NENO,
METEORITI
Usnio sam sinoć ružan san.
Stojim u Smičiklasovoj i čekam. Nešto. Nekog. Nemam pojma zašto tamo čekam, ali čekam. A onda odjednom iz Importanne Galerije izlazi Neno Koprivnjak. Neno Koprivnjak jedna je od onih osoba koje poželite izbjeći pod svaku cijenu. Jedan od onih kojima su majke morale vezati krmenadle oko vrata jer se ni psi nisu htjeli igrati s njime. U snu, Neno mi se radosno smiješi prilazeći mi. Pruža ruke da me zagrli. Izmičem se i pokušavam mu pobjeći preko ceste. No bježati pred Nenom preko Smičiklasove je pogibeljno. Smičiklasovu nije moguće prijeći. Smičiklasovom jure veliki automobili s ogromnim gumama i prijetećim, oštrim kromiranim štosdemferima. Trube tako snažno da me bol para sve do kostiju.
- Diiii-siii prri- jaa-teee- lju- sta- aaoueerrrriii - govori Neno kao kad se prstom uspori gramofonska ploča. Podilazi me jeza i trčim prema Vlaškoj, ali tamo je kordon ljudi koji mi nedaju proći, guraju me natrag prema Neni. Neno polako prilazi i smije se.
- Haa h aa haa aaa, haahaha di-ssii staa-riiiou jee-siii-liuaou zaou cuguu-oooaaiii ? – i dok me tapša po ramenu, ja sam paraliziran. Ne mogu se pomaknuti. Noge su mi od olova, teške svaka po dvije tone. Odjednom, sunce zamračuje prijeteća sjena. Pogledam gore, u nebo, a kad tamo meteorit gigantskih razmjera juri prema zemlji! Gotovo je. Smak je svijeta i ja to znam. I što sad? Otići s Nenom na kavu? Kakav trivijalan kraj svijeta, lišen nekog dubljeg smisla. Vrištim. Mala kovrčava me budi: Ljubavi? Ljubavi? Sigurno si nešto ružno sanjao. Pssst... ne boj se ja sam tu. Miluje me po kosi i ja se čvrsto privijam uz nju. Osjećam se sigurno. Topla je i miriši na jagode i vaniliju. Ne mogu zaspati, u mislima mi je i dalje Neno Koprivnjak.
Kako opisati Nenu Koprivnjaka? Dalmoši imaju pravu riječ za to, jednom riječju Neno Koprivnjak je – PEGULA. Uistinu, ne postoji bolja riječica od 'pegule' kao što ne postoji niti koščica koju Neno Koprivnjak nije lomio. Ako želite provjeriti sposobnost nekog bioenergetičara ili radiesteziste, samo uzmete sa sobom Neneka i onda promatrate kako visak divlja uzduž i poprijeko Nenekovog tijela detektirajući sve one lomove, energetski kuršluse po meridijanima, blokade na skoro svakom organu. Uistinu, na licu čovjeka ugledat ćete isprva nevjericu, a odmah zatim i stravu koje odaje samo ono što mi ostali već odavno dobro znamo: opasno je boraviti uz Nenu Koprivnjaka duže od onoga što nalaže pristojnost ili nužda. Neno Koprivnjak je greška prirode. Neka interna zajebancija Velikog Arhitekta Univerzuma. Trzaj u Matrixu. Neno je ona iznimka koja potvrđuje pravilo. Uzmimo na primjer onu narodnu koja veli neće grom u koprive, jer grom je Koprivnjaka ošinuo barem tri puta.
Kako da vam opišem neopisivo? Evo.., jednom prilikom, roštiljali smo na Goksovoj viksi i ponestalo nam je mineralne vode. Onda se Neno ponudio da će on platit cijelu gajbu. I kako je Markićev auto bio zadnji u nizu bilo je logično da idemo s njegovim autom. Hmm.., krzmao se Markić, nekako.., više... nisam žedan. No onda je Neno rekao da će platit još i gajbu pive i Markić više nije imao kud. Uh Porto, šapnuo mi je Markić, do dućana ima 800 metara makadama. Mala je vjerojatnost da nam se nešto može desiti? Ne? Gledali smo nebo. Nema oblaka. Gledali smo u daljinu. Nema prašine na kilometre i nitko ne dolazi ovim putem. Hmm da, rekao sam, uistinu je mala vjerojatnost za takvo što. Idemo…
Crveni golf veselo drnda po grbavoj cesti. Subotnje je popodne. Nigdje nikog. Na radiju Jura Stublić. Neprilagođen je i baca radio kroz prozor. Naša brzina? Prilagođena. I makadamu i Neneku. Vozimo u drugoj, 30-40 km na sat. Kroz otvoreni prozor miriše jesen. Svud uokolo njeni nabrekli, preobilni plodovi.
Negdje 20 tak metara ispred nas iz dvorišta izlazi neki djedica s tačkama punim bundeva. Odjednom, kao u nekom crtiću, jedna se odvaja od ostalih i kotrlja se prema nama. Marko pokušava smotati, ali prelazi kotačem preko bundeve. Prevrćemo se, kupimo desnim krajem djedicu skup s tačkama, kotrljamo preko razasutih bundeva i dok one upadaju kroz razbijenu šoferšajbu i dok sve liči na veliki ringišpil, završavamo u jarku. Deda i Neno završavaju u bolnici, a mi više manje ugruvani u lokalnoj ambulanti odakle Markić pokušava s telefonske govornice objasniti svom starom, poznatom zagrebačkom psihijatru, da je imao totalku s njegovim novim autom. Potpuno trijezan. Na ravnom. Pri brzini 30 km/h.
Markićev stari ne vjeruje u natprirodne pojave. Ne vjeruje u Neneke Koprivnjake, i Markić zna da mu ne vrijedi ništa objašnjavati. Samo pokunjeno stoji, ozlijeđenom rukom čvrsto stišće crnu telefonsku slušalicu i dok mu lice odaje bolnu grimasu s druge strane možemo čuti kako stari Hrženjak urla na njega da je šizofreničar, čujemo kako optužuje i njegovu majku što u svojoj obitelji nosi taj prokleti gen. I dok Markić još neko vrijeme stoji pogleda uprtog u muhu na zidu, dok iz slušalice odjekuje tu-tuuuu, stari Hrženjak zove Goksove roditelje i iskaljuje se na njima optužujući ih da su podigli narkomana, prijeti im komunom iz koje Goks skup s Markićem nikad neće izaći. Barem ne dok je on živ. Tko zna što je stari Hrženjak rekao mojim roditeljima. Nikad nisam saznao. No od toga dana stari me je gledao s nekim razočaranjem, s nekom tugom u očima. S gađenjem je gledao muške kolege koji su mi dolazili u posjetu, nije dozvoljavao da se zatvaramo moju sobu radi učenja i slušanja ploča.
Onda smo svi otišli u JNA. Neno je otišao služiti rok u Sloveniju i kad su tamo počele čarke s teritorijalcima uopće nismo niti sumnjali koja će strana izvući deblji kraj. Mnogo godina kasnije, jednog lijepog svibanjskog dana, našli smo se na jutarnjoj kavici u Tkalči nas nekolicina iz razreda kako bi dogovorili proslavu pete godišnjice mature. Riječ po riječ, prisjetili se i Nene. Gdje je Neno, nitko nije znao. Navodno je cijela njegova brigada teško najebala pri prelasku Kupe. Sjetili smo se svih anegdota i peripetija s Nenom, svih padova, lomova, sudara sve strave koje smo se nauživali u njegovu prisustvu. Rekoh, od smijeha suznih očiju, pa njega još valjda samo nije pogodila raketa ili meteorit.
Sljedećeg jutra spremao sam se na faks. Baš sam prestajao pušiti i bio sam užasno nervozan. Neka mučnina plela mi se po želucu. Prebacio sam ruksak preko ramena i izjurio na ulicu. Mirza konobar izašao je iz kvartovskog kafića i gurnuo mi pod nos mirisnu Franckovu kavicu.
- Ma čekaj ba, kud letiš?
- E bok Mirza, žurim!
- Ma sjedi bolan, popij kafu, zapali jednu sa mnom.
- Joj nemoj Mirza, presto sam pušit… žurim na faks.
- Ne serendaj! Gle kakav divan dan. Jebo faks… -
- Jebo…
Ma jebo ovakav dan. Kao stvoren da se ponovno propuši. Kao izmišljen da nekoj budali bljesne pred očima i da raketira grad, zazvoni zvončićima po školskim dvorištima, raspe smrtonosne bombone dječici u Klaićevoj bolnici, očerupa olovom perje gracilnim labudicama u HNK. Strašno je drmnulo negdje iznad naših glava.
Zatulili su alarmi automobila, začula se vriska ranjenih, a na kraju se prolomio i urlik sirene za uzbunu. Mirza i ja provirili smo preko šanka iza kojeg smo zalegli, a zatim istrčali na ulicu. Križanje Vlaške i Draškovićeve bilo je svo u dimu i crvenoj prašini iz koje su vrila zadnja kola tramvaja broj 12. A onda je odnekud iz dima, Vlaškom prema Kvatriću dobauljao Neno Koprivnjak raskrvavljene glave. Potrčao sam prema njemu.
- Neno, Neno stani! Pogodilo te... – zaustavio sam ga i natjerao da sjedne na stepenice butika.
- E Porto moj, ma pusti… dobro sam… – nasmijao se tužnih očiju kao da se ispričava za sav ovaj đumbus oko nas.
Bio je dobro. Imao je nekoliko čeličnih kuglica u glavi, krvario je ko zaklana svinja, ali to nije ništa s čime se Neno Koprivnjak ne bi znao nositi. Mirza i ja povezali smo mu glavu s nekom ženskom košuljicom iz butika, tek toliko da ne krvari po autu i odvezli ga u bolnicu. To je bilo prije deset godina. Prije deset godina na današnji dan spucali su orkanima Zagreb. Ubijeno je desetoro ljudi, a lakše i teže ranjeno gotovo 280. Jedna od raketa skrenula je sa svog puta i rasula sadržaj svoje utrobe baš iznad Nene u plavom tramvaju broj 12. Toga dana trebao sam stajati točno tamo gdje uvijek stojim i čekam tu prokletu dvanaesticu. Točno na mjestu gdje su zveknuli zvončiči.
Ne znam gdje je Neno danas. Odonda se nismo čuli. Neki vele, da su negdje čuli kako se Neno nekima javio razglednicama iz New Yorka samo koji dan prije nego li što su avioni drmnuli u Twinse. No mene sve to oko Neneka više uopće ne dira, pa niti ne komentiram. Od kad sam preživio one raketu, muče me još jedino meteori u snovima. Uz malo sreće, proći će i to. Iz svega sam naučio da se sa srećom i Nenekom ne treba zajebavati.
Post je objavljen 03.05.2005. u 23:45 sati.