05.05.2005., četvrtak
KOJA O
MAJMUNIMA
I MONOLITU
U kafiću gdje pijemo jutarnju kavu rade dva konobara. Prvi priprema odličnu kavu. Posvećuje joj pažnju, meditira nad njom, dodaje toplog pjenastog mlijekca taman toliko koliko treba, ni više ni manje. Servira je s osmjehom, s puno ljubavi.
Jednom riječju, čovjek zna i voli svoj posao.
Drugi vam na stol nezainteresirano pljusne bezukusni iscjedak i uvijek zaboravi Natren.
- Kakav si ti to muškarac? Zašto mu ništa ne kažeš? – ljuti se mala kovrčava.
- Gle… - počeh joj obrazlagati svoju teoriju - ovom prvom ostavljam napojnicu, ovom drugom ne. Prošlo je već dosta mjeseci i čudi me da još nije skužio zašto. I laboratorijski štakori bi do sad već skužili stvar. Razvio bi im se uslovljeni refleks. Dakle čim me konobar ugleda, zna da će dobit napojnicu ako se potrudi izvest svoj zadatak kako valja. I konobari, baš poput laboratorijskih štakora i čimpanzi bi trebali imati neki slični refleks, ne ? Ako ga nemaju, ne mogu zaraditi dodatnu lovu i ne mogu opstati. Možda ovaj napokon shvati da nije građen za konobara. Jer ako to nema u sebi, ma što god da mu ja velim u vezi kave, on će i dalje fušat. Meni nije u cilju da ga izvrijeđam, pa da mi na kavu prenese negativnu energiju ili.., ne daj bože, da mi uvali kakav hračak maslačak. Kužiš? Meni je cilj da on evoluira, da...
- Ma kakve to veze ima !?? Ja bi samo da popijem dobru kavu... - pobuni se ona
- Ljubavi.., evoluciji su trebali milioni godina da bi kakvom tetrijebu uštimali boju krijeste koja će privoljeti neku tamo koku na križanje vrsta. I ti sad očekuješ da se ovaj pavijan promjeni za jedno jutro? To je proces, ljubavi. To traje… Eonima!
- Jebe mi se za tvoje procese, ja znam da je moje strpljenje pri kraju. Ovdje i sada.
Uto uđe neki čovjek. Sjedne za šank, zapali cigaretu te naruči kavu s mlijekom. Zatraži i novine. No kako se baš dohvatio novina da ih i sam pročita, konobar napravi kiselu facu i reče:
- A što će vam novine?-
- Kako što će mi? –
- Ma što će vam? Same gluposti u njima. Život piše bolje priče. Evo vidite moga pajdu, u Vinkovcima imao je kafić. Pajdo je kartaroš i na kartama je dobio majmuna. Da nasmije ekipu, davao majmunu da pije rakije i majmun se navukao.
- Ma šta pričaš… ko' je vidio da majmun pije rakije? Majmuni jedu banane…
- Pa da, jedu banane.., ali kad bi mu moj pajdo ujutro dao bananu, majmunu su se već toliko tresle ruke, da bi prvo s kata odjurio u kafić, skočio na dozer i nalokao se rakije –
- Uj jebemti... Na dozer? –
- Da, odmah na dozer. Pametne su to zvjerke, sve odmah nauče. Pajdi bilo tol'ko žao gledat majmuna kako se muči, da je jedne večeri ranije zatvorio birtiju i nalokao se zajedno s majmunom. Onda je uzeo pištolj da mu skrati muke. Kako je bio pijan, nije ga mogao otprva pogodit, pa je izrešetao cijelu birtiju –
Konobar završi svoju priču i tutne šalicu na šank. Tanjurić i žličica zazvone, a kava se prelije preko ruba dupke pune, do vrha natočene šalice. Čovjek ga mrko pogleda, odloži cigaretu u pepeljaru, otare šalicu o pivski podložak da mu ne podljeva po krilu te otpije gutljaj tekućine, a zatim se zagrcne i ispljune natrag u šalicu.
- Pa slušaj majmune, jel' treba da te upucam da shvatiš da si majmun, jebote!!!! Kakvu to usranu kavu kuhaš? I daj te novine vamo! -
- Oh oprostite, pa zašto niste odmah rekli - reče konobar i odmah skuha drugu kavu.
- Mmmm… - ozari se čovjek na šanku i cokne jezikom – e, ovo je najbolja kava koju sam okusio u životu !!! -
Mala kovrčava i ja se pogledasmo u čudu. Ti i tvoje teorije, frkne ona. Zacrnilo mi se pred očima. A iz toga mraka bljesnulo je sunce nove spoznaje. Iz sunca, izlazili su bezbrojni crni monoliti, očitovala mi se formula evolucije. Monolit !!, uzviknuo sam, pa da, monolit je trigger evolucije!
Drugog jutra, osjećao sam se nekako svečano. Kao pred primanje u pionire, kao kad vas iniciraju u neku sektu. Ma sigurno znate taj osjećaj, ona neka izvjesna slutnja koja vam buja u grudima. I znao sam: desit će se nešto lijepo i skriveno od oka. Drugog jutra opet ista priča. Isti konobar, isti izbljuvak u šalici. Mala kovrčava gledala me s iščekivanjem. Umirio sam je pogledom. Evo, ljubavi, evo sad će i riječ. Osjećam je! Osjećam je kako se spontano pomalja, komprimira negdje ispod pupka, kako se oslobađa i penje uz kičmu, a zatim izvire, očituje se i kulja napolje puneći prostor svojoj puninom kao što ga je nekad punio stvaralački FIAT. Zagrmio sam:
- Osoblje!
- Aa?
- Dođi, dođi ovamo! Slušaj dečko, jesi li ti gledo Odiseju u svemiru 2001?
- Jesam…
- A jel' se sjećaš one scene s majmunima, kad se pojavi ona crna kamenčina, pa onom majmunu iznenada padne na pamet da okine drugog majmuna u glavu?
- Sjećam.., da...
- Pa mislim ono…, buraz, kužiš e.., kaje ovo ? - rekoh i pokazah na naše kave.
- Aaaaaa… Ma što niste odmah rekli ?! Joj, oprostite mi, evo sad ću odmah -
- Napokon.. - ozari se mala kovrčava i zadivljeno me pogleda.
A ja sam sjedio u separeu onako uspravan, monolitan i veličanstven, zračio bez riječi oko sebe sve tajne programske kodove univerzuma i mala kovrčava je znala da se tu pred njenim očima, baš kao u knjizi Arthura Clarcka, baš kao u izvješćima drevnih posvećenika, dešava se nešto lijepo. Odvija se jedna transformacija. Jedna fundamentalna promjena. Preobrazba. Jedna ugljikova jedinka evoluira na viši nivo Života!
Mala kovrčava uhvatila me za ruku i zajedno smo ga otpratili pogledom punim ponosa dok je hitrim korakom odlazio prema šanku. Pogledom punim one ljubavi, bezuvjetne i lišene svakog očekivanja, kakvim je Otac promatrao svog Sina dok je uranjao u tijelo, prolazio kroz proces smrti i ukrsnuća… i gle! Evo ga gdje mu se vraća nazad da ponovno zauzme svoje mjesto: nanovo rođen, obnovljen odozgo iz vode i vatre, vječnom slavom ovjenčan, vrhunac ovozemaljske evolucije. I gle, evo ga gdje govori:
- Evo, evo natrenčića! Zapamtio sam… dva vama, jednog dami…-
E jebiga… Ponekad i evolucija zađe u slijepu ulicu. Šutke smo popili kavu i otišli iz ovog kafića. Zauvijek.
|
|
