buddha u supermarketu

 30.08.2004., ponedjeljak

~ razglednica s mora ~

Es wirt gekant gegeben! Vratija se Porto. A di je bija? A di nije… Marljivo je tražio Buddhu po štandovima širom Jadrana i sakupio cijeli naramak toplih priča za hladnu kišnu jesen. A gle, ostao vam je dužan i "razglednicu s mora" obrva me tvoja pita koliko je potrebno je da udahnem tramontanu burnu što nosi vrijeme mi lijepo u smrču čvornovatu nad tvojim prozorima? kažem ti nemaš brige stara za moj mojo dovoljan je i afro dizzy jak je dok svira beba, nemaš beda i udaraljke kišnih kapi po vjetrobranskom staklu

- 12:28 - Ostavi POST! (0) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 25.08.2004., srijeda

priča na doradi

 05.08.2004., četvrtak

H.Z.S. (III)~ U potrazi za izgubljenim vremenom

 04.08.2004., srijeda

HORVATOVA ZONA SUMRAKA (II): ~ La Fée Verte

Antun Horvat ušao je u pekaru.- Jutro… - Dobro jutro sused! – pozdravio je muškarac za pultom podigavši glavu. Antun primijeti kako je čovjek poprilično blijed. Vjerojatno naporno i iscrpljujuće radi za nekog svog rođaka. - Ahaha! Što to čitate ? – Horvatov pogled zapeo je na svom putu do izloga sa pecivima, za knjigu na pultu - Baj-ra..-sricao je naopačke - Bajrami? To je neki vas? Hahaha.. – Upitao je posprdno. E neš' ti raspisanog šipca, pomisli. Još nikad nije vidio Šipca da čita. Njihove veze sa kulturom prestale su kada su prestali motati burek u novine, znao je često reći u društvu, ili kada je onaj tip sa Salingerom u džepu upucao Johna Lennona. - Byron. Ljord Byron. Engljez…Niste čulji za njega, sused? Ha? Nego što ćete.?- Antun Horvat je tek tada zaokružio pogledom po pekarni. Nevjerojatno! Još nikad nije vidio takvu raskoš u albanskim pekarama. Pohlepno je očima gutao svu tu ljepotu. Mirisi su ga rajcali do bola. - Uuuu, kakav izbor. Recite mi sto je to?- - To su vam sve originaljni Aljbanski specijaljiteti sused. Stari i nekoljiko stotina godina isti onakvi kakvi su se sljužili na dvoru Alji Paše. Evo ovo su vam Byrek Shqipëtar me Perime, originalni aljbanski bureki od povrća, Byrek me Spinaq, pite od špinata, pite od sira, kruščići, bakljave, Halve od lješnjaka i badema, Tahini džepiči sa sezamom, Sheqerpare koljačići u sirupu, koljači od oraha i cimeta sa gljazurom od ljimuna, od oraha, prhki čajni koljačići s margarinom... - Hmmm, slabo, slabo, je sve to…. e da ste vidli kakve je kolače i peciva radila moja majka. Tu kao da nešto fali…dali imate ovakve čajne kolačiće, ali one zlatnožute, u obliku školjke sa okusom limuna?- Muškarac sa druge strane se lecnuo. Primaknuo mu se vrlo blizu, unio mu se skroz u lice preko pulta tako da je mogao vidjeti kako pulsira tamna arterija ispod njegove poput starog pergamena suhonjave, blijedo sive kože. - Kako to mislite? Takvi nisu u ponudi…- muškarac je progovorio nekakvim stranim, pomalo arhaičnim glasom, nimalo nalik na onaj albanskih pekara. Čudni tamni plamen upalio se u njegovom oku u njegovom poput zapuštene tave crnom oku. - Ehehehe, kume moj, pa svaka prava originalna albanska pekara bi trebala imati baš takve. Slabo je sve to. Slabo slabo…. - Antun Horvat je bio svjestan da kenja bez veze, ali to je bilo jače od njega. - Dobro. Samo trenutak - Muškarac se sagnuo ispod pulta ne skidajući pogleda sa Horvata. Izvadio staru izrezbarenu kutiju. Dali ste mislili na…ovakve? – podigao je obrvu fiksirajući Antuna onako kako orao škanjac fiksira pile. Antun je virnuo u kutiju obloženu crvenim brokatom. Unutra je ležalo svega nekoliko kolačića. - E takve takve, - vadio se Antun iz neugodne situacije, hehehe baš takve! To su ti. - posegnuo je rukom u kutiju, izvadio jedan i zagrizao u njega - Pfuuuj, jebemti- ispljunuo je je komadić iz usta zajedno sa plombom- pa tvrdi su ko kamen…stari su…, pas mater i tebi i kolačima…- - Da, nego što nego da su stari…- kimao je muškarac, nego sto nego da su stari. Preko 200 godina. - Tužit ću vas inspektorima…- - Ooo pa nećete valjda. Dođite…- muškarac je hitro obišao oko pulta i zgrabio ga za mišicu - dok se ne ispeku novi, popit ćemo piće tu otraga.- - Ne, ne… ovaj , moram na posao – pokušao se istrgnuti Antun. - Hajde, hajde, nikud vi ne morate. Gledam vas svakog jutra kako prvo odlazite tu birtiju na ćošku. Popit ćemo nešto, susjed, na račun kuće.- Antun se sledio. Osjetio je kako se njegovi prsti stežu oko njegove mišice poput orlovih kandži. Nešto u njegovom glasu je lomilo njegovu volju. Nešto u njegovu pogledu mutilo je mu je um i ništa mu više nije bilo važnije od čašice i kolačića. Stražnja prostorija bila je malena i tamna, bez prirodnog svjetla. Samo žarulja nad stolom sa dvije stolice. Tako bespomoćno osjećao se zadnji put kada je s Marijom i njenim trbuhom do zuba, stao pred njena oca da zamoli za ruku njegove kćeri. Zapalio je cigaretu. U želucu ga je žestoko probolo. - Što piješ? - Vlahov..ili Pelinkovac. Ustvari Jagermeister.., ako ima.- - Hmmm, imam nešto slično- Muškarac izvadi prašnjavu bocu sa police. Probaj ovo: La Fée Verte. Sam ga radim. Naučio sam to davno davno u Parizu. Green Fairy. Apsint… odlično ide uz malo šećera i vode... Antun naiskap trgne punu čašicu. Osjetio je kako ga piće potpuno preuzima. Puno brže nego što bi ga prožeo vinjačić na prazan želudac. Širilo se onim dijelovima Antunove osobnosti, za koje nije ni znao da postoje. Cijela soba se zavrtjela oko Antuna Horvata. (...nastavit će se...)

- 12:43 - Ostavi POST! (10) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

HORVATOVA ZONA SUMRAKA

Antun Horvat je toga dana krenuo na posao u istom rutinom kao i u zadnjih 20 godina. Strpao je u usta komad suhog kolača kojeg mu je poslala punica. Zadnjih deset godina proganjala ga je misao da ga stara mrcina truje nekim preparatom koji stavlja u kolače, ali trovala ga je i cigareta i vinjačić kojeg bi strusio na prazan želudac. Sjetio se riječi svoje majke kako nigdje ne treba ići praznog želuca. Ah kakve kolače je pekla moja mama, pomislio je sa sjetom. Antun Horvat je poput svakog Hrvata bio strasno vezan za svoju majku. Ponekad mu se učinilo da njezin duh u šlafruku stoji nad njegovim krevetom i miluje njegova rutava prsa... siiine...siiiineee, zašto si oženio tu kurvetinu? Pri izlasku iz stana u jednom zagrebačkom predgrađu, pozdravio ga je jedino pas Đeki. Sin mu je, totalno ušlagiran kao i obično, stigao pred jutro nekog tuluma. Slušao ga je kako je kako unezvjereno prekapa po frižideru, ali nije ga htio smetati jer bi ovaj tada postajao agresivan. Otvorio je vrata sobe svoje slatke kćerke mezimice. Nije je bilo. Opet se vucara sa onim tipom iz Tomislavgrada koji vozi bijesnu mečku, zadrhti od bijesa Antun Horvat. Čuo je kako žena hrče iz spavaće sobe. Kakav usran život, pomisli... kada bi se barem nešto moglo promijeniti... Toga jutra, ni sam ne znajući zašto, odlučio je promijeniti svoju životnu rutinu. Nije krenuo prvo na ćošak u birtiju, nego u pekaru koju je zapazio kako se otvorila nedavno. Vlasnik Abazi Muriqi, pročitao je, pih..., samo još jedna od kvartovskih šipša pekara. Sjetio se onih krasnih croissanta i mirisnih peciva koje je jeo kad bi u rano jutro čekao da se otvore prodavaonice u Trstu. Ušao je unutra. Ono ono što Antun Horvat nije znao, je bilo to da to nije bila obična pekara, nego da je ušao u ZONU SUMRAKAAAAA....nAnanan...Nanana.... (...nastavit će se...)

- 08:38 - Ostavi POST! (5) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 03.08.2004., utorak

SANDOKAN

Dali ste imali majicu sa Sandokanom? Onu naranđastu na kojoj su ispod Sandokana bili prekriženi mačevi? Ili ste možda imali majicu sa nekim likom iz Otpisanih? Recite mi što ste nosili tih dana pa ću vam reci tko ste! E da nam je Sandokan. Da znamo da se skriva po Sljemenu i da je Zagor vidjen u maksimirskoj šumi, a Tex Viler kako je uhajao iz Smičiklasove u Vlašku. Da gnjev Shaolina tjera pravdu po Konjščinskoj. Da sa Šejnom na sivom mu konju jaše smrt sve sile i nepravde od Knežije do Pantovčaka. Da Tihi i Prle iz haustora budno motre svakog domaćeg izdajnika u kvartu. Da je onaj neodoljivi pogled ispod obrve od Modesty Blaise, a ne od Severine. A ko je danas uzor? Ko je taj pokemon? Ko je ta flufy Buffy koja hoda gradom i tabana sve demonske oblike koji su zaposjeli ovaj grad? Volio sam Sandokana. Da. Jesam. Sad kad nema njega.., kad su izumrli svi heroji ulice, tko ce da nas spasi? No jedan događaj, vratio mi je nadu. Na neku čudnu foru stari me je dobio da mu pomognem pokositi travu na viksi. Kosilica je ružno prdila i poskalivala što je obično znak da se spustim u selo do Jožeka i njegove radione u garaži. Nema toga što Jožek ne popravi. Jednom kad je bio trijezan, povjerio mi se da su mu se jedne noći, dok je pretakal u podrumu teleportirali neki likovi kaj zglediju kak oni sa hateveja kaj imaju onog ćelavog sefa. Oni kaj letiju sim tam po svemiru. Jožek oj sim, rekao mu je neki bledoliki kak mrtvac, WARP pogon nam je vriti daj ga male zdemfaj. I Jožek im ga je zdemfal. Zahvalili su se i otišli. Nisu išli s njim na gemišt, rekli su, jer ne žele utjecaja na lokalne kulture. Koje kulture raspizdio se Jožek? U Domu Kulture se održavaju sam svadbe. To veli Jožek. I ja mu vjerujem. Jožek je genije. I da malo preveć ne cuga, napravio bi sjajnu karijeru u Zvjezdanoj Floti. Spustio sam se tako do Jožekovog plota i zazivao ga. Izašli su samo domobrani Đeki i Medo, onako ofucani, zmazani i puni krpelja, lijeno zijevnuli i sa onim izgubljenim staklastim sjajem u očima krenuli na svoju depresivnu dnevnu rutu dvorištem, gore-dole duž dugačkog lanca. Jožeka nije bilo doma. Kad sam se već mislio okrenuti i otići, moj haragei* me je upozorio: osjetio sam na sebi nečiji pogled. Prokletstvo! Zasjeda! Kako sam tako naivno mogao upasti u nju? Sjetio sam se majstorovih riječi: Porto, strah je ubica uma! Smirio sam se. Pomisao na preplanulo, zategnuto tijelo i prekrasne čvrste grudi male kovrčave, dala mi je snage i odlučnost da preživim i ovu situaciju. Osjetio sam onu zategnutost i bujanje u predjelu prepona. Osjetio sam da ponovno vladam situacijom. Osjetio sam pokret iza hrpe šodra, tamo kod miješalice za beton. - Izađi i bori se, gringo – ispljunuo sam čačkalicu iz kuta usana – ako izađeš, uzet ću ti život. Ako ostaneš uzimam ti čast. Na trenutak, dvorištem je vladala grobna tišina. A onda se iz zaklona pomolila kuštrava glava, a nakon nje i dječačić od kojih 4 godine s plastičnom Winchesterkom oblijepljenom izolirbandom i…i..nisam mogao vjerovati, Sandokanovoj majci! Narančastoj. Sa mačevima. Na kojoj sam poznavao svaki flek. MOJOJ MAJCI!!! Preplavila me neka opora mješavina tuge i nostalgije. U trenu su mi pred očima proletjela sva ona dvorišta i sve one zasjede koje smo postavili zločincima svih vrsta. - Hej gringo, kako ti je ime?- upitao sam. – Ja sam Porto, kosim travu i dolazim sa zapada - - Elvis – rekao je mali – čuvam dvorište, a tata dolazi iz birtije. Aupičkumaterinu…kako neko može dati djetetu imenu Elvis !?!?! - proletilo mi je glavom, ali sam se valjda sjetio nekih majstorovih rijeci pa sam i to odagnao. Lijepo. Četverogodisnji Elvis u Sandokanovoj majci. Kako je to moguće? Pa da.., sinulo mi je. Stari je uvijek davao nasu robu i igračke Jožeku da si uzme sto treba i da podjeli po selu. Stajali smo šutke se gledavši. Mali me fiksirao ravno u oči i nije uzmicao. Oh, ima nade! Jožekov sin u Sandokanovoj majci! Odrasatao u dvorištu, u kokošjem dreku s vjernim Medom i Đekijem. Slično ko Tarzan, ko mogli, ko Mogli. ko Kralj lavova. - Drž' se stari, - namignuo sam mu – jednog dana, tako mi Kroma, pokorit ces džunglu na asfaltu, jednog dana…, - Htio sam mu citirati proroke Izaiju 4,23; Jeremiju 17,24; Marvela br 87. i Džeremaju str. 25 , ali me majstor ošinuo mentalnom munjom i gromovima –.., jednog dana ti ces nastaviti tamo gdje smo mi stali. Upravo tamo gdje smo, zaboravivši na majce sa Sandokanom, odjenuli maskirne uniforme, Lacosta krokodile, uredsko-plave košulje i kravate. Dotakao sam prstom obod šešira, mahuno mu i okrenuo konja, odnosno kosilicu prema zapadu. I da mi zalazeće sunce nije blještalo ravno u oci mogao bih se zakleti kako sam kod bunara za trenutak ugledao Sandokana i lejdi Marijanu kako se zagrljeni smiješe i mašu. *haragei – onaj nenadjebivi osjecaj koji kao dolazi niotkud, a u stvari dolazi iz hare, tocke ispod pupka, koji uvijek spasava stvar dajuci svakom postenom ninji malu prednost odajuci prisutnost zlikovaca s opakim namjerama, hladnom oruzju u letu, mecima ispaljenim sa distance.

- 10:30 - Ostavi POST! (15) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 02.08.2004., ponedjeljak

ošla i ova...

 01.08.2004., nedjelja

ošla priča na natječaj...