Life is full of impossible dreams

volim biti u starijem društvu...
no ne u onom gdje me smatraju balavicom...
i ponašaju se da ne mogu sa mnom normalno razgovarati...
no volim one koji sa mnom razgovaraju
kao s normalnom osobom...
imam u glavi sliku takve osobe... i uživam u njegovom društvu...
nikad me u razgovoru nije smatrao djetetom...
znam to jer mi ne bismo tako razgovarali o životu...
o ozbiljnom životu...
što i tko smo sada i što ćemo postati ili ostati???
pitanja su sama po sebi smješna, no tak je...
ponekad je možda to bitno znati...
no ponekad to znamo nesvjesno....
treba odlučiti, no ja nemam te godine...
godine s kojima mogu sa sigurnošću nešto takvo odlučiti...
nemam ja iskustva sa životom... nemam....
i nemogu ih tak jednostavno zaraditi...
možda nešto imam, no sasvim nedovoljno...
tko će mi pomoći...
pomoći mi da odlučim nekaj...
nešto korisno o životu...
npr. tko i što ću biti, postati ili ostati...
iskeno ja to nemogu, neznam i bojim se znati...
neću da moje sadašnje odluke utjeću uvelike na
moj budući život..
to je meni bezsmisleno..
pa da onda požalim...
požalim za odlukama....
ma da... prejadno...
no ipak trebam pomoć....
pomoć.... da mi netko
pomogne spojiti sve puzzle
mog života....

o preboljenim ljubavima ponekad ni ne razmišlamo...
no meni dođe na pamet onaj koji me volio prije nekoliko godina...
no i ja sam bila zaljubljena...
tako je očito kaj smo preboljeli jedan drugoga...
no meni dođe želja za njegovim zagrljajom...
to mi ej bila jedna od prvih ljubavi...
sjećam se kad smo se nalazili i skrivali od svijeta...
to je bila ljubav...
no ipak sad odrastam, tražim malo ozbiljnosti...
iako još uviejk želim biti dijete...
no tko kaže, tko kaže da s njim nebi bilo ozbiljnosti???
u ono vrijeme sam mislila da ću s njim ostati zauvijek...
on mi je bio sreća...
no neznam, neznam zašto, ali prekinuli smo....
bilo je to davno...
ponekad zaboravimo one male ljubavi...
sitne ljubavi koje traju, traju ali jako kratko...
tako kratko da ih zaboravimo...
i ponekad se sjetimo njih i
zapitamo se:
dali je on moja sudbina
koju duboko u sebi volim?!

...da ona, ona koja mi najviše znači...
željela bih da mi ostane prava frendica zauvijek...
te naše svađe meni nemaju smisla...
neznam dali njoj imaju...
ali sve mi govori da imaju...
da nemaju nebi bezveze tak započele..
ponekad se moje želje da bih nekamo išle nemogu ostvariti...
ne mogu, jer njezine želje nisu jednake..
no meni to ne smeta... ona je starija i poštujem ju,
neznam dali je to njoj dovoljno...
trpim mnoge stvari koje nisu meni na volju...
no nije mi teško...
nije mi teško jer ju volim...
znam ona je bila tu sa mnom kad sam imala dečka
i išla sa mnom kad sam se nalazila s njim...
i to mi je puno značilo kao i dan danas...
zato sam ja sad uz nju kad ona ima dečka...
nije mi nimalo teško ići sa njom...
bilo kuda... sve kako bi joj bilo super...
nije mi nimalo teško ići sama kući navečer...
nije mi teško jer razmišljam kak mi je ona super frendica i
kak bi sve dala za nju...
no kad meni jednog dana dođe želja da ostanem kod kuće...
želja da budem doma i radim nešto za sebe...
nadam se da joj to nije problem...
da joj to nije problem kojim bi ona mene ignorirala...
i nebi razgovarala sa mnom...
mislim da je to čak malo previše..
no nema veze...
nadam se da će to proći...
nazvati ću je i zamoliti je za oprost...
da mi oprosti na mojim rječima...
na tome da sam poželjela ostati kod kuće,
nakon cijelog dana provedenog u školi...
neće mi biti teško... neće jer je volim...
i previše mi znači...
nadam se da će mi oprostiti...
pljiz oprosti mi...
oprosti što sam te povrijedila....