Kralj Salomon reče: Sine moj, čuj moju mudrost, prigni uho mojoj razboritosti da sačuvaš oprez, da ti usne zadrže znanje.
Dali se sjećaš?
For the lips of an adulteress drip honey,
And smoother than oil is her speech;
But in the end she is bitter as wormwood
Zelena vila?
Sharp as a two-edged sword.
Her feet go down to death,
Her steps lay hold of Sheol.
Sjećao se.
Italija. Pisa, veljača 1821 g. salon u Casa Lanfranchi na rijeci Arno, Madeleine kolačići po specijalnoj recepturi Ali Pašinog kuhara, hašiš i Zelena Vila… George Gordon Noel Byron i John Keats zavaljeni u kožne fotelje.
- Što jedan cockney poet srednjeg sloja poput tebe može znati o poeziji? Poezija je vrt kojim šeće nobleman…Nego, Johny boy, što ti stvaraš od sebe? Mit? Mit o.., kritikom u srce ranjenom pjesniku koji je zbog toga doveden na sam rub smrti? Seljačiću, još nam samo fali da Shelly napise neku elegiju o tebi i da tako zaslužiš literarnu besmrtnost! O kako patetično. Čime bi mu tako nešto platio? Guzicom? – provocira Byron.
- Prokleti snobe…pjeni se Keats…besmrtnost, što ti znaš o besmrtnosti…!?!?!- Naglo ustajanje, prevrtanje stolice, udarac mramornom pepeljarom u sljepoočnicu. Tamna krv koja lipče iz rane. I rana koja se na očigled zacjeljuje kao da je nikad nije niti bilo… Prezriv simješak na Byronovom licu.
- O besmrtnosti ? Pa naučio sam pomalo o besmrtnosti u balkanskim planinama. Pa dragi moj, da ti kažem koji stih o besmrtnosti...- Ustaje, razgrče teške fotelje i masivan stol kao da je od grančica, grabi izbezumljenog Keatsa za šiju i zariva zube u njegov vrat.
- Ti si.. ti si…
***
Soba se ponovno zaustavila pred Antunovim očima.
- Da to si ti. Znao sam da ćeš se kad tad otkriti… Byrone, snobe, nisi izdržao kada su u pitanju kolačići ! Možeš si misliti kako sam ostao zapanjen kada sam vidio kako pišeš ode Madeleinesima. Muškarac se podigao sa stolice.
I raised to my lips a spoonful of the cake . . . a shudder ran through my whole body and I stopped, intent upon the extraordinary changes that were taking place… - recitirao je.
- Byrone, somnanbulu, svećeniče dokonosti, misliš li da te nisam prepoznao? Skrivati se iza sirotog boležljivog Marcela..cccc… Ali želja za pisanjem je JAČA od svega, jeli tako? Samo vampir može prepoznati transformaciju o kojoj pišeš…koju skrivaš iza imena malog, punog kolačića nalik na školjkicu. No bježao si mi uporno. Otišao sam u Albaniju, da nađem onog tko te pretvorio u to što jesmo, ali nisam našao nikog, nisam saznao ništa. Naučio sam tamo samo kako se peku kolači. Misliš li da sam povjerovao u priče da te odnijela gripa u Grčkoj? Pratio sam te od tada. Uvijek sam ti bio za vratom. Ali uvijek si nekako izmicao. Nisam niti sada bio siguran dok nisam vidio kako si maloprije zjaknuo na kolačić. No sada me vise ne zanimaju nikakva pitanja. Zanima me jedino osveta o kojoj sam žudio u svojim noćima bez sna svih ovih godina. Zanima me jedino da te vidim kako goriš u paklu. Dođi vrijeme je. Peć je već spremna!- pograbio je Antuna i podigao ga u naručje.
- Ali gospodine.., sused…čovječje ti si lud, ma pusti me !!!- batrgao se Horvat dok ga je muškarac nosio u rukama poput malog djeteta.
- Ma to je neekkva zabunaaaa…ali., ja…evo obećavam; neću više nikada prigovarati....- dernjao se Antun Horvat dok su se iza njega zatvarala vrata krušne peči. Kling! Pa onda Klang!
Dok je ležao u peči i dok je postajalo sve toplije i toplije, sjetio se da su neki dan novine pisale o onom ludom Slovencu Trobecu. Sjetio se plišanog mede svog mlađeg brata kojeg je sadistički spalio u podrumu. Sjetio se… ah kako glupe misli prolaze kroz ljudsku glavu u ovim momentima. Očekivao je da će mu pred očima proći nekakav film života, tako su pričali, ali ovo je sve ličilo na neku nepovezanu meksičku sapunicu. Sjetio se i onog srpskog filma o mrtvozornicima. Sjetio se kako je u njemu deda zabunom spalio Đenku. No Antun Horvat nije se sjetio jedine bitne stvari: