utorak, 25.11.2008.

...upravo sada se ne mogu požaliti na ništa...
ono da mi nešto fali il tak nekaj...
mirna sam, živim, tek toliko da preživim
do onog nečega... neznam čega, ali znam da čekam...
možda nešto novo, imam osječaj da u ovoj zimi
nemogu ništa očekivati... ni ne želim...
jedino želim da prođe, i da dođe ono ljeto...
vrijeme zaljubljivanja, na to me asocira....
do sada sam uvijek imala o nečemu pisati
jer su me do sada uvijek pratili neki problemi..
koje sam ovdje ostavila...
no sad nemam što dati...
razmišljam o tome koliko problema
u sviejtu ima, no ja nemam ni jedan...
neznam kako sam to postigla...
priznajem, pokušavam ne vjerovati u ljubav....
i ide mi, možda zato jer nemam na koga misliti...
i to mi sto posto odgovara...
o obitelji mi je sve ok, (i škola tu negdje)...
frendice mi možda imaju problema,
ali tu sam da budem uz njis...
jer ih neizmjerno volim...
razgovarale smo o tome kako nismo
zadovoljne svojim starcima...
pa da, zbog toga da nam kao premalo toga dopuštaju..
dok vidimo da je kod drugih drugačije...
ali roto nas je navelo na ono razmišljanje,
da moramo biti sretne da imamo krov nad glavom,
da imamo što jesti...
te kako žalimo one tamo, koji za razliku od nas
ni nemaju roditelje, dok bi ih mi mjenjali...
žalosno, sad mi dolazi do glave da sam sretna....

Image and video hosting by TinyPic


18:57 | Komentari 30 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.