Dali ste imali majicu sa Sandokanom? Onu naranđastu na kojoj su ispod Sandokana bili prekriženi mačevi? Ili ste možda imali majicu sa nekim likom iz Otpisanih? Recite mi što ste nosili tih dana pa ću vam reci tko ste!
E da nam je Sandokan.
Da znamo da se skriva po Sljemenu i da je Zagor vidjen u maksimirskoj šumi, a Tex Viler kako je uhajao iz Smičiklasove u Vlašku. Da gnjev Shaolina tjera pravdu po Konjščinskoj. Da sa Šejnom na sivom mu konju jaše smrt sve sile i nepravde od Knežije do Pantovčaka. Da Tihi i Prle iz haustora budno motre svakog domaćeg izdajnika u kvartu. Da je onaj neodoljivi pogled ispod obrve od Modesty Blaise, a ne od Severine. A ko je danas uzor? Ko je taj pokemon? Ko je ta flufy Buffy koja hoda gradom i tabana sve demonske oblike koji su zaposjeli ovaj grad?
Volio sam Sandokana. Da. Jesam. Sad kad nema njega.., kad su izumrli svi heroji ulice, tko ce da nas spasi? No jedan događaj, vratio mi je nadu. Na neku čudnu foru stari me je dobio da mu pomognem pokositi travu na viksi. Kosilica je ružno prdila i poskalivala što je obično znak da se spustim u selo do Jožeka i njegove radione u garaži. Nema toga što Jožek ne popravi. Jednom kad je bio trijezan, povjerio mi se da su mu se jedne noći, dok je pretakal u podrumu teleportirali neki likovi kaj zglediju kak oni sa hateveja kaj imaju onog ćelavog sefa. Oni kaj letiju sim tam po svemiru. Jožek oj sim, rekao mu je neki bledoliki kak mrtvac, WARP pogon nam je vriti daj ga male zdemfaj. I Jožek im ga je zdemfal. Zahvalili su se i otišli. Nisu išli s njim na gemišt, rekli su, jer ne žele utjecaja na lokalne kulture. Koje kulture raspizdio se Jožek? U Domu Kulture se održavaju sam svadbe. To veli Jožek. I ja mu vjerujem. Jožek je genije. I da malo preveć ne cuga, napravio bi sjajnu karijeru u Zvjezdanoj Floti. Spustio sam se tako do Jožekovog plota i zazivao ga. Izašli su samo domobrani Đeki i Medo, onako ofucani, zmazani i puni krpelja, lijeno zijevnuli i sa onim izgubljenim staklastim sjajem u očima krenuli na svoju depresivnu dnevnu rutu dvorištem, gore-dole duž dugačkog lanca. Jožeka nije bilo doma. Kad sam se već mislio okrenuti i otići, moj haragei* me je upozorio: osjetio sam na sebi nečiji pogled. Prokletstvo! Zasjeda! Kako sam tako naivno mogao upasti u nju? Sjetio sam se majstorovih riječi: Porto, strah je ubica uma! Smirio sam se. Pomisao na preplanulo, zategnuto tijelo i prekrasne čvrste grudi male kovrčave, dala mi je snage i odlučnost da preživim i ovu situaciju. Osjetio sam onu zategnutost i bujanje u predjelu prepona. Osjetio sam da ponovno vladam situacijom. Osjetio sam pokret iza hrpe šodra, tamo kod miješalice za beton.
- Izađi i bori se, gringo – ispljunuo sam čačkalicu iz kuta usana – ako izađeš, uzet ću ti život. Ako ostaneš uzimam ti čast.
Na trenutak, dvorištem je vladala grobna tišina. A onda se iz zaklona pomolila kuštrava glava, a nakon nje i dječačić od kojih 4 godine s plastičnom Winchesterkom oblijepljenom izolirbandom i…i..nisam mogao vjerovati, Sandokanovoj majci! Narančastoj. Sa mačevima. Na kojoj sam poznavao svaki flek. MOJOJ MAJCI!!! Preplavila me neka opora mješavina tuge i nostalgije. U trenu su mi pred očima proletjela sva ona dvorišta i sve one zasjede koje smo postavili zločincima svih vrsta.
- Hej gringo, kako ti je ime?- upitao sam. – Ja sam Porto, kosim travu i dolazim sa zapada -
- Elvis – rekao je mali – čuvam dvorište, a tata dolazi iz birtije.
Aupičkumaterinu…kako neko može dati djetetu imenu Elvis !?!?! - proletilo mi je glavom, ali sam se valjda sjetio nekih majstorovih rijeci pa sam i to odagnao. Lijepo. Četverogodisnji Elvis u Sandokanovoj majci. Kako je to moguće? Pa da.., sinulo mi je. Stari je uvijek davao nasu robu i igračke Jožeku da si uzme sto treba i da podjeli po selu. Stajali smo šutke se gledavši. Mali me fiksirao ravno u oči i nije uzmicao. Oh, ima nade! Jožekov sin u Sandokanovoj majci! Odrasatao u dvorištu, u kokošjem dreku s vjernim Medom i Đekijem. Slično ko Tarzan, ko mogli, ko Mogli. ko Kralj lavova.
- Drž' se stari, - namignuo sam mu – jednog dana, tako mi Kroma, pokorit ces džunglu na asfaltu, jednog dana…, -
Htio sam mu citirati proroke Izaiju 4,23; Jeremiju 17,24; Marvela br 87. i Džeremaju str. 25 , ali me majstor ošinuo mentalnom munjom i gromovima –.., jednog dana ti ces nastaviti tamo gdje smo mi stali. Upravo tamo gdje smo, zaboravivši na majce sa Sandokanom, odjenuli maskirne uniforme, Lacosta krokodile, uredsko-plave košulje i kravate. Dotakao sam prstom obod šešira, mahuno mu i okrenuo konja, odnosno kosilicu prema zapadu. I da mi zalazeće sunce nije blještalo ravno u oci mogao bih se zakleti kako sam kod bunara za trenutak ugledao Sandokana i lejdi Marijanu kako se zagrljeni smiješe i mašu.
*haragei – onaj nenadjebivi osjecaj koji kao dolazi niotkud, a u stvari dolazi iz hare, tocke ispod pupka, koji uvijek spasava stvar dajuci svakom postenom ninji malu prednost odajuci prisutnost zlikovaca s opakim namjerama, hladnom oruzju u letu, mecima ispaljenim sa distance.