Antun Horvat ušao je u pekaru.- Jutro…
- Dobro jutro sused! – pozdravio je muškarac za pultom podigavši glavu. Antun primijeti kako je čovjek poprilično blijed. Vjerojatno naporno i iscrpljujuće radi za nekog svog rođaka.
- Ahaha! Što to čitate ? – Horvatov pogled zapeo je na svom putu do izloga sa pecivima, za knjigu na pultu - Baj-ra..-sricao je naopačke - Bajrami? To je neki vas? Hahaha.. – Upitao je posprdno. E neš' ti raspisanog šipca, pomisli. Još nikad nije vidio Šipca da čita. Njihove veze sa kulturom prestale su kada su prestali motati burek u novine, znao je često reći u društvu, ili kada je onaj tip sa Salingerom u džepu upucao Johna Lennona.
- Byron. Ljord Byron. Engljez…Niste čulji za njega, sused? Ha? Nego što ćete.?-
Antun Horvat je tek tada zaokružio pogledom po pekarni. Nevjerojatno! Još nikad nije vidio takvu raskoš u albanskim pekarama. Pohlepno je očima gutao svu tu ljepotu. Mirisi su ga rajcali do bola.
- Uuuu, kakav izbor. Recite mi sto je to?-
- To su vam sve originaljni Aljbanski specijaljiteti sused. Stari i nekoljiko stotina godina isti onakvi kakvi su se sljužili na dvoru Alji Paše. Evo ovo su vam Byrek Shqipëtar me Perime, originalni aljbanski bureki od povrća, Byrek me Spinaq, pite od špinata, pite od sira, kruščići, bakljave, Halve od lješnjaka i badema, Tahini džepiči sa sezamom, Sheqerpare koljačići u sirupu, koljači od oraha i cimeta sa gljazurom od ljimuna, od oraha, prhki čajni koljačići s margarinom...
- Hmmm, slabo, slabo, je sve to…. e da ste vidli kakve je kolače i peciva radila moja majka. Tu kao da nešto fali…dali imate ovakve čajne kolačiće, ali one zlatnožute, u obliku školjke sa okusom limuna?-
Muškarac sa druge strane se lecnuo. Primaknuo mu se vrlo blizu, unio mu se skroz u lice preko pulta tako da je mogao vidjeti kako pulsira tamna arterija ispod njegove poput starog pergamena suhonjave, blijedo sive kože.
- Kako to mislite? Takvi nisu u ponudi…- muškarac je progovorio nekakvim stranim, pomalo arhaičnim glasom, nimalo nalik na onaj albanskih pekara. Čudni tamni plamen upalio se u njegovom oku u njegovom poput zapuštene tave crnom oku.
- Ehehehe, kume moj, pa svaka prava originalna albanska pekara bi trebala imati baš takve. Slabo je sve to. Slabo slabo…. - Antun Horvat je bio svjestan da kenja bez veze, ali to je bilo jače od njega.
- Dobro. Samo trenutak - Muškarac se sagnuo ispod pulta ne skidajući pogleda sa Horvata. Izvadio staru izrezbarenu kutiju. Dali ste mislili na…ovakve? – podigao je obrvu fiksirajući Antuna onako kako orao škanjac fiksira pile. Antun je virnuo u kutiju obloženu crvenim brokatom. Unutra je ležalo svega nekoliko kolačića.
- E takve takve, - vadio se Antun iz neugodne situacije, hehehe baš takve! To su ti. - posegnuo je rukom u kutiju, izvadio jedan i zagrizao u njega - Pfuuuj, jebemti- ispljunuo je je komadić iz usta zajedno sa plombom- pa tvrdi su ko kamen…stari su…, pas mater i tebi i kolačima…-
- Da, nego što nego da su stari…- kimao je muškarac, nego sto nego da su stari. Preko 200 godina.
- Tužit ću vas inspektorima…-
- Ooo pa nećete valjda. Dođite…- muškarac je hitro obišao oko pulta i zgrabio ga za mišicu - dok se ne ispeku novi, popit ćemo piće tu otraga.-
- Ne, ne… ovaj , moram na posao – pokušao se istrgnuti Antun.
- Hajde, hajde, nikud vi ne morate. Gledam vas svakog jutra kako prvo odlazite tu birtiju na ćošku. Popit ćemo nešto, susjed, na račun kuće.-
Antun se sledio. Osjetio je kako se njegovi prsti stežu oko njegove mišice poput orlovih kandži. Nešto u njegovom glasu je lomilo njegovu volju. Nešto u njegovu pogledu mutilo je mu je um i ništa mu više nije bilo važnije od čašice i kolačića. Stražnja prostorija bila je malena i tamna, bez prirodnog svjetla. Samo žarulja nad stolom sa dvije stolice. Tako bespomoćno osjećao se zadnji put kada je s Marijom i njenim trbuhom do zuba, stao pred njena oca da zamoli za ruku njegove kćeri.
Zapalio je cigaretu. U želucu ga je žestoko probolo.
- Što piješ?
- Vlahov..ili Pelinkovac. Ustvari Jagermeister.., ako ima.-
- Hmmm, imam nešto slično- Muškarac izvadi prašnjavu bocu sa police. Probaj ovo: La Fée Verte. Sam ga radim. Naučio sam to davno davno u Parizu. Green Fairy. Apsint… odlično ide uz malo šećera i vode...
Antun naiskap trgne punu čašicu. Osjetio je kako ga piće potpuno preuzima. Puno brže nego što bi ga prožeo vinjačić na prazan želudac. Širilo se onim dijelovima Antunove osobnosti, za koje nije ni znao da postoje. Cijela soba se zavrtjela oko Antuna Horvata.
(...nastavit će se...)
Post je objavljen 04.08.2004. u 12:43 sati.