Life is full of impossible dreams

...nakon svake veze, svake avanture, svakog posebnog događaja i svega onog što bi željeli da traje zauvijek... dolazi to... to što sve uništi... time se sve prekida... i opet nas navodi na patnju... zašto uvijek dolazi KRAJ... znate onu "sve ima svoj kraj"...
ma grozno, zašto uvijek sve mora imati kraj... zašto nas tjera da patimo...
no ne bismo trebali... samo dolaze... kraj za krajom, i nakon toga ostaje samo razočarenje... razočarenje i ništa drugo... svijet je pun razočarenja, pružaju nam ga mnogi... no uvijek su to oni nama najdraži... obitelj, prijatelji...
razočaraju nas nesvijesno, čak i mi njis znamo razočarati, no ne namjerno, već svojom brzopletošću, požudom, pohlepnošću... zašto???
...ima li to sve smisla... nema, naravno da nema jer ionako će našem životu jednom doći KRAJ...

...Majka i dječak hodaju plažom...
U jednom trenutku dječak upita: "Mama, kako se čuva ljubav??"
Mama ga pogleda i odgovori: "Uzmi malo pijeska i stisni šaku..."

Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje...
"Ali mama, pijesak mi bježi..!!!"

"Znam, a sada otvori potpuno šaku..."

Dječak posluša, ali tad zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..
"Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!"

Na to majka, sa smješkom na licu, reče: "Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan..."

Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste...

I dječak uzvikne s osmjehom: „Mama, uspio sam....“

Na to majka odgovori: „Sine, naučio si čuvati ljubav....“

Daleko od tebe ja sam sad,
neka druga zemlja i neki drugi grad,
neki novi snovi koji nisu naši,
i užasna daljina koja me sad plaši...
Sve bi dala da sam sada tu uz tebe,
da poljubim te nježno
i prigrlim uz sebe...
Doći će i taj dan za koji se molim,
da ti opet kažem koliko te volim!!!

SAMO ZA MOJU BEBU

...je li normalno patiti zbog ljubavi... je li neka osoba vrijedna naše patnje... samo zbog jedne voljene osobe koja vas ne voli, zamrzi se toliko drugih ljudi... toliko promjena zbog te patnje, te osobe... patnje zbog toga što te on nevoli... sve je prepuno pokušaja da ga osvojiš... ali on ne reagira...ni ne obraća pažnju, ni najmanju trunkicu pažnje... kad bi se barem osvrnuo... ali ništa, ništa od tolike nade da se barem okrene, ili baci pogled... ništa... to bi mi dalo nadu, no tada nestaje, nestaje i ona najmanja kapljica nade... gotovo je, čini se nemoguće... pokušavajući ga zaboraviti, još ga više voliš.. počinješ ga mrziti zbog te patnje, patnje koja nemože prestati... ZAŠTO????

Možda, kada se na zemlju spustiš i kada pogledaš svijet oko sebe, možda, kad koju suzu pustiš i prestaneš voljeti samo sebe... Možda kad tvoj pogled dobije neki smisao i izgubi tu mračnu prazninu, možda kad prestaneš da živiš samo da bi disao, već da bi upoznao ljubav, toplinu i blizinu... Možda,ako mi posvetiš pažnju, bar malo, jer čovjek mišljenje mijenja, možda, ako mi pokažeš da ti je stalo i učiniš da zaboravim na sva ona razočarenja ... Možda ćeš i ti voljeti malko, i tek tada će ti biti jasno, možda ćeš jednog dana shvatiti da voljeti nije lako, jer i ako se zaljubiš u mene, bit će kasno. Možda ćeš tek tad upoznati bol i shatiti da i ti možeš voljeti, možda ću ti i tada priznati da te ... ma nije važno...