Antun Horvat je toga dana krenuo na posao u istom rutinom kao i u zadnjih 20 godina. Strpao je u usta komad suhog kolača kojeg mu je poslala punica. Zadnjih deset godina proganjala ga je misao da ga stara mrcina truje nekim preparatom koji stavlja u kolače, ali trovala ga je i cigareta i vinjačić kojeg bi strusio na prazan želudac. Sjetio se riječi svoje majke kako nigdje ne treba ići praznog želuca. Ah kakve kolače je pekla moja mama, pomislio je sa sjetom. Antun Horvat je poput svakog Hrvata bio strasno vezan za svoju majku. Ponekad mu se učinilo da njezin duh u šlafruku stoji nad njegovim krevetom i miluje njegova rutava prsa... siiine...siiiineee, zašto si oženio tu kurvetinu?
Pri izlasku iz stana u jednom zagrebačkom predgrađu, pozdravio ga je jedino pas Đeki. Sin mu je, totalno ušlagiran kao i obično, stigao pred jutro nekog tuluma. Slušao ga je kako je kako unezvjereno prekapa po frižideru, ali nije ga htio smetati jer bi ovaj tada postajao agresivan. Otvorio je vrata sobe svoje slatke kćerke mezimice. Nije je bilo. Opet se vucara sa onim tipom iz Tomislavgrada koji vozi bijesnu mečku, zadrhti od bijesa Antun Horvat. Čuo je kako žena hrče iz spavaće sobe. Kakav usran život, pomisli... kada bi se barem nešto moglo promijeniti...
Toga jutra, ni sam ne znajući zašto, odlučio je promijeniti svoju životnu rutinu. Nije krenuo prvo na ćošak u birtiju, nego u pekaru koju je zapazio kako se otvorila nedavno. Vlasnik Abazi Muriqi, pročitao je, pih..., samo još jedna od kvartovskih šipša pekara. Sjetio se onih krasnih croissanta i mirisnih peciva koje je jeo kad bi u rano jutro čekao da se otvore prodavaonice u Trstu. Ušao je unutra.
Ono ono što Antun Horvat nije znao, je bilo to da to nije bila obična pekara, nego da je ušao u ZONU SUMRAKAAAAA....nAnanan...Nanana....
(...nastavit će se...)
Post je objavljen 04.08.2004. u 08:38 sati.