Na Dan antifašističke borbe, baš negdje u vrijeme ručka, Eugen Zadro poželio je imati tamne naočale. Ne zato što je njegov vid tako loš, nego zato što je njegov univerzum prevelik da bi ga mogao sagledati. Kada bi zatvorio oči i utonuo u introspekciju svog unutarnjeg svijeta, mogao si je predočiti samo ručak od jučer: juhu od graška s noklicama, šparoge s jajima, ciklu, sjemenke od sezama i bundeve, tiramisu i talijanske trešnje od 22,9 kuna kako veselo putuju njegovom nutrinom preobražavajući se stapaju u neku amorfnu formu. Shvativši da je za život ipak potrebna jedna dublja, uzajamna povezanost. Duboko je uzdahnuo.
- Što ćeš mi lijepoga reći? –upitala je njegova žena. On je opet samo duboko uzdahnuo.
- Vidim da si indisponiran za priče u zadnje vrijeme. Pa da ti pomognem. Ispričat ću ti jednu priču - rekla je njegova žena. To ga je iznenadilo. Obično on njoj priča priče.
- Ovo je priča o jednoj mladoj djevojci koja uredno izrezala kupone iz jednog ženskog časopisa, poslala ih i osvojila glavnu nagradu te otputovala na tropski otok. Tamo je upoznala mladog Talijana. Zvao se Marco i bio je slikar. Pozvao ju je da ga posjeti u Italiji. Po povratku u Zagreb ona se zaposlila preko student servisa i kad je zaradila dovoljno za putovanje, posjetila ga je u poznu jesen u Toskani. Taksi ju je iskrcao ispred vile Morinni. Pozvonila je i otvorio je Marco.
- Ma daaaaj… - prekine je Eugen - ovo mi liči na neku priču iz ženskih časopisa, na Judith Kranz i slične gluposti
- Možda dragi, no to je ipak ženska priča. Dakle kad je ulazila u raskošno predvorje ville Morinni, na širokom spiralnom stubištu ugleda statuu djevojke, primijeti i žig na njenom bedru. Biljeg joj se učini odnekud poznat. Nije li vidjela na koži svoje majke?
- Ma stani malo…sad mi zvučiš kao Ferić.
- Možda kao Ferić, možda kao netko drugi, u svakom slučaju Marco ju je poveo na gornji kat da je upozna s ocem. Ušla je u salon a tamo je stariji muškarac preludirao Mozartovu sonatu na klaviru. Podigla je pogled i na portretu ugledala djevojku vrlo sličnu sebi. Kako se zovete, upitao ju je stariji gospodin. Ona ne odgovori. Samo je šutila i piljila u sliku na zidu. Ustao je od klavira, stao tik do nje tako da je mogao osjetiti njen dah na svojemu licu. Grudi su joj se nadimale i spuštale.
Ta slika gospođice, rekao je, ta slika je živi dokaz da je signore Andrea Morinni jednom i živio. Da je jednom volio. Da je osjećao.
- Čekaj malo.. nije mi jasno…otkud sad.. - protestirao je Eugen.
- Slušaj, slušaj dalje. Ova riđokosa žena na slici, vrlo vam je slična, primijetio je signore Morinni. Bila je prostitutka. Vrhunska. Otkupio sam je u jednom bordelu. Stajala me pravo bogatstvo. Pružila mi je mnogo naslade tijekom godina, bila je moja musa inspiratrice, a onda je jednog dana nestala. Otišla. Znate ponekad život plete vrlo čudne niti. Mislim da moj sin mora nastaviti tamo gdje sam ja stao. I na tome mu vrlo zavidim. Krug se mora zatvoriti. Gospođice, drago mi je da smo se upoznali.
- Zašto mi to pričaš? pobuni se Eugen. Znao je da joj treba nekako mahnuti, dozvati je, ali nešto nije valjalo. Njezino lice. Njezino lice je bilo kao kamen. Kao statua.
Sivo.
Tvrdo.
Uokvireno.
Zarobljeno nekim starim, prašnjavim ramom s kojeg se ljuštio i otpadao lak.
- Uzmi me – prošaptala je ona
- Što mi želiš time reći?- protestirao je
- Jebi me! – vrisne ona i ustane sa stolice .
- Tiše jesi normalna… ćut… ćuti će susjedi, sredi se -
- Jebi me!!!!!! - zaurla ona i baci se na njega.
On se izmakne i ona padne, uhvati se za njegovu nogu. Dok je grabio prema prozoru da zatvori velika prozorska krila vukao ju je za sobom preko cijele sobe. Dok je ona stenjala i uspinjala se po njemu poput puzavca, trgala košulju i raskopčavala remen, dok ga je uzimala svojim vrelim ustima, Eugen Zadro bio je sasvim zreo da shvati tajnu svih uzajamnih povezanosti. Zaustio je da nešto kaže, ali je ipak odlučio do kraja zatvoriti prozor.
- Kakva matera takva i kćer, razumiješ?- prostenje ona.
Nije joj mogao ništa odgovoriti, uistinu je ostao bez riječi, vratio ju je na njeno mjesto i poljubio njezinu malu ruku. Šutke su jeli i bilo je vrlo tiho, nije se čulo ništa do prigušenog susjedovog pjevanja iz kupaonice, onog pjevanja po kojem je mogao zaključiti da se brije.
|
