24.06.2005., petak
PODNEVNA SONATA ZA SUSJEDA BOROVČAKA
Na Dan antifašističke borbe, baš negdje u vrijeme ručka, Eugen Zadro poželio je imati tamne naočale. Ne zato što je njegov vid tako loš, nego zato što je njegov univerzum prevelik da bi ga mogao sagledati. Kada bi zatvorio oči i utonuo u introspekciju svog unutarnjeg svijeta, mogao si je predočiti samo ručak od jučer: juhu od graška s noklicama, šparoge s jajima, ciklu, sjemenke od sezama i bundeve, tiramisu i talijanske trešnje od 22,9 kuna kako veselo putuju njegovom nutrinom preobražavajući se stapaju u neku amorfnu formu. Shvativši da je za život ipak potrebna jedna dublja, uzajamna povezanost. Duboko je uzdahnuo.
- Što ćeš mi lijepoga reći? –upitala je njegova žena. On je opet samo duboko uzdahnuo.
- Vidim da si indisponiran za priče u zadnje vrijeme. Pa da ti pomognem. Ispričat ću ti jednu priču - rekla je njegova žena. To ga je iznenadilo. Obično on njoj priča priče.
- Ovo je priča o jednoj mladoj djevojci koja uredno izrezala kupone iz jednog ženskog časopisa, poslala ih i osvojila glavnu nagradu te otputovala na tropski otok. Tamo je upoznala mladog Talijana. Zvao se Marco i bio je slikar. Pozvao ju je da ga posjeti u Italiji. Po povratku u Zagreb ona se zaposlila preko student servisa i kad je zaradila dovoljno za putovanje, posjetila ga je u poznu jesen u Toskani. Taksi ju je iskrcao ispred vile Morinni. Pozvonila je i otvorio je Marco.
- Ma daaaaj… - prekine je Eugen - ovo mi liči na neku priču iz ženskih časopisa, na Judith Kranz i slične gluposti
- Možda dragi, no to je ipak ženska priča. Dakle kad je ulazila u raskošno predvorje ville Morinni, na širokom spiralnom stubištu ugleda statuu djevojke, primijeti i žig na njenom bedru. Biljeg joj se učini odnekud poznat. Nije li vidjela na koži svoje majke?
- Ma stani malo…sad mi zvučiš kao Ferić.
- Možda kao Ferić, možda kao netko drugi, u svakom slučaju Marco ju je poveo na gornji kat da je upozna s ocem. Ušla je u salon a tamo je stariji muškarac preludirao Mozartovu sonatu na klaviru. Podigla je pogled i na portretu ugledala djevojku vrlo sličnu sebi. Kako se zovete, upitao ju je stariji gospodin. Ona ne odgovori. Samo je šutila i piljila u sliku na zidu. Ustao je od klavira, stao tik do nje tako da je mogao osjetiti njen dah na svojemu licu. Grudi su joj se nadimale i spuštale.
Ta slika gospođice, rekao je, ta slika je živi dokaz da je signore Andrea Morinni jednom i živio. Da je jednom volio. Da je osjećao.
- Čekaj malo.. nije mi jasno…otkud sad.. - protestirao je Eugen.
- Slušaj, slušaj dalje. Ova riđokosa žena na slici, vrlo vam je slična, primijetio je signore Morinni. Bila je prostitutka. Vrhunska. Otkupio sam je u jednom bordelu. Stajala me pravo bogatstvo. Pružila mi je mnogo naslade tijekom godina, bila je moja musa inspiratrice, a onda je jednog dana nestala. Otišla. Znate ponekad život plete vrlo čudne niti. Mislim da moj sin mora nastaviti tamo gdje sam ja stao. I na tome mu vrlo zavidim. Krug se mora zatvoriti. Gospođice, drago mi je da smo se upoznali.
- Zašto mi to pričaš? pobuni se Eugen. Znao je da joj treba nekako mahnuti, dozvati je, ali nešto nije valjalo. Njezino lice. Njezino lice je bilo kao kamen. Kao statua.
Sivo.
Tvrdo.
Uokvireno.
Zarobljeno nekim starim, prašnjavim ramom s kojeg se ljuštio i otpadao lak.
- Uzmi me – prošaptala je ona
- Što mi želiš time reći?- protestirao je
- Jebi me! – vrisne ona i ustane sa stolice .
- Tiše jesi normalna… ćut… ćuti će susjedi, sredi se -
- Jebi me!!!!!! - zaurla ona i baci se na njega.
On se izmakne i ona padne, uhvati se za njegovu nogu. Dok je grabio prema prozoru da zatvori velika prozorska krila vukao ju je za sobom preko cijele sobe. Dok je ona stenjala i uspinjala se po njemu poput puzavca, trgala košulju i raskopčavala remen, dok ga je uzimala svojim vrelim ustima, Eugen Zadro bio je sasvim zreo da shvati tajnu svih uzajamnih povezanosti. Zaustio je da nešto kaže, ali je ipak odlučio do kraja zatvoriti prozor.
- Kakva matera takva i kćer, razumiješ?- prostenje ona.
Nije joj mogao ništa odgovoriti, uistinu je ostao bez riječi, vratio ju je na njeno mjesto i poljubio njezinu malu ruku. Šutke su jeli i bilo je vrlo tiho, nije se čulo ništa do prigušenog susjedovog pjevanja iz kupaonice, onog pjevanja po kojem je mogao zaključiti da se brije.
|
17.06.2005., petak
ŠTO RADE PJESNICI KAD NE RADE?
Bilo je zanimljivo te večeri u Booksi. Dok smo čekali da se svi okupe ona je htjela sve znati.
- Aaaaa ko su ovi? - upitala je šaptom mala kovrčava upirući prstom na društvo ispod spiralnih stuba.
- Oni tamo su pjesnici. A ovi ovdje su pisci proze.-
- Pa i ti si pjesnik, zar ne? –
- Jesam, ali večeras nisam -
- Šteta - uzdahnula je - Ne znam zašto, ali ja tebe više volim kao pjesnika. Ti si moj pjesnik! Zašto mi više ne pišeš pjesme?
I tu sam si ja malo zamislio. Ok. Ja sam njen pjesnik.. i pitam se, nakon čitanja mnogih biografija, rasprava o pjesnicima koje su napisali ljubitelji njihovih stihova, kako pjesnici danas žive i što rade kad ne pišu pjesme?
Negdje sam pročitao da su pjesnici prije prvog svjetskog rata završavali u ludnici ili da su upotrebljavali samo najbolji parfem. Opijali su se vlastitim riječima, a ne pivom kao današnji pjesnici i općenito bili su puni tajanstvenih savjeta. Nosili su kućne ogrtače od svile i za svakog posjetioca imali su spremnu dosjetku. Nakon drugoga svjetskog rata odbili su nositi kravate, ali su dosjetke ostale.
A danas? Kada sam počinjao živjeti i raditi kao pjesnik na faksu ili u poduzeću šmugnuo bih na zahod i stojećki pisao pjesme o dvorištima, mačorima i njihovim sjećanjima na davno pregažene drage. Pisao sam i bio sam plah poput onog zeca izgubljenog između redova. I znao sam tada: Nenapisane pjesme su žive! Mi ih dnevno sanjamo i one žive po nama, mi bivamo življeni od njih. No čim se ispišu, baš kao i ljudi kad se rode, one počinju umirati, postupno se predaju zaboravu. Potrebu za pisanjem generira upravo strah od zaborava. No strah je tako daleko od svake mudrosti. Mudar čovjek, onaj koji je obdaren istinskim darom stvaranja svjetova bez straha od posljedica takovog čina, ne prijanja za svoje djelo. Nije življen od njega. I baš zato ga ono nikada ne napušta, nastavlja zauvijek živjeti s one strane zaborava.
Ja nisam mudar čovjek. Muči me sve to oko zaborava i prisjećam se prve prave pjesme koje sam napisao na blokiću 'Ožujskog piva'.
Sjedimo u birtiji Lima i ja,
i promatramo svijet
kroz umašćenu pivsku flašu.
Vani prolaze djevojke,
smiješe se nekim drugim mladićima.
I tako je sve počelo. Tog dana u našem gradu bio je koncert Dawida Bowiea i mi smo od ranog jutra lokali u «Dva ribara».
Niti jedan od mojih prijatelja nije postao pjesnik. Jedan je, ali je prestao biti prijateljem. Postali su pametniji. Više nismo plahi, žene sjede s nama za stolom. Nakon čevrtog ili petog piva kojeg oni popiju, ja ne pijem pa im brojim, pitam se: kako danas žive pjesnici i što rade kad ne pišu pjesme ?
|
16.06.2005., četvrtak
NAJSEKSI STVAR KOJU JE IKAD OBUKLA
~integralna verzija teksta objavljenog u Cosmopolitanu
Svako malo u moju firmu dobro uhodanim kanalima upadnu trgovački putnici kod kojih se kolegice opskrbljuju 'seksi' stvarima. Prošli put su me prozvale da kakav sam ja to muškarac koji nikad svojoj dragoj ne kupuje 'nešto seksi'. Istina nisam pokazivao interes, no što je to vama seksi? Hajde, preispitajte se i suočit ćete se sa mnoštvom klišeja o muškom poimanju 'nečeg seksi'. Postoje uvriježeni mitovi koje kruže unutar muškog i ženskog čopora, ali da samo upitate nekog muškarca što mu je 'najseksi' od onoga što je njegova družica ikad odjenula, došle bi spoznaje da ne morate snubiti o mrežastim čarapama, halterima, čipkastom donjem rublju, hulahopkama koje vam podižu i oblikuju stražnjicu, push up grudnjacima, korzetima i ultra minicama. Saznale bi da vam ne moraju naticati stopala na viskom potpeticama i ne, ne morate natezati tange preko ruba hlača kako bi muškarci primijetili da ih nosite. Nema potrebe ni da ga vodite u butik rublja i čarapa ne bi li odabrao nešto što mu je seksi, jer kad ugleda sav taj ubojiti ženski arsenal, možda se toliko zbuni da vam nikad neće priznati kako su mu na vama ipak najdraži neki jednostavni, svakodnevni detalji za koje vam nije niti onkraj pameti da muškarce ne ostavljaju ravnodušnima.
Kako bih ispitao stvar, na pauzi sam okupio probranu ekipu kolega. Sjeli smo u kafić i već nakon prve runde složili se oko šlafroka. Da, šlafrok je seksi. Pogotovo u kombinaciji s neodoljivim natikačama s placa. Zatim je spomenut grubi vuneni pulover, ležerne pidžame koje odlično idu sa njegovom omiljenom majicom FC Barcelone ili recimo dresom Vatrenih. Po mogućnosti sa desetkom na leđima. To je garancija da će on na vašem gostujućem travnjaku izaći iz svog šesnaesterca, prenijeti igru preko sredine terena, preuzeti inicijativu u napadu i angažirano odraditi čak i sudačku nadoknadu.
SVILENA MARAMA
Evo, recimo meni je na mojoj ženi jako seksi ručni sat. Naime, prvo što zapažam kod žene su ruke. Odmah negdje uz njih je i ručni sat. O da, taj detalj na njenoj ruci izgleda prekrasno. Kada kasnim, znam da će biti ljuta, da će stalno pogledavati na sat i spominjati mi ime. A tako je seksi kad je ljuta... Dok izgara na trgu poput vatrenog salamandera i okreće glavu lijevo i desno ne bi li me ugledala u mnoštvu, cijela vijori kao šal od svile. Kao marama. O da, marama…
Kupio sam joj maramu. Hrpu marama. Marame nikada ne izlaze iz mode. Mogu se nositi oko glave, oko pojasa, oko torbe, a onda sve to zajedno ovijeno oko moga vrata dok me ljubi i oprašta mi sve. Marama je marama. Ima ih svakakvih oblika, boja, desena i materijala. Na njoj ipak najviše volim svilene marame. Nikako me ne ostavlja ravnodušnim dok maramom podvezuje kosu, stavlja naočale za sunce, sjeda u kabriolet, navlači kožne rukavice i - dama je spremna za vožnju! Vežemo se i polazimo. Dobro, barem u mojoj mašti jer još joj nisam kupio kabriolet, no do tada me, ljubavi, slobodno možeš do milje volje vezivati s nekom od onih Hermesovih svilenih marama na koje sam spiskao devizne dnevnice, umjesto da ih zajedem i zapijem s kolegama u kakvom pubu. Da, baš onakvim Hermesovim svilenim maramama kakvima je Sharon Stone vezivala svoje frajere u «Sirovim Strastima». I bez šiljaka za led molim, jer nema bojazni da ću se ikome pohvaliti time.
CRVENI KOMBINE
Sjećam se, bio je sparan ljetni dan. Živa je probijala termometar. Požudno smo srkali uzavreli zrak kroz širom otvorene prozore i pokušavali zaspati uz nečije hrkanje koje je dopiralo odnekud iz susjedstva. Prošla je ponoć. I taman kad mi se san uspio navući na oči, probudilo me ženino drmusanje.
- Ljubavi, ljubavi nešto gori! – vikala je. I stvarno, smrdilo je po paljevini. Izašli smo na balkon i vidjeli da je cijeli stan dva kata iznad nas obasjan plamenovima. Skočio sam iz kreveta i navukao bokserice, dok je ona u mraku na sebe navukla prvo što joj je palo pod ruku. Uzalud sam zvonio i lupao po vratima. Nitko se nije odazivao. Ljeto je. Možda su na moru? Možda su se onesvijestili od dima? I dok sam neodlučno stajao na stubištu držeći vatrogasni aparat, dok sam vrtio tmurne misli kako će cijela zgrada otići kvragu, ugledao sam svoju ženu kako skakuće stubištem u crvenom kombineu. Ah, kakav seksi prizor!
- Upomoć, upomoć – cičala je zvoneći od vrata do vrata. Nije, kako se pristoji u takvim prilikama vikala: «Vatra, vatra!» Nisu joj otvarali. Tko zna kakve se misli roje u bunovnim ljudskim glavama? Ta tko bi riskirao noćni susret sa razjarenim i nasilnim mužem? Ovako nitko nije otvarao, a ja sam piljio u nju bez riječi. Kakva seksi scena! Kao u starim, dobrim horror filmovima! U meni se probudio iskonski muškarac. Zaštitnik. Dobio sam poriv da i ja, barem na jedan dan, budem heroj ulice.
- Ne mogu više čekati! – zaurlao sam stubištem – makni se, ljubavi… razvalit ću vrata! – Nasrnuo sam na vrata svom silinom, no ona su se odjednom otvorila, a ja sam proletio u stan i srušio se u predsoblju. Sve je bilo u dimu. Neki mladić pomogao mi je da ustanem.
- E, buraz, nemaš beda - rekao je - to si ja nekaj palim – a zatim me izgurao iz stana i zalupio vratima. Spustio sam se zbunjen u prizemlje. U daljini su se čule vatrogasne sirene. Prvo su stigla dvoja policijska kola, a zatim su se uz škripu zaustavili i vatrogasci.
- Eno tamo ! Tamo, na onom balkonu - pokazivao sam rukom, no kao za vraga, od plamena i dima više ni traga – Ali kunem vam se, sve je bilo u plamenu! - Opravdavao sam se mrgodnom vatrogascu. Bože, još će me i privesti zbog lažne dojave.
Kada su ipak na moje inzistiranje otišli provjeriti što je to gorilo, imali su što i vidjeti. Tip je u kadi palio lutke na napuhavanje. One iz sexy shopa, obučene u biciklističke hlačice i koturaljke. U blizini se nalazilo Jarunsko jezero prepuno rolerica pa se tip valjda opasno palio na njih. Uistinu, začudile bi se, što je sve nama muškarcima seksi.
Muškarci u uniformi, crveni kombinei i krizne situacije nekako idu zajedno. Kada nam je dosadno u braku, kada sluti na neku krizu, šapnem joj da obuče crveni kombine i onda se poigramo vatrogasaca.
KIMONO
Kada sam prije dvije godine, onoj vještici od gazdarice, tresnuo o stol zadnjim računom za struju i kada smo draga i ja donijeli odluku o kupnji vlastitoga stana, osjetio sam neku nepodnošljivu lakoću življenja i šapnuo joj na uho: - Ljubavi, sada ćemo biti svoji na svome. Slobodni ali i siromašni. Ući ćemo u kredit na 30 godina i jedva da će nam dostajati love za naše makrobiotičke mrkvice. Moraš znati da ćemo živjeti u golom stanu bez namještaja, spavati na podu kao Japanci i da će nam vrhunac dana biti ceremonija čaja! Pristaješ li na to? - Ona me samo zaljubljeno pogledala i bacila mi se oko vrata. Cmoknula me i rekla: - Da, ljubavi, ceremonija čaja! -
To s čajem zvučalo joj je nekako blisko, umirujuće i poznato pa je odmah pristala. Jedino je to, naime, poznavala od umjetnosti zvane kuhanje - staviti filter vrećicu u uzavrelu vodu.
Uoči useljenja odveo sam je na Aikido, borilačku vještinu koju sam trenirao, da uhvati malo taj duh Japana. Rekao sam joj da je sve što treba za trening stara, ofucana trenirka. No ona je na moje iznenađenje iz svlačionice izašla u kimoncu! Pravom pravcatom bijelom, pamučnom kimoncu, zavezanom bijelim pojasom o struku. Kosu je podigla u punđu, bosim nožicama zatabanala preko dvorane i čučnula do mene u klečeći položaj. U dojou, kako se na japanskom naziva dvorana za trening, nastao je muk. Tišina. Netko se kasnije kleo da je shvatio zen budistički koan o zvuku pljeska jedne ruke. I dobro joj je krenulo. Ide to njoj. U redu, ona je bivša balerina i zna sve te stvari oko ravnoteže, brzo je pohvatala i svu tu složenu koreografiju pokreta. Sensei veli da je odlično ovladala osnovnim tehnikama drevne vještine. On je majstor. Možda je i prosvijetljen, tko će ga znati, pa ga ne zanimaju ovozemaljske stvari, no ja dobro znam, a zna to i moja cijela ekipa s treninga, da kad se moja draga pojavi u kimoncu mi se jednostavno razoružamo, lišava nas svake želje za otporom i pomalo je smiješno gledati kako mala, kovrčava pahuljica u bijelom razbacuje sve te mrge po tatamiju kao da su strašila od slame ili krpene lutke kojima briše pod.
I tako, kada subotom dođe kući s posla, ona skine svoj poslovni kostim, odbaci štikle s grozomornom peturinom, frkne mrežaste čarape nekud preko sobe i uskoči u kimono ili samo navuče bijelu majcu preko njegova donjeg dijela. I dok ja pred nju serviram rižu ona iz svoje punđice vadi kineske štapiće i namiguje mi preko zdjelice s tofuom, bambusom i shi take gljivama.
|
12.06.2005., nedjelja
WEBLOG SIDE STORIES~ kako je bilo?
Blogeri su protutnjali Booksom i napravili večer za pamćenje o kojoj će još dugo, dugo pričati tako kao suorganizator i jedan od sudionika mogu bez ikakve lažne skromnosti, s punim pravom ustvrditi: U SUBOTU JE BIO URNEBES U DUPKE PUNOJ BOOKSI!!!
O da, uistinu rijetko viđena klupska atmosfera u kojoj su se podjednako dobro zabavljali i publika i oni koji nastupaju, u kojoj su neki blogeri i njihove priče dočekivani i ispraćani pravim ovacijama.
Pamtit ćemo Sidovu odličnu uvodnu priču «Little Sister» i njegovo prevrtanje mikrofona, Osvetnikovu interpretaciju Noisy D-ove prekrasne priče «Ljubav na prvi dodir» nakon koje će se dame (da uistinu, otkud ona hrpa lijepih djevojaka i žena tamo u Booksi?) kleti da je to sve bilo samo od –dima.., prepričavat ćemo kolaboraciju Kontea i Noisy D-a pri čitanju Monstruma pipavca, zatim britku satiru na vlastiti račun "Emil ili o odgoju" i "Golub Jonathan Livingston" kojima je Lucy nasmijala publiku, dok je Osvetnik nadahnuto čitao «Lovca Luku» i zapjevao I tebe sam sit kafano... he he
Mislim, trebali ste biti tamo i osjetiti ONAJ neki neopisivi momenat koji čitanje proze čini tako katarzičnim dok je Debelkurac čitao «Podmoskovske večeri», a onda kasnije na bis i lokalnu varijantu «Decamerona» što će se još dugo dugo prepričavati... Navodno da je Anderlon svojom kamericom uspio u potpunosti zabilježiti njegov nastup i da se ta antologijska snimka već prži sve u 16 i dila od ruke do ruke. Svakako pročitajte i osvrt na cijeli događaj iz pera Collisincourse koja je čitala svoju poetičnu priču "A la matrose" iliti "Na mornarski način"
Po tišini koja je zavladala, pozornosti i raširenim okama mladih dama u prvom redu koje su skoro zaboravile disati, te po neusiljenom pljesku koji je uslijedio kad je naglo završlila sva ona ljupka laž koju smo vam priredili te večeri, mogao sam primjetiti da je dobro prihvaćena i moja priča "Grmljavina grada". I tako...
U pauzi čitanja, nazvao nas je Kemoterapija i sve nas dao pozdraviti. Zaboravih vam tamo reči da se javio i Redskin, najavljeni gost iznenađenja i da je krenuo na čitanje... ali da je, eto, zapeo u nekom bosanskom selu. Falio nam je i Leb, no ovoj je tek početak i bit će prilike da i on uskoro nastupi s nama.
I kao što rekoh u svojoj uvodnoj besjedi tamo u Booksi, pokazalo se da mi blogeri imamo pravu pravcatu književnu scenu i da nakon ovog prvog nastupa imamo zaista dobar vjetar u leđa!
Vidimo se ponovno u Booksi u utorak 28.06.2005
jer te večeri s početkom u 20:30
Blogeri čitaju Ekran priče
|
08.06.2005., srijeda
WEBLOG SIDE STORIES
Dragi moji,
Booksa književni klub u Martićevoj 14d i Blogersko Udruženje Raspisanih Građana iliti grupa B.O.R.G. organizrali su u subotu, 11.06., 20:30 h, književnu večer pod nazivom "Priče s blogerske strane weba." Blogeri koji čitaju svoje prozne uratke su:
Sudden Sid, Lucy Fair, Kontemplativa, Debelkurac,
Osvetnik, NoisyD, Collisioncourse, Porto + gost iznenađenja
Evo kako su nas najavili na stranicama Bookse:
Riječ Blog prvi je puta dodana u Oxford English Dictionary 1993.
godine, a 2004. rječnik Merriam-Webster proglasio ju je za riječ godine. Ove pak
godine po prvi put na našim prostorima živa riječ Bložja objavit će vam
se u Booksi od strane Blogerske Organizacije Raspisanih Gradjana "BORG".
Jer mi znamo da vas naprosto izluđuje spoznaja da ih svakodnevno čitate, a
nemate pojma tko su i kako izgledaju. E, pa, zato imate nas.
Prvi je vijest prenio Knjiški Moljac na svojem blogu. Hvala Bozzo! Zatim Lupiga, Bljesak info , INDEX portal, T-portal, , te online časopis za književnost fusnota pod naslovom Proza se danas rađa na Internetu, a osvanuli smo i na naslovnici Monitora i
Bloga.
|
|
