Bilo je zanimljivo te večeri u Booksi. Dok smo čekali da se svi okupe ona je htjela sve znati.
- Aaaaa ko su ovi? - upitala je šaptom mala kovrčava upirući prstom na društvo ispod spiralnih stuba.
- Oni tamo su pjesnici. A ovi ovdje su pisci proze.-
- Pa i ti si pjesnik, zar ne? –
- Jesam, ali večeras nisam -
- Šteta - uzdahnula je - Ne znam zašto, ali ja tebe više volim kao pjesnika. Ti si moj pjesnik! Zašto mi više ne pišeš pjesme?
I tu sam si ja malo zamislio. Ok. Ja sam njen pjesnik.. i pitam se, nakon čitanja mnogih biografija, rasprava o pjesnicima koje su napisali ljubitelji njihovih stihova, kako pjesnici danas žive i što rade kad ne pišu pjesme?
Negdje sam pročitao da su pjesnici prije prvog svjetskog rata završavali u ludnici ili da su upotrebljavali samo najbolji parfem. Opijali su se vlastitim riječima, a ne pivom kao današnji pjesnici i općenito bili su puni tajanstvenih savjeta. Nosili su kućne ogrtače od svile i za svakog posjetioca imali su spremnu dosjetku. Nakon drugoga svjetskog rata odbili su nositi kravate, ali su dosjetke ostale.
A danas? Kada sam počinjao živjeti i raditi kao pjesnik na faksu ili u poduzeću šmugnuo bih na zahod i stojećki pisao pjesme o dvorištima, mačorima i njihovim sjećanjima na davno pregažene drage. Pisao sam i bio sam plah poput onog zeca izgubljenog između redova. I znao sam tada: Nenapisane pjesme su žive! Mi ih dnevno sanjamo i one žive po nama, mi bivamo življeni od njih. No čim se ispišu, baš kao i ljudi kad se rode, one počinju umirati, postupno se predaju zaboravu. Potrebu za pisanjem generira upravo strah od zaborava. No strah je tako daleko od svake mudrosti. Mudar čovjek, onaj koji je obdaren istinskim darom stvaranja svjetova bez straha od posljedica takovog čina, ne prijanja za svoje djelo. Nije življen od njega. I baš zato ga ono nikada ne napušta, nastavlja zauvijek živjeti s one strane zaborava.
Ja nisam mudar čovjek. Muči me sve to oko zaborava i prisjećam se prve prave pjesme koje sam napisao na blokiću 'Ožujskog piva'.
Sjedimo u birtiji Lima i ja,
i promatramo svijet
kroz umašćenu pivsku flašu.
Vani prolaze djevojke,
smiješe se nekim drugim mladićima.
I tako je sve počelo. Tog dana u našem gradu bio je koncert Dawida Bowiea i mi smo od ranog jutra lokali u «Dva ribara».
Niti jedan od mojih prijatelja nije postao pjesnik. Jedan je, ali je prestao biti prijateljem. Postali su pametniji. Više nismo plahi, žene sjede s nama za stolom. Nakon čevrtog ili petog piva kojeg oni popiju, ja ne pijem pa im brojim, pitam se: kako danas žive pjesnici i što rade kad ne pišu pjesme ?
Post je objavljen 17.06.2005. u 05:42 sati.