29.05.2005., nedjelja
MUSHKA POSLA
Osim sto je ovih dana na intezivnom putovanju po dAnke Dojcland tako da za razliku od Keme o tome ne stigne niti pisati, Porto se, poznat po svojim bilokacijskim spozobnostima, iznenada ukazao u dnu Bugenvilijinog vrta u oblicju ruznog crvenog patuljka, na veselje domacice (koja je ocekivala miran kraj tjedna, onako bez kuhanja i u nekom bavarskom restoranchichu s pleh muzikom i raspjevanim mushkarcima u lederhosicama), i na neskrivenu radost njene kuje Kikice, njenog muzha te njenih blizanaca koji su napokon mogli s Portom pretresti neka mushka posla.
A evo javljaju mu iz Zagreba da se Porto ukazao i u COSMOPOLITANU za Lipanj, 34 strana, gdje u rubrici MUSKHA POSLA citateljicama objelodanjen NJEGOV STAV oko nekih zenskih stvari. He he, bolje receno ono sto je preostalo od njegovog cvrstog stava nakon sto je tekst dopao u urednica.., a na 38 strani gle i Jergovica. Kolko vidim tu je i leb, eno i Zrine se prosilrila po duplerici... I tak to. Ide to nama. Lanzgam aber ziher.
|
19.05.2005., četvrtak
BUDDHA U SUPERMARKETU
Nije me sram i neću vam lagati. Priznajem. Da. Bio sam tamo u shoppingu, u Pevcu.
Jednog subotnjeg jutra, mala kovrčava je sva zadihana, poput onih heroina u avanturističkim filmovima umjesto drevne mape s blagom, tutnula pred mene Pevecovu reklamu iz poštanskog sandučića.
Ostatak priče možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.
|
09.05.2005., ponedjeljak
PREKO DESNE CIPELE
Ne stavljajte oglase za blajndejtove. Upravo to je nekad bila Markova preokupacija.
Bivši chater.
Bivši blajndejter.
Bivši sms kiler.
Napolju je padala kiša. Sjedio je u kineskom restoranu i čekao svoj tofu s bambusom i kineskim gljivama. Gljiva. Tako ga je zvala njegova bivša. Nezainteresiran si poput gljive, govorila je, a nikad ne bi pomislila da je to zbog toga jer mu više nije privlačna. Onda je zazvonio telefon. Na telefonu je bila Markova žena. Pokušavala mu je bujicom riječi pojasniti nešto veliko i krupno. Taj izbezumljeni ton, taj tipično ženski govor u one dane. Nije trebao prevodioca. Poznavao ga je. Svaki dobar muž ga poznaje, no nije joj htio olakšati.
Ukratko, njena frendica Klara poludjela je za nekim tipom s interneta i dogovorila blind date. markova žena i njene prijatreljice pratile su malo tu prepisku i zaključile da je frajer prenormalan. A ispod fasade normaliteta uvijek se krije neki psihopat. A Klara, kakve je sreće s muškarcima, odmah će naletiti na nekog psihopatu. Psihopat?, pomisli Marko, takva vrsta žena nekad je muškarce nazivala svinjama.
U njegovo vrijeme trebalo mu je koji sat na nekom chatu da od komada dobije broj moba. Tri SMS-a i pristajale bi na blind date. Marku nije trebalo puno da ih odmjeri. Jednostavni test da vidi da li je jedinstvena ili je neka replika i onda puf! nogom u guzicu. Za jednu pjegavu trebalo mu je puno pitanja. Dva tjedna i dvadesetak sms-ova. Zato mu je danas i žena. Zato jer znala kako da ga zahakla. I upravo je ona sad na telefonu i govori mu kako treba njegovu staru blajndejt magiju. Govori mu, no što je sad, jesi li sms killer ili si tek običan mali čovječuljak koji pere auto i ispunjava tiket sportske kladionice? I tako je opet uvučen u igru. Opet je u misiji spašavanja neke njene zabludjele frendice.
I evo Marka, sjedi za šankom u jednom zagrebačkom kafiću s Klarinom fotkom u džepu i priča s nepoznatom malom na šanku o dilemama oženjenih muškaraca. O nečemu.., o čemu se svojoj ženi ne usudi ni zucnuti.
Čim je Klara ušla, Marko joj se uvalio za stol. U izvještaju će stajati još samo jedno rutinsko preobraćanje neke ženine frendice. To što je to ženina frendica, neće učiniti da se osjeća ništa bolje nakon što je zaveo i šutnuo neko žensko biće. Evo ga opet… onaj snažan osjećaj koji se pomalja u njemu.., za nju... za njegovu ženu. Za nju bi Marko učinio sve što se od njega zatraži. I tako, dok se Klara i Marko upoznavaju, ulazi tip i sjeda za stol s Markove desne strane. Ono, čist OK frajer. Visok, preplanuo, crnomanjast, jednom riječju sportski tip. Možda Dalmoš? Što očekivati od takvog? Da piše pjesme? Za razliku od Klare, neke školarke isjekle bi ga za tren poput nekog pop idola iz teen časopisa i polijepile po sobi na neki sunčani dan. No ne i Klara. Klara bi mu odmah pronašla 1001 grešku, 1001 znak prosječnosti. Klara ima tendenciju da naginje ka psihopatima, Marko je tu da ju nauči i prepoznati jednog.
Dok je dodiruje ispod stola, Klara je previše zabavljena suzbijanjem krupnih crvenih flekova koji su počeli iskakati po njenom lijepom, izduženom vratu. Klara odjednom ustaje i odlazi na WC. Tip čeznutljivo gleda za njom u prolazu i misli si... zašto se njemu jednom ne posreći ovakav komad? Uskoro stiže i njegova poruka: Klara, evo stigao sam. Glupača. Predstavlja se tipovima pravim imenom. Briše poruku s njenog mobitela. Tip zove. Marko se javlja na mobitel.
- Haloooo?-
- Klara? –
- Daaa? – i Marko se okrene na stolici prema njemu. Tip problijedi, samo ustane bez riječi i šmugne pokraj Marka. Klara bi mogla bolje od njega opisati kako je tip izgledao dok su se usput mimoišli, čak i bez naočala koje je pažljivo zametnula i nije ih više mogla naći kada se ponovno vratila sa WC-a kojih pet minuta kasnije. Šteta. Bili bi dobar par njih dvoje, pomisli Marko i zažali što ovo mora izvesti do kraja. Kada je sjela i kada ju je ispod stola ponovno dodirnuo koljenom ona je samo uzviknula:
- Nema ih ! -
- Koga nema ? -
- Naočala... Bvlgari. 1500 kuna… -
Sigurno ih je maznula ona ženskica sa šanka – optužuje njena donja usna. Marko je dobar čitač s usana. I sve te stvari oko bodilengviđa i emocionalnih reakcija ne promiču njegovu oku. Sijevala je očima prema maloj. Marko ustane i krene prema šanku.
- Oprosti, ali jesi li možda pronašla nekakve naočale?- upita je. Žvakala je kaugumu i smješkala mu se.
- Dođi, idemo ih potražiti u WC...-
U WC u je bilo usko. Sparno. Smrdilo je po onim mirišljavim tableticama i pišalini. Leptir vrata kakva se nalaze u kaubojskim filmovima. Marko ih pridrži i ona se provuče pokraj njega.
- Vidiš, nema ih !! - reče i pukne žvakaćom gumom pred njegovim licem.
- Onda okej, nema ih… - reče Marko i okrene se na peti da će izaći.
- Čekaj.. - ona mu zapriječi rukom put - ono ti je cura?-
Dotaknuo ju je po ramenu, lagano prstima prešao duž njene ruke sve do zgloba tako da su joj se naježile sve dlačice, a onda joj svinuo ruku – Zašto pitaš? –
- Tako…- zastenje kroza zube, više od uzbuđenja nego od bola - Rajca me i sama pomisao da si ona frigidna drolja razbija glavu kako si sada sa mnom u WC-u i da joj osim naočala sada kradem i frajera.
- Ne, nije mi cura.
- Šteta. Da je, sad bih te maznula.
- Ha ha ha, daj nemoj jebat, hajde vrati joj naočale - nasmijao se i zavrnuo joj ruku tako da je jauknula, više od uzbuđenja nego od bola. Prkosno ga je gledala i dahtala dok je pojačavao stisak. Marko je završio drugu godinu shiatzua, može osluškivati prag tolerancije ljudskoga tijela. Pokušala mu je zavaljati šamarčinu, no on je vješto presavine preko koljena, zadigne joj suknju i ispljuska po goloj guzici. Na guzici postoje određene točke stimulacijom kojih se oslobađa endrofin, prirodni hormon sreće. Ne vele bez veze da je batina u raju izrasla. A onda se ona popišala. Svršavala je dok je topli mlaz klizio niz njeno bedro, preko Markova koljena. Preko njegove desne cipele. Pustio joj je ruku. Buntom papira upio je fleku, obrisao cipele i izašao iz WC-a. Nakon par minuta izašla je i djevojka. Klara je piljila čas u fleku na njegovim hlačama, čas u djevojku na šanku.
- Pa niste se valjda… – zamucnula je je Klara zabezeknuto i odmah se počela osjećati glupo. Imala je novu spoznaju. Svi blajndejt tipovi su psihopati. Poslušat će savjet frendica i probat naći frajera na nekom tečaju kung fua, yoge, makrobiotike ili shiatzu masaže.
|
05.05.2005., četvrtak
KOJA O
MAJMUNIMA
I MONOLITU
U kafiću gdje pijemo jutarnju kavu rade dva konobara. Prvi priprema odličnu kavu. Posvećuje joj pažnju, meditira nad njom, dodaje toplog pjenastog mlijekca taman toliko koliko treba, ni više ni manje. Servira je s osmjehom, s puno ljubavi.
Jednom riječju, čovjek zna i voli svoj posao.
Drugi vam na stol nezainteresirano pljusne bezukusni iscjedak i uvijek zaboravi Natren.
- Kakav si ti to muškarac? Zašto mu ništa ne kažeš? – ljuti se mala kovrčava.
- Gle… - počeh joj obrazlagati svoju teoriju - ovom prvom ostavljam napojnicu, ovom drugom ne. Prošlo je već dosta mjeseci i čudi me da još nije skužio zašto. I laboratorijski štakori bi do sad već skužili stvar. Razvio bi im se uslovljeni refleks. Dakle čim me konobar ugleda, zna da će dobit napojnicu ako se potrudi izvest svoj zadatak kako valja. I konobari, baš poput laboratorijskih štakora i čimpanzi bi trebali imati neki slični refleks, ne ? Ako ga nemaju, ne mogu zaraditi dodatnu lovu i ne mogu opstati. Možda ovaj napokon shvati da nije građen za konobara. Jer ako to nema u sebi, ma što god da mu ja velim u vezi kave, on će i dalje fušat. Meni nije u cilju da ga izvrijeđam, pa da mi na kavu prenese negativnu energiju ili.., ne daj bože, da mi uvali kakav hračak maslačak. Kužiš? Meni je cilj da on evoluira, da...
- Ma kakve to veze ima !?? Ja bi samo da popijem dobru kavu... - pobuni se ona
- Ljubavi.., evoluciji su trebali milioni godina da bi kakvom tetrijebu uštimali boju krijeste koja će privoljeti neku tamo koku na križanje vrsta. I ti sad očekuješ da se ovaj pavijan promjeni za jedno jutro? To je proces, ljubavi. To traje… Eonima!
- Jebe mi se za tvoje procese, ja znam da je moje strpljenje pri kraju. Ovdje i sada.
Uto uđe neki čovjek. Sjedne za šank, zapali cigaretu te naruči kavu s mlijekom. Zatraži i novine. No kako se baš dohvatio novina da ih i sam pročita, konobar napravi kiselu facu i reče:
- A što će vam novine?-
- Kako što će mi? –
- Ma što će vam? Same gluposti u njima. Život piše bolje priče. Evo vidite moga pajdu, u Vinkovcima imao je kafić. Pajdo je kartaroš i na kartama je dobio majmuna. Da nasmije ekipu, davao majmunu da pije rakije i majmun se navukao.
- Ma šta pričaš… ko' je vidio da majmun pije rakije? Majmuni jedu banane…
- Pa da, jedu banane.., ali kad bi mu moj pajdo ujutro dao bananu, majmunu su se već toliko tresle ruke, da bi prvo s kata odjurio u kafić, skočio na dozer i nalokao se rakije –
- Uj jebemti... Na dozer? –
- Da, odmah na dozer. Pametne su to zvjerke, sve odmah nauče. Pajdi bilo tol'ko žao gledat majmuna kako se muči, da je jedne večeri ranije zatvorio birtiju i nalokao se zajedno s majmunom. Onda je uzeo pištolj da mu skrati muke. Kako je bio pijan, nije ga mogao otprva pogodit, pa je izrešetao cijelu birtiju –
Konobar završi svoju priču i tutne šalicu na šank. Tanjurić i žličica zazvone, a kava se prelije preko ruba dupke pune, do vrha natočene šalice. Čovjek ga mrko pogleda, odloži cigaretu u pepeljaru, otare šalicu o pivski podložak da mu ne podljeva po krilu te otpije gutljaj tekućine, a zatim se zagrcne i ispljune natrag u šalicu.
- Pa slušaj majmune, jel' treba da te upucam da shvatiš da si majmun, jebote!!!! Kakvu to usranu kavu kuhaš? I daj te novine vamo! -
- Oh oprostite, pa zašto niste odmah rekli - reče konobar i odmah skuha drugu kavu.
- Mmmm… - ozari se čovjek na šanku i cokne jezikom – e, ovo je najbolja kava koju sam okusio u životu !!! -
Mala kovrčava i ja se pogledasmo u čudu. Ti i tvoje teorije, frkne ona. Zacrnilo mi se pred očima. A iz toga mraka bljesnulo je sunce nove spoznaje. Iz sunca, izlazili su bezbrojni crni monoliti, očitovala mi se formula evolucije. Monolit !!, uzviknuo sam, pa da, monolit je trigger evolucije!
Drugog jutra, osjećao sam se nekako svečano. Kao pred primanje u pionire, kao kad vas iniciraju u neku sektu. Ma sigurno znate taj osjećaj, ona neka izvjesna slutnja koja vam buja u grudima. I znao sam: desit će se nešto lijepo i skriveno od oka. Drugog jutra opet ista priča. Isti konobar, isti izbljuvak u šalici. Mala kovrčava gledala me s iščekivanjem. Umirio sam je pogledom. Evo, ljubavi, evo sad će i riječ. Osjećam je! Osjećam je kako se spontano pomalja, komprimira negdje ispod pupka, kako se oslobađa i penje uz kičmu, a zatim izvire, očituje se i kulja napolje puneći prostor svojoj puninom kao što ga je nekad punio stvaralački FIAT. Zagrmio sam:
- Osoblje!
- Aa?
- Dođi, dođi ovamo! Slušaj dečko, jesi li ti gledo Odiseju u svemiru 2001?
- Jesam…
- A jel' se sjećaš one scene s majmunima, kad se pojavi ona crna kamenčina, pa onom majmunu iznenada padne na pamet da okine drugog majmuna u glavu?
- Sjećam.., da...
- Pa mislim ono…, buraz, kužiš e.., kaje ovo ? - rekoh i pokazah na naše kave.
- Aaaaaa… Ma što niste odmah rekli ?! Joj, oprostite mi, evo sad ću odmah -
- Napokon.. - ozari se mala kovrčava i zadivljeno me pogleda.
A ja sam sjedio u separeu onako uspravan, monolitan i veličanstven, zračio bez riječi oko sebe sve tajne programske kodove univerzuma i mala kovrčava je znala da se tu pred njenim očima, baš kao u knjizi Arthura Clarcka, baš kao u izvješćima drevnih posvećenika, dešava se nešto lijepo. Odvija se jedna transformacija. Jedna fundamentalna promjena. Preobrazba. Jedna ugljikova jedinka evoluira na viši nivo Života!
Mala kovrčava uhvatila me za ruku i zajedno smo ga otpratili pogledom punim ponosa dok je hitrim korakom odlazio prema šanku. Pogledom punim one ljubavi, bezuvjetne i lišene svakog očekivanja, kakvim je Otac promatrao svog Sina dok je uranjao u tijelo, prolazio kroz proces smrti i ukrsnuća… i gle! Evo ga gdje mu se vraća nazad da ponovno zauzme svoje mjesto: nanovo rođen, obnovljen odozgo iz vode i vatre, vječnom slavom ovjenčan, vrhunac ovozemaljske evolucije. I gle, evo ga gdje govori:
- Evo, evo natrenčića! Zapamtio sam… dva vama, jednog dami…-
E jebiga… Ponekad i evolucija zađe u slijepu ulicu. Šutke smo popili kavu i otišli iz ovog kafića. Zauvijek.
|
03.05.2005., utorak
NENO,
METEORITI
Usnio sam sinoć ružan san.
Stojim u Smičiklasovoj i čekam. Nešto. Nekog. Nemam pojma zašto tamo čekam, ali čekam. A onda odjednom iz Importanne Galerije izlazi Neno Koprivnjak. Neno Koprivnjak jedna je od onih osoba koje poželite izbjeći pod svaku cijenu. Jedan od onih kojima su majke morale vezati krmenadle oko vrata jer se ni psi nisu htjeli igrati s njime. U snu, Neno mi se radosno smiješi prilazeći mi. Pruža ruke da me zagrli. Izmičem se i pokušavam mu pobjeći preko ceste. No bježati pred Nenom preko Smičiklasove je pogibeljno. Smičiklasovu nije moguće prijeći. Smičiklasovom jure veliki automobili s ogromnim gumama i prijetećim, oštrim kromiranim štosdemferima. Trube tako snažno da me bol para sve do kostiju.
- Diiii-siii prri- jaa-teee- lju- sta- aaoueerrrriii - govori Neno kao kad se prstom uspori gramofonska ploča. Podilazi me jeza i trčim prema Vlaškoj, ali tamo je kordon ljudi koji mi nedaju proći, guraju me natrag prema Neni. Neno polako prilazi i smije se.
- Haa h aa haa aaa, haahaha di-ssii staa-riiiou jee-siii-liuaou zaou cuguu-oooaaiii ? – i dok me tapša po ramenu, ja sam paraliziran. Ne mogu se pomaknuti. Noge su mi od olova, teške svaka po dvije tone. Odjednom, sunce zamračuje prijeteća sjena. Pogledam gore, u nebo, a kad tamo meteorit gigantskih razmjera juri prema zemlji! Gotovo je. Smak je svijeta i ja to znam. I što sad? Otići s Nenom na kavu? Kakav trivijalan kraj svijeta, lišen nekog dubljeg smisla. Vrištim. Mala kovrčava me budi: Ljubavi? Ljubavi? Sigurno si nešto ružno sanjao. Pssst... ne boj se ja sam tu. Miluje me po kosi i ja se čvrsto privijam uz nju. Osjećam se sigurno. Topla je i miriši na jagode i vaniliju. Ne mogu zaspati, u mislima mi je i dalje Neno Koprivnjak.
Kako opisati Nenu Koprivnjaka? Dalmoši imaju pravu riječ za to, jednom riječju Neno Koprivnjak je – PEGULA. Uistinu, ne postoji bolja riječica od 'pegule' kao što ne postoji niti koščica koju Neno Koprivnjak nije lomio. Ako želite provjeriti sposobnost nekog bioenergetičara ili radiesteziste, samo uzmete sa sobom Neneka i onda promatrate kako visak divlja uzduž i poprijeko Nenekovog tijela detektirajući sve one lomove, energetski kuršluse po meridijanima, blokade na skoro svakom organu. Uistinu, na licu čovjeka ugledat ćete isprva nevjericu, a odmah zatim i stravu koje odaje samo ono što mi ostali već odavno dobro znamo: opasno je boraviti uz Nenu Koprivnjaka duže od onoga što nalaže pristojnost ili nužda. Neno Koprivnjak je greška prirode. Neka interna zajebancija Velikog Arhitekta Univerzuma. Trzaj u Matrixu. Neno je ona iznimka koja potvrđuje pravilo. Uzmimo na primjer onu narodnu koja veli neće grom u koprive, jer grom je Koprivnjaka ošinuo barem tri puta.
Kako da vam opišem neopisivo? Evo.., jednom prilikom, roštiljali smo na Goksovoj viksi i ponestalo nam je mineralne vode. Onda se Neno ponudio da će on platit cijelu gajbu. I kako je Markićev auto bio zadnji u nizu bilo je logično da idemo s njegovim autom. Hmm.., krzmao se Markić, nekako.., više... nisam žedan. No onda je Neno rekao da će platit još i gajbu pive i Markić više nije imao kud. Uh Porto, šapnuo mi je Markić, do dućana ima 800 metara makadama. Mala je vjerojatnost da nam se nešto može desiti? Ne? Gledali smo nebo. Nema oblaka. Gledali smo u daljinu. Nema prašine na kilometre i nitko ne dolazi ovim putem. Hmm da, rekao sam, uistinu je mala vjerojatnost za takvo što. Idemo…
Crveni golf veselo drnda po grbavoj cesti. Subotnje je popodne. Nigdje nikog. Na radiju Jura Stublić. Neprilagođen je i baca radio kroz prozor. Naša brzina? Prilagođena. I makadamu i Neneku. Vozimo u drugoj, 30-40 km na sat. Kroz otvoreni prozor miriše jesen. Svud uokolo njeni nabrekli, preobilni plodovi.
Negdje 20 tak metara ispred nas iz dvorišta izlazi neki djedica s tačkama punim bundeva. Odjednom, kao u nekom crtiću, jedna se odvaja od ostalih i kotrlja se prema nama. Marko pokušava smotati, ali prelazi kotačem preko bundeve. Prevrćemo se, kupimo desnim krajem djedicu skup s tačkama, kotrljamo preko razasutih bundeva i dok one upadaju kroz razbijenu šoferšajbu i dok sve liči na veliki ringišpil, završavamo u jarku. Deda i Neno završavaju u bolnici, a mi više manje ugruvani u lokalnoj ambulanti odakle Markić pokušava s telefonske govornice objasniti svom starom, poznatom zagrebačkom psihijatru, da je imao totalku s njegovim novim autom. Potpuno trijezan. Na ravnom. Pri brzini 30 km/h.
Markićev stari ne vjeruje u natprirodne pojave. Ne vjeruje u Neneke Koprivnjake, i Markić zna da mu ne vrijedi ništa objašnjavati. Samo pokunjeno stoji, ozlijeđenom rukom čvrsto stišće crnu telefonsku slušalicu i dok mu lice odaje bolnu grimasu s druge strane možemo čuti kako stari Hrženjak urla na njega da je šizofreničar, čujemo kako optužuje i njegovu majku što u svojoj obitelji nosi taj prokleti gen. I dok Markić još neko vrijeme stoji pogleda uprtog u muhu na zidu, dok iz slušalice odjekuje tu-tuuuu, stari Hrženjak zove Goksove roditelje i iskaljuje se na njima optužujući ih da su podigli narkomana, prijeti im komunom iz koje Goks skup s Markićem nikad neće izaći. Barem ne dok je on živ. Tko zna što je stari Hrženjak rekao mojim roditeljima. Nikad nisam saznao. No od toga dana stari me je gledao s nekim razočaranjem, s nekom tugom u očima. S gađenjem je gledao muške kolege koji su mi dolazili u posjetu, nije dozvoljavao da se zatvaramo moju sobu radi učenja i slušanja ploča.
Onda smo svi otišli u JNA. Neno je otišao služiti rok u Sloveniju i kad su tamo počele čarke s teritorijalcima uopće nismo niti sumnjali koja će strana izvući deblji kraj. Mnogo godina kasnije, jednog lijepog svibanjskog dana, našli smo se na jutarnjoj kavici u Tkalči nas nekolicina iz razreda kako bi dogovorili proslavu pete godišnjice mature. Riječ po riječ, prisjetili se i Nene. Gdje je Neno, nitko nije znao. Navodno je cijela njegova brigada teško najebala pri prelasku Kupe. Sjetili smo se svih anegdota i peripetija s Nenom, svih padova, lomova, sudara sve strave koje smo se nauživali u njegovu prisustvu. Rekoh, od smijeha suznih očiju, pa njega još valjda samo nije pogodila raketa ili meteorit.
Sljedećeg jutra spremao sam se na faks. Baš sam prestajao pušiti i bio sam užasno nervozan. Neka mučnina plela mi se po želucu. Prebacio sam ruksak preko ramena i izjurio na ulicu. Mirza konobar izašao je iz kvartovskog kafića i gurnuo mi pod nos mirisnu Franckovu kavicu.
- Ma čekaj ba, kud letiš?
- E bok Mirza, žurim!
- Ma sjedi bolan, popij kafu, zapali jednu sa mnom.
- Joj nemoj Mirza, presto sam pušit… žurim na faks.
- Ne serendaj! Gle kakav divan dan. Jebo faks… -
- Jebo…
Ma jebo ovakav dan. Kao stvoren da se ponovno propuši. Kao izmišljen da nekoj budali bljesne pred očima i da raketira grad, zazvoni zvončićima po školskim dvorištima, raspe smrtonosne bombone dječici u Klaićevoj bolnici, očerupa olovom perje gracilnim labudicama u HNK. Strašno je drmnulo negdje iznad naših glava.
Zatulili su alarmi automobila, začula se vriska ranjenih, a na kraju se prolomio i urlik sirene za uzbunu. Mirza i ja provirili smo preko šanka iza kojeg smo zalegli, a zatim istrčali na ulicu. Križanje Vlaške i Draškovićeve bilo je svo u dimu i crvenoj prašini iz koje su vrila zadnja kola tramvaja broj 12. A onda je odnekud iz dima, Vlaškom prema Kvatriću dobauljao Neno Koprivnjak raskrvavljene glave. Potrčao sam prema njemu.
- Neno, Neno stani! Pogodilo te... – zaustavio sam ga i natjerao da sjedne na stepenice butika.
- E Porto moj, ma pusti… dobro sam… – nasmijao se tužnih očiju kao da se ispričava za sav ovaj đumbus oko nas.
Bio je dobro. Imao je nekoliko čeličnih kuglica u glavi, krvario je ko zaklana svinja, ali to nije ništa s čime se Neno Koprivnjak ne bi znao nositi. Mirza i ja povezali smo mu glavu s nekom ženskom košuljicom iz butika, tek toliko da ne krvari po autu i odvezli ga u bolnicu. To je bilo prije deset godina. Prije deset godina na današnji dan spucali su orkanima Zagreb. Ubijeno je desetoro ljudi, a lakše i teže ranjeno gotovo 280. Jedna od raketa skrenula je sa svog puta i rasula sadržaj svoje utrobe baš iznad Nene u plavom tramvaju broj 12. Toga dana trebao sam stajati točno tamo gdje uvijek stojim i čekam tu prokletu dvanaesticu. Točno na mjestu gdje su zveknuli zvončiči.
Ne znam gdje je Neno danas. Odonda se nismo čuli. Neki vele, da su negdje čuli kako se Neno nekima javio razglednicama iz New Yorka samo koji dan prije nego li što su avioni drmnuli u Twinse. No mene sve to oko Neneka više uopće ne dira, pa niti ne komentiram. Od kad sam preživio one raketu, muče me još jedino meteori u snovima. Uz malo sreće, proći će i to. Iz svega sam naučio da se sa srećom i Nenekom ne treba zajebavati.
|
02.05.2005., ponedjeljak
KAD FUKI KAŽE DA SE BOJI
Postoje stvari koje nalaze se s onu strane vaše imaginacije. Stvari o kojima prosječan bloger poput vas niti ne razmišlja dok kupuje svoje slance i DVD o Yogi i Tai Chiu po 29 kuna na kiosku. Nisam niti ja sve dok jednog dana nisam… ma ispričat ću vam priču o tome.
Pisao sam vam već o tome kako sam primijetio da je moj prijatelj Fuki potpuno odsutan, nekako izgubljen duhom. I od onda ga nisam vidio. Već sam se zabrinuo što je s njim. Nije odgovarao na pozive, njegova žena je rekla je maloj kovrčavoj da se čudno ponaša, da često izbiva od kuće i da sumnja da ima neku drugu. Onda mi je neki dan samo poslao sms: večeras u kafiću, onom drugom, dodji sam!
Zabezeknuo sam se. Pa uvijek dođem sam. Što sad to opet izvodi? Kad sam dolazio s posla, smišljao sam uvjerljivu priču kako ne mogu krišom biti krsni kum njegovom eventualnom djetetu s dotičnom damom. Kada je Fuki je ušao u kafić, obazrivo se ogledao se po prostoriji i dao mi znak da šutim. Zatim je brzo prišao, sjeo do mene i samo bacio pred mene neku fotografiju – Pogledaj…- Pogledao sam.
- Vidiš li patuljka? -
- A? Kakvog patuljka?-
- Evo ga tu pokraj panja -
Gledao sam i nisam ništa primjećivao. Nekakve nejasne obrise u snijegu.
- Kubaš me Fuki?-
- Ne, ne kubam -
- Fuki, ne znam u kojoj si fazi, nešto nam je Zdenka samo natuknula... Znaš da za sve postoji racionalno objašnjenje. Vidiš, u psihologiji postoji jedan test, asocijativne projektivne tehnike. Rorschachov test mrlja. Napraviš mrlju na papiru i onda te ona asocira na nešto. Projiciraš na nju, kako da kažem, vidiš ono što želiš vidjeti. Dakle ako je ona druga ženska trudna, i ako ti je pokazala onu slikicu bebe sa ultrazvuka, a ti duboko potisnuo ono što si vidio, jasno je da ti sad od svugdje izviru mali cukreni patuljci -
- Ma napucat ću te budalo, e, zajebi Frojda ! – grmnuo je Fuki – kad ti kažem, vidio sam ga Porto, vidio svojim očima!!! Ovako kako tebe sad gledam. Bio sam tamo. Ako lažu moje oči ne laže fotografija !!! -
Pogledao sam malo bolje. Prekrižio sam pri tom oči onako kako to preporučuje don Juan Matus, po zanimanju toltečki vrač i čovjek od znanja i…..vidio: PATULJAK! Stvarno je stajao tamo pokraj panja. Na mah sam problijedio -
- Bojim se Porto…– reče Fuki drhtavoga glasa
Kad Fuki kaže da se boji, on misli ozbiljno. Stoga sam provjerio svoj predosjećaj. Bujao je i rastao tamo negdje dolje ispod pupka. Ninđe tu stvarčicu ispod pupka nazivaju harageiji. I ne, zasigurno nije ono što mislite. Moj me upozoravao na nešto skriveno, nešto mračno i umu običnog blogera sasvim neshvatljivo. I tako smo Fuki i ja, ne svojom voljom i kad smo se tome najmanje nadali, uplovili u vode istraživačkog novinarstva (IN). Kao što i sama riječ kaže, istraživačko novinarstvo je sad «IN». Kako veli autor bloga 45 lines, blog je savršeno mjesto za istraživačko novinarstvo.
I tako smo se Fuki i ja dali u istraživanje uz obećanje jedan drugom da ćemo ma što pronašli i po cijenu života objaviti na blogu i tako upozoriti svekoliko pučanstvo.
Dragi ČITATELJU,
psssst,
upravo si IZABRAN da pročitaš ovo. Nitko drugi osim TEBE to ne može pročitati. Pa čak niti oni. Pitat ćeš se, tko su to 'oni' i zašto smo Fuki i ja toliko dugo čekali sa objavom, a mi ćemo ti reći da su nam centri moći stvarali velike probleme i još ćemo ti samo reći da tvoja svijest do sada nije bila spremna za takvo što. Sad kad si na kioscima mogao kupiti DVD-e kao što su «Hitler i okultno», «Dekodirani da Vinchijev kod», «Anđeli i demoni» i pogledati ga u sigurnosti svoga doma, svoje obitelji, sada ti je jasno i zašto je onomad u više navrata srušen cijeli blog.hr. Samo zato da istina ne bi došla do javnosti! Tad smo to prvi put objavili na Fukijevu blogu zavjera.blog.hr. No blog je ubrzo hakiran, a netko je promijenio i lozinku. A odmah na samom početku otkrili smo odakle vjetar puše – iz Europe. Masoni su to... Illuminati. Provjereni neprijatelj hrvatskog naroda! I to samo zato što su Katolici. Samo zato što vole papu, vole svoje heroje, imaju sir i vrhnje, sarmu, Thompsona i vlč. Sudca, što imaju najljepše žene i more na svijetu, splitsku rivu i na njoj bajamontijevu fontanu.
Od Masona možda nas više mrze jedino Slovenci. Znate da smo mi Hrvati Slovencima trn u oku. Osim svega nabrojanog što mrze masoni, jebemo im ženske, a imamo i Janicu. I upravo su na tom slovenskom jalu, europski masoni i illuminati pronašli su plodno tlo za svoje prljave igre. Kako bi se dodvorili svojim europskim gazdama, Slovenci su angažirali su najcrnje magove i okultiste kako bi se osvetili hrvatskom narodu, kako bi uneredili hrvatske junake.
I pogađate, baš su odabrali Janicu kao prvu žrtvu koja će za sobom nizbrdo povući i sve nas ostale. Pomno su planirali trenutak: 20.01.2005. Noć. Utrka. Sljeme. Naravno da se niste niti zapitali kako smo baš sad dobili tu utrku? Mjesecima su trajale pripreme, crni kombiji kružili su gradom pod okriljem noći i teslinim zrakama subliminalno utjecali na našu svijest sugerirajući nam da nam utrka stvarno treba. Po Medvednici su se motali su se svakakvi sumnjivi ljudi pod izgovorom da ispituju kvalitetu staze te naj crnjim ritualima koje se ovdje Fuki i ja niti ne usudimo niti opisivati, prizvali iz pakla Barbaru iz Celja - Crnu Kraljicu!
Barbara Celjska (1381-1450) – bila je žena kralja Žigmunda, cara svetog rimskog carstva i vlasnika Medvedgrada. Barbaru je hrvatski narod prozvao »crnom kraljicom« zato što se bavila crnom magijom i alkemijom. Kažu da je ljubavnike nakon što bi ih se zasitila bacala s kule. Crna kraljica koja je svoju višestoljetnu dugovječnost osiguravala izvlačenjem životne energije iz obredno žrtvovanih mladića i djevojaka.
Naravno da ne znate da je patuljak bio ljubavnik barbare celjske. Tijekom dugih besanih noći, stvorila ga vradžbinama u svojem alkemijskom laboratoriju u medvegradskoj kuli iz jednog jedinog razloga: ne zato što ju je zanimala umjetnost alkemije i stvaranje homonuclusa, nego da bi zadovoljila svoju pohotu. Kada je ponestalo mladića iz okolice, Barbara si je stvorila patuljka! Nazvala ga je Otto Hop. Što je anagram od «POHOTA».
- Otto, dođi, hop na mene! - Zazivala bi sirotog Otta i tako je patuljak Hop danju je radio u rudniku, a noću među barbarinom nogama. No ni to joj nije dosta. Pohotnica je vragu dala i sebe i Medvedgrad!
"Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe", bile su njezine riječi koje je kasnije požalila. Htjela vraga prevariti, ali je na kraju umrla prokleta. Nakon smrti postade zmijska kraljica, a njezine podanice zmije i dan danas čuvaju njezino golemo blago, zakopano negdje na Medvedgradu. Baltazar Krčelić je 1753. godine pisao kako je niz tragača za zlatom u njegovo vrijeme bezuspješno pokušavalo pronaći to blago. Naš informator čiji identitet ne želimo otkriti, rekao nam je kako se Franjo Tuđman 1992 isto tako dao u tajna istraživanja za Barbarinim blagom pod izgovorom da obnavlja Medvedgrad.
No europski masoni i njihove sluge Slovenci znali su da svoj naum ne mogu ispuniti bez svog instrumenta. Bez patuljka i njegove moćne alatkice. Naime kada su je prizvali iz pakla, crna Kraljica danima je nije imala mira za svoje vradžbine. Što zbog opsežnih priprema na koje su marljivi kramari vršili na Sljemenu ne bili zadovoljili kriterije licemjerne Europe, što zbog skorog susreta sa svojim voljenim patuljkom.
No sa Janicom nije lako izaći na kraj, to svi znaju. Mala koja je ponikla Gipsovim drilom teško da ima slabu točku. Osim jedne. A Barbara ju je odmah snimila. Zaista, kako naša suptilna snježna kraljica Janica, može izaći na kraj s jednom ženskom premazanom svim mastima? Jednom ženskom koje se odrekao vlastiti muž svetorimski car Žigmund kojem je stalno nešto brbljala, miješala mu se u politiku, bila dobra gospodarstvenica i što je najgore od svega ženska koja je razmišljala svojom glavom te odgovore na brojna pitanja potražila u alkemiji. Ko bi trpio takvu žensku? I car Žigmund prognao ju je u vukojebinu od Medvedgrada da svojim idejama ne podriva sveto rimsko carstvo i njegove živce.
I što je mogla naša seoska djeva čistog srca protiv zle slovenske kurvetine do grla uronjene u tajne tantričkih vještina i seksualne magije? Ma lijevom rukom bacila je moćnu seksualnu magiju na Janicu. Janica nije mogla ni oka sklopiti. Samo je fantazirala i fantazirala. Svaki skijaški kolac činio joj se kao golemi klateći ud kojeg je jednostavno šteta zaobići i ostaviti ga za sobom. I već sutradan Janica je na veleslalomskoj utrci u austrijskom Semmeringu na svoju kacigu flosmasterom ispisala: "Sex is evil, evil is a sin, sin is forgiven, so sex is in!" O čemu sam već izvijestio upisom na blogu od 29.12. Protivnici sir i vrhnja su u svojim centrima moći, zavaljeni u svojim opskurnim ložama trljali ruke. Kako i ne bi! Barbara je uspjela !
Trebalo je još samo probuditi patuljka.
I baš nekako u to vrijeme, novine su se raspisale o tome kako je na zagrebačkoj gori otvorena je još jedna turistička atrakcija. 4. prosinca 2004 u parku prirode Medvednica, otvoren je obnovljeni srednjovjekovni rudnik Zrinskih, baš na datum kad rudari slave blagdan svoje zaštitnice - Barbare. Kralj Matijaš Korvin je grofu Petru Zrinskom dodijelio kraljevsku rudarsku povlasticu godine 1463 i od tad počinje povijest ovog rudnika. Upravo u tom rudniku Patuljak je pronašao svoje posljednje počivalište. Barem je tako mislio.
Otkuda su se odjednom našla sredstva za obnavljanje nekog opskurnog rudnika? Sve je to jedan mračni scenarij. Domaći stručnjaci koji su radili na otvaranju rudnika nisu niti bili svjesni što su prouzročili. Rudnik je obnovljen tako da pruža što vjerniju sliku ondašnjeg rudnika te su postavljene skulpture rudara u prirodnoj veličini, a čuje se i kapanje vode, škripa drvenih kotača i prigušen razgovor rudara. To sve je danima izluđivalo patuljka.
Iako probuđen, patuljak je želio i dalje spavati. Njegovo vrijeme je odavno prošlo. Što on ima tražiti u ovom svijetu? Evo što su uradili od njegovog rudnika. Nešto prenulo iz snova. Žamor, buka, tutnjava, bubnjevi, bubnjevi s površine. Onako bunovan iskoprcao se iz rudnika, i krenuo za vjetrom koji je šumom vitlao čudesni huk. Ništa nije vidio, samo je išao u svjetlo. Odjednom nastala tišina, a odmah zatim i eksplozija, erupcija oduševljenja…Hop! Hop! Hop! Odjekivalo je Sljemenom.
- Oh zovu me po imenu ! – raznježi se patuljak - Dali je to to? Dali su mu o tome pričali Stari? Jesu li to vatre rudnika Morije? Dali je to moja nagrada? Dali me to mene izgubljenog braća i sestre dočekuju slavom ovjenčanog ? I patuljku bi toplo oko srca. Skinuo je svoju kapicu i dolamicu..- Evo me, dolaziiiiiiim u svoj nagosti svojoj !!!!!!
I u to Janica krajičkom oka, ugleda uz sam rub šume ružnog patuljka, spazi njegovu glomaznu alatku (GA) uzvrpolji se i promaši vrata.
Od te večeri na Sljemenu… mrak mrak i crnilo nadvilo se nad Lijepu Našu. I kipići Gospe su proplakali kad je mladi Kranjčar potpisao za Hajduk. Izgubili smo rukometno finale. Ljubičić i Ančić poraženi su u nekoliko finala. Cibona je odjednom prestala igrati dobro, a Geralda Fitcha je preuzela njegova tamna strana. Janica je izgubila kristalni globus za 9 stotinki, Dinamo je ispao iz domaćeg Kupa, iz Lige za prvaka, Europa nas je odbacila kao neželjeno dijete. Tama je sve žešća i žešća.
A dok ne kom ne smrkne, drugom ne svane.
Tako je Barbara je uz pomoć strane agenture pobjegla u Europsku zajednicu (EU) sa patuljkom glomaznog spolovila (GS) i tamo joj se kao i Anti Gotovini (AG) gubi svaki trag.
|
|
