pookapookapookapookapooka

Volite li red? Volite li predodžbu da se sve ovo oko vas, sve ovo što se događa, što vam se događalo u prošlosti, i vama i vašim precima, sve ono što vas čeka u budućnosti... volite li pomisao da u svemu tome leži nekakav inherentni poredak, da se stvari ne događaju slučajno... ne u smislu nemogućnosti prikupljanja svih podataka i uspostavljanja nekog besprijekorno vjernog modela svega skupa nego mislite li da je to sve skupa samo nekakva šala... jer ne mogu nači pojam koji bi točnije opisivao ono na što ukazujem. Što bi bila šala uopće ako ne jedan razvoj događaja koji ukazuje na banalnost ljudske potrebe za navikama kojima bi se ono što tek predstoji trebalo prilagoditi, a ta se prilagodba ne samo ne događa nego se stvari krenu razvijati u nekom potpuno drugačijem pravcu.
Red ima svoje legije, svoje divizije, svoje ešalone uredno poredanih i jednoobrazno obučenih obožavatelja. Red ima svoje tisućljetne dogme, svoje prastare rituale, svoje poslanike i svoju grandioznu institucionalnu infrastrukturu. Red ima svoje podanike, svoje beskrajno stado uvijek stampedu sklonih i strahom opčinjenih jedinki. Red je na prvi pogled apstrahiran iz svijeta oko nas... dan i noć se periodično izmjenjuju, godišnja doba dolaze i prolaze u pravilnim razmacima, plime i oseke, poplave i suše... a na tim je periodičnostima izrasla i superstruktura živog svijeta koji se prilagodio njima i u skladu sa njima proživljava i svoje periodičnosti. Rotacije planeta oko Sunca primjer su reda koji bi trebao razuvjeriti svakog skeptika jer točnost predviđanja budućih položaja tih nebeskih tijela besprijekorna. Tom vrstom reda bavi se astrologija, vještina spuštanja nebeskih pravilnosti na zemlju i njihove aplikacije na ljudske sudbine. Red pruža sigurnost predvidljivosti, red nudi svoju sigurnost i ta je sigurnost sasvim dovoljna da ogromnu većinu događanja koja su uvjetovana ljudskim projekcijama budućnosti uputi baš u smijeru njihovog ispunjenja. Red nije pristojno ni pametno kritički propitivati bez obzira na veličinu i razmjere štete koja se rijetko ipak dogodi kad red ne ispuni svoju svrhu ili ga netko od njegovih brojnih interpretatora slučajno ili namjerno krivo razumije. Red je i u tim slučajevima ispunio svoju osnovnu svrhu, sigurnost je bila neupitna sve do samog kraja koji je bio tako vanredan i neočekivan događaj da je imao mnoga obilježja nestvarnog. Ili možda hiper-stvarnog. Jer red ipak implicira i svog utemeljitelja, red se teško može zamisliti kao nešto što se slučajno uspostavilo samo od sebe, spontanitet uspostavljanja reda, prvi čin urednosti svijeta mora imati svog autora. Tog glavnog urednika koji nije sam dio reda već nad tim redom ima prava intelektualnog vlasništva. I ta su mu prava neotuđiva. On se zove Risto Wagner i živi na tromeđi Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Republike Crne gore. Tamo drži mrtvu stražu jer su ga hodočasnici već nekoliko puta živog rastrgnuli ne bi li se domogli svetih relikvija koje će im donijeti sreću u životu. Sreća je ugodno uredan zaplet i rasplet životnih okolnosti koji traju sve dok subjekti tih okolnosti ne crknu, podbuhnu od plinova koje počnu proizvoditi bakterije koje su mirno živjele u njihovom debelom crijevu dok su bili živi, a sad ih počinju proždirati iznutra jer su mrtvi baš kao i hrana koju su jeli dok su bili živi... bakterijama je svejedno što jedu i to je u redu jer je Risto Wagner predvidio da tako bude sa svim živim bićima osim njega samog jer on ima autorski imunitet na urednost prolaznosti. Baš zbog toga ga i opsjedaju hodočasnici koji maštaju o njegovim rebrima ili, nezamislive li sreće, o njegovoj butnoj kosti koju bi pozlatili i pokazivali babama koje bi je ljubile ne bi li im ristova butna kost izliječila artrozu kukova. Tako stvoritelj reda, Risto Wagner puca iz svog mauzera na sve što se miče u njegovoj blizini. Iznad njega se vrti na tisuće vrana koje mu tako odaju položaj jer svi znaju da se te vrane hrane mrtvim hodočasnicima. I seru po Ristu Wagneru. Što je u redu jer narod kaže da to donosi sreću pa oni hodočasnici koji osjete da po njima sve više i više seru te ptice nebeske znaju da su blizu 'Onoga koji je urednik', kako još nazivaju Rista neke struje njegovih štovatelja koje tvrde da nije u redu da 'Onaj koji je urednik' ima srpsko ime jer je to ljudski atribut i ne može se odnositi na najviše biće koje nije uvjetovano urednošću reda kao što su to uvjetovani svi ljudi pa i Srbi. još tvrde da nije u redu što se preziva Wagner jer je bio neki Wagner koji je stvarno bio urednik samo što nije bio prvi urednik nego je uređivao nekakva skupna vrištanja i tako zarađivao za život. Jednom su Ristu Wagneru hodočasnici pokušali prići sa helikopterom iz kojeg su puštali to vrištanje od ovog drugog Wagnera, ali ih je Risto oborio Strelom čim su mu došli dovoljno blizu.
Elem, volite li red? Ili da preformuliram pitanje... bojite li se neizvjesnosti? Je li vas strah prati vjerno iz prošlosti, preko sadašnjosti pa ravno prema budućnosti... ili ne ravno... možda vas strah gurne sa puta, u provaliju koju su zbog greške u projektu izgradili uzduž cijelog puta koji vodi iz prošlosti u budućnost. Je li vas strah da se Zemlja naglo prestane okretati što neće samo ostaviti jednu njenu stranu u vječnom mraku nego će krhka zemljina kora zbog inercije skliznuti duž svoje užarene tekuće podloge i kao skorup se zgužvati uzduž nultog meridijana, rastopiti i nestati u vrtlozima magme koji će se polako spajati u jedan veliki plimni val koji će Mjesec svojom gravitacijom vrtiti oko Zemlje i tako malo po malo unositi nered u nekad uigrani ples sinhroniziranih rotacija zemlje i mjeseca sve dok mjesec konačno ne ispadne iz orbite, udari u zemlju pa tako združeni krenu prema vanjskom dijelu solarnog sustava demolirajući do temelja svekoliki astrološki laboratorij. Je li vas strah da će se to dogoditi? Je li vas u nedostatku reda ovaj svijet dočekao kao nekakvo strano tijelo... nemate instinkte, rađate se nemoćni i nijemi i odrastate u svijetu koji ne pruža ni trunku utjehe da je u redu što vam žene zbog tko zna kojeg razloga ostaju trudne i rađaju vam nova i nova razočaranja da će strahu ikad doći kraja... je li vas strah dok vas policija gađa gumenim mecima u glavu jer ne znate za koji nogometni klub navijate pa pijani napadate svakog trećeg prolaznika uz skandiranje 'Treća je sreća! Treća je sreća!'? Je li vas strah da ste zbog nekog samo Ristu Wagneru poznatog razvoja okolnosti tijekom evolucije dobili sposobnost imaginacije, odnosno projekcije opcionalnih scenarija za budućnost, evolucijske strategije koja vam pruža mogućnost predviđanja budućnosti u skladu sa iskustvom i vještinom uočavanja periodičnih pravilnosti koje sve imaju nešto zajedničko, sukcesiju događaja u vremenu... je li vas strah da vam ta sposobnost ne postane najopasniji neprijatelj jer bježeći od straha dopuštate da vam drugi prodavaju već gotove scenarije prema kojima će se odvijati vaša budućnost, scenarije u kojima se red održava strahom kojeg zamjenjuje bezumno vjerovanje u takvu vrstu reda koji jasno ukazuje da nije u redu da dva reda postoje jedan blizu drugoga, a da se ne slažu oko načina na koji će se budućnost odvijati pa bi trebalo srediti da bude samo jedan red, onaj pravi red, vaš red koji kaže da ćete ubijati djecu, žene, strace koji ne djele vaš red i puniti njihovim tijelima velike rupe u zemlji jer takav je red kod uspostave reda nakon što je izbrisan i zadnji trag nereda koji je prijetio da vas zakopa u velike rupe u zemlji jer je to bilo u redu i kod vaših pokojnih komšija. Je li vas strah da vaša sposobnost uviđanja urednosti svijeta oko vas možda zna i zavarati... je li vas strah da priznate da ste se možda prevarili u pogledu na red koji se pokazao arbitrarnim, ali ste ga i vi i svi koje znate već proglasili svojim redom pa sad ne znate kako da jedni drugima kažete da nije u redu da ignorirate pravi red u ime onog na koji ste se već navikli i koji vas tako dobro brani od straha iako vam nestaje vode i kiša vam je isprala zemlju jer ste posjekli svo drveće da bi napravili hrpu balvana koja se uzdiže 100 metara u visinu i širi valjanost vašeg reda kilometrima unaokolo? Je li vas strah da red ne radi protiv vas i da ste i vi i vaša sposobnost modeliranja stvarnosti samo jedna greška u inače urednom svijetu koji ne bježi od straha samog po sebi nego od onoga što izaziva taj strah? Je li vas strah da vam je red isčupao strah iz srca i ugurao vam ga u glavu pa ga sad ne možete ignorirati i vidite ga u svemu redom, od tišine koja vas prati dok idete između svojih bližnjih do svakodnevnog kamenovanja nekoga koga znate iz viđenja, nekoga tko se gurao u redu za predbilježbe za sutrašnje kamenovanje pa su svi odreda odlučili da baš njega treba kamenovati, a ne onoga koji sutra dođe zadnji na kamenovanje. Je li vas strah pomisli da se strah oteo redu i da je strah taj koji suvereno uređuje vaš život pod krinkom reda kojim će vas zaštititi od samog sebe? Je li vas strah svog straha, je li ga vidite u svemu oko sebe, je li ga štujete i radite sve da bi ga umilostivili, je li mu se klanjate, je li mu se molite, je li mu dižete spomenike, je li ga veličate kao svoju najsvetiju svetinju, je li vas prati od obrednog uvođenja u život pa do obrednog ispračanja iz života, kako je to i red među vama koji redovitim obredima svoj strah pretvarate u središte svog postojanja jer ste rođeni kao uvreda čistoj svetosti reda i zbog te svoje nečistoće morate živjeti u strahu jer samo tako možete preživjeti svoju sporednu ulogu u opcionalnom scenariju 'stvarnosti' koju sami određujete svojom i uređujete prema tom scenariju svoj mali model ovog opčinjavajuće urednog svijeta.
Volite li red? Znate li ga prepoznati ma kakav god on oblik sam sebi uzeo? Vidite li sablasti redova oko sebe, vidite li kako se redovito red određuje usporedbom i tako od vas čini puka sredstva koja će za svoju jedinu svrhu imati svoj red? Volite li red?
Za kraj evo kratka priča...
Ide isus preko Tromeđe sa kišobranom u ruci. Vrane seru po njemu ali kišobran je velik i na njemu piše ona jedna riječ koja je navodno dovoljna. Piše ta riječ na sto i trideset jezika, šarenim slovima i iz Isusovog smiješka nazire se ono što mu i piše na kišobranu. Malo tko će to smatrati smiješnim ali isus je imao specifičan smisao za humor.
'Lazareeeeee! Lazareeeee!' - vikao je Isus preko megafona pokušavajući nadglasati vrtlog vrana iznad sebe.
'Odjebi!' - povikao je Risto Wagner i ispalio na Isusa trenutni tromblon iz kojeg nije izvadio osigurač. Isus je uzeo tromblon koji je pao pokraj njega, pogledao ga pažljivije pa promrmljao: 'Bojevo sredstvo... opustio je skroz živcima...'
'Lazare, došao sam da te uskrsnem...' - nastavio je vikati, preskačući tijela mrtvih hodočasnika.
'Eto ti pa izaberi sebi nekog friškijeg... reci mu da se zove Lazar kad uskrsne i kako ga žena čeka doma u krevetu dok on pokušava meni ruku iščupati, idiot jebeni maloumni... uskrsni ih sve i pošalji ih kućama da me puste na miru. Ajde... kad se već tu preseravaš da možeš oživjeti ono po čemu sam ja, Risto Wagner, alfa i omega, stvoritelj neba i zemlje, dejstvovao svim raspoloživim sredstvima.
'Ovaj put ću pustiti da mrtvi sahranjuju mrtve... a ti ajde sa mnom... trebaš se odmoriti malo od svega ovoga, nisi ti kriv... ' - rekao je Isus smiješeći se Ristu koji je bio potpuno nevidljiv jer se savršeno uklapao u pozadinu prekrivenu govnima od vrana koja su i njega prekrivala.
'Ljudi... ono mu je sin! Ono mu je sin! Ima i on svete mošti... rastrtgnimo ga!' - povikao je neki debeli hodočasnik, pokazujući prstom prema Isusu i Ristu.
'Hajde se teleportiraj onkraj Livna pa otiđi u miru, Risto... ne mogu ja propovijedat ljubav prema bližnjim svojim i stalno naglašavati da ne govorim u svoje ime nego u ime svog oca jer nemam još dostatnu terminologiju na raspolaganju da bi me itko mogao razumjeti... pa moram uvlačiti svog oca u sve ovo, a oni će misliti da si ti moj otac pa će me pitati zašto im ne podastrem tvoje mošti kao dokaz da ih stvarno voliš i brineš se o njima, a ne da ih tamaniš godinama na ovoj čuki... a i ja ću imati dodatnih problema jer će odmah netko reči kako nije red da oni imaju samo jednog boga i da im taj jedan jedini vodi gerilski rat tamo negdje na Balkanu... i zar nije bio ugovoreno da se nečeš više petljati u svjetovne stvari...' - pitao je Isus svemogućeg boga dok je ovaj punio okvir metcima.
'Zanima koliko će im trebati da shvate kako nije pristojno drugim ljudima otkidati ruke i praviti od toga zlatne amajlije koje donose sreću, jebalo ih zlato da ih jebalo... nije mi ni u jednom trenutku palo na pamet da će to zlato izazvati toliko problema...' - odgovorio je Risto Wagner i provirio iz rova.
'Evo, opet se bičuju dok nadiru... tko je ovdje lud... kako se ovo sve dogodilo... da se nisu parili sa nekim drugim majmunima?' - nastavio je mirno i počeo vješto pucati i obarati hodočasnike-autoflagelante.
'Ja imam plan kako da ih izvučem iz ovog slijepog puta... imam nešto što bi ih moglo zaintrigirati i navesti da se zapitaju što je u redu, a što nije i zašto to što nije u redu stvarno nije u redu... samo mi treba drugi termin... red je već postao plutajući označivač...' - rekao je Isus zamišljeno.
'Probaj sa zakonom koji je od... za razliku od ovoga koji je od kraljevstva zemaljskog neka tvoj zakon bude od kraljevstva nebeskog... razumiješ... ako ne znaš kako uvesti novi pojam bez puno teoretiziranja definiraj ga negativno... to ti i jest namjera, zar ne... dečko? - upitao je Risto Wagner Isusa prvi ga put ozbiljnije pogledavši.
'Uuuu, dobra ideja... a da odemo odavde... malo je sve ovo... uznemirujuće...' - rekao je Isus gledajući oko sebe.
'Hajde ti... potrudi se da ti se ne dočepaju mošti nakon što te linčuju, samo ćeš još veću štetu napraviti, razumiješ?' - glasno je govorio Stvoritelj između pojedinih hitaca.
'A ti... ne mogu te ostaviti ovdje... nestat će ti municije..'
'Ne brini, poklat će se oni međusobno uskoro... i još nešto za rastanak... ne okreći se, sine... zapamti to... ne okreći se!'
'Ajde, dobro...' - reče Isus i uz smiješak se probije kroz obruč koji su oko Rista Wagnera zatvarale razne hodočasničke frakcije

LORD KEYNES My Lords, I do not address you for the first time with any less trepidation because the subject of our discussion this afternoon is one with which I have become very familiar in recent months. But I rely on your Lordships' sustaining kindness to a newcomer. The proposals for an International Clearing Union have been brought before Parliament at an early but not too early a stage of their evolution. The procedure adopted is somewhat novel. I hope your Lordships will approve it for, if it is an innovation, it appears to me to be a happy one. This Paper has been the subject of long preparation. To associate it too closely with a particular name is, I venture to say, to do it an injustice. It has been the subject of intensive criticism and progressive amendment and the final result is the embodiment of the collective wisdom of Whitehall and of experts and officials throughout the Commonwealth. At the same time, it has been brought to the judgment of Parliament and of the public opinion of the world before any final crystallization of ideas.

It seems to me to be far better that our own Treasury and the Treasury of the United States should have decided to seek wider counsels before concentrating on the preparation of an actual plan—much better that they should take this course than that, without open consultation with 528 their Legislatures or with the other United Nations, they should have attempted to reach finality. The economic structure of the post-war world cannot be built in secret. Mrs. Sidney Webb, whose recent loss we so greatly deplore, in my judgment the most remarkable woman of our time and generation, once defined democracy to me as a form of government the hall-mark of which was that it aimed to secure "the consciousness of consent." So in the new democracy of nations which after this war will come into existence, heaven helping, to conduct with amity and good sense the common concerns of mankind, the instrumentalities we set up must first win for themselves a general consciousness of consent.

The first of these instrumentalities to be considered is before your Lordships' House this afternoon, at a season in our affairs on this day of national thanksgiving when we can feel entitled, and indeed are required, to look forward to what is to come after. It is, I hope, the first of several. Indeed, it cannot stand by itself. For it attempts to deal with one aspect only of the economic problem. Your Lordships will, I take it, this afternoon be concerned chiefly with the broad purpose and method of these proposals and not with technical details. The principal object can be explained in a single sentence: to provide that money earned by selling goods to one country can be spent on purchasing the products of any other country. In jargon, a system of multilateral clearing. In English, a universal currency valid for trade transactions in all the world. Everything else in the plan is ancillary to that. Serious tariff obstacles, though we may try to abate them, are likely to persist. But we may hope to get rid of the varied and complicated devices for blocking currencies and diverting or restricting trade which before the war were forced on many countries as a superimposed obstacle to commerce and prosperity.

Now this universal currency is essential to the healthy trade of any country, and not least to our own, for it is characteristic of our trade that the best markets for our goods are often different from our best sources of supply. We cannot hope to balance our trading account if the surpluses we earn in one country cannot be applied to meet our requirements in another country. We shall have a hard enough task to develop a sufficient volume 529 of exports, but we shall have no hope of success if we cannot freely apply what we do earn from our exports wherever we may be selling them, to pay for whatever we buy wherever we may buy it. This plan provides for that facility without qualification. That is the main purpose. If, however, general facilities on these lines are to survive successfully for any length of time, it will be a necessary condition that there should be a supply of the money proportioned to the scale of the international trade which it has to carry; and, also, that every country in the world should stand possessed of a reasonable share of that currency proportioned to its needs. The British plan proposes a formula intended to give effect to both those objects. There may be a better one, and we should keep an open mind, but the aim is clear.

It is not necessary in order to attain these ends that we should dispossess gold from its traditional use. It is enough to supplement and regulate the total supply of gold and of the new money taken together. The new money must not be freely convertible into gold, for that would require that gold reserves should be held against it, and we should be back where we were, but there is no reason why the new money should not be purchasable for gold. By such means we can avoid the many obvious difficulties and disadvantages of proposing that the old money, gold, should be demonetized. The plan proposes therefore what is conveniently described as a one-way convertibility. What shall we call the new money? Bancor? Unitas? Both of them in my opinion are rotten bad names but we racked our brains without success to find a better. A lover of compromise would suggest unitor, I suppose. Some of your Lordships are masters of language. I hope some noble Lord will have a better inspiration. What would your Lordships say to dolphin? A dolphin swims, like trade, from shore to shore. But the handsome beast, I am afraid, also goes up and down, fluctuates, and that is not at all what we require. Or bezant? The name, as the Financial Secretary to the Treasury recently recalled in another place, of the last international coin we had—the gold unit of Byzantium. In the same line of thought Professor Brogan has recently suggested talent, named after a place which perhaps we 530 shall soon be in a position to regard as at our service. So far every bright idea in turn has been turned down. I fancy that our Prime Minister and President Roosevelt could between them do better than most of us at this game, as at most other games, if they had the time to turn their minds to writing a new dictionary as well as a new geography.

The plan, as I have said, allots to every country an initial reserve. That is a once-for-all endowment. There is, therefore, a risk that the arrangements will break down because some improvident country runs through its stock of bancor and gold and has none left to meet its engagements. To provide against that is a very delicate matter, for it may seem to involve interference with a country's domestic policy. The plan provides in such case for consultation and advice. The country may be required to take certain specific measures. There remains in the background, if eventually unavoidable, the severe penalty of depriving the improvident country of any further facilities, which, after all, is the only effective remedy the private banker has, unless his client is actually fraudulent. It is most important to understand that the initial reserve provided by the Clearing Union is not intended as a means by which a country can regularly live beyond its income and which it can use up to import capital goods for which it cannot otherwise pay. Nor will it be advisable to exhaust this provision in meeting the relief and rehabilitation of countries devastated by war, thus diverting it from its real, permanent purpose. These requirements must be met by special remedies and other instrumentalities.

The margin of resources provided by the Clearing Union must be substantial, not so much for actual use as to relieve anxiety and the deflationary pressure which results from anxiety. This margin, though substantial, must be regarded solely as a reserve with which to meet temporary emergencies and to allow a breathing space. But the world's trading difficulties in the past have not always been due to the improvidence of debtor countries. They may be caused in a most acute form if a creditor country is constantly withdrawing international money from circulation and hoarding it, instead of putting it back again into circulation, thus refusing to spend its income from 531 abroad either on goods for home consumption or on investment overseas. We have lately come to understand more clearly than before how employment and the creation of new incomes out of new production can only be maintained through the expenditure on goods and services of the income previously earned. This is equally true of home trade and of foreign trade. A foreign country equally can be the ultimate cause of unemployment by hoarding beyond the reasonable requirements of precaution. Our plan, therefore, must address itself to this problem also—and it is an even more delicate task since a creditor country is likely to be even more unwilling than a debtor country to suffer gladly outside interference or advice. In attempting to tackle this problem the British plan breaks new gound. Perhaps its approach may be open to criticism for being too tentative and mild; but this, I am afraid, may be inevitable until these things are better understood.

But at this point I draw your Lordships' attention to a striking feature of the proposals. Under the former gold standard, gold absorbed by a creditor country was wholly withdrawn from circulation. The present proposals avoid this by profiting from the experience of domestic banking. If an individual hoards his income, not in the shape of gold coins in his pockets or in his safe, but by keeping a bank deposit, this bank deposit is not withdrawn from circulation but provides his banker with the means of making loans to those who need them. Thus every act of hoarding, if it takes this form, itself provides the offsetting facilities for some other party, so that production and trade can continue. This technique will not prevent excessive hoarding from doing harm in the long run, since this may cause other countries to suffer the anxiety of a growing debit account which would eventually reach its permitted maximum. But a country which tends to hoard bancor beyond all reason will at any rate be exhibited before itself and before the whole world as the make-mischief of the piece; and will be under every motive of reason and of benevolence and of self-interest to take corrective measures. Nor, I fancy, will the hoarding of bancor prove as attractive or as plausible as the burying of gold seems to have been, if recent experience is a guide.

532 I turn now to an aspect of these proposals which has rightly caused considerable anxiety to well-judging critics. We set up a universal money; we make sure that its quantity shall be adequate; we share it out between the countries of the world in equitable amounts; we take what precaution we can against improvidence on the one hand and hoarding on the other. It is obvious that in this way we establish an immensely strong influence to expand the trade and wealth of the world, and to remove certain disastrous causes of inhibition and distress. But an obvious question arises. Are we doing this at the cost of returning, in effect, to the rigidity of the old gold standard, which fixed the external value of our national currency beyond our own control, perhaps at a figure which was out of proper relation to our wage policy and to our social policies generally?

The exchange value of sterling cannot remain constant, in terms of other currencies, unless our efficiency-wages, and those other costs of production which depend on our social policy, are keeping strictly in step with the corresponding costs in other countries. And, obviously, to that we cannot pledge ourselves. I hope your Lordships will believe me when I say that there are few people less likely than I not to be on the look out against this danger. The British proposals nowhere envisage exchange rigidity. They provide that changes of more than a certain amount must not be made unless the actual state of trade demonstrates that they are required, and they provide further that changes, when made, must be made by agreement. Exchange rates necessarily affect two parties equally. Changes, therefore, should not be made by unilateral action. We do indeed commit ourselves to the assumption that the Governing Board of the Union will act reasonably in the general interest, and will adopt those courses which best preserve and restore the equilibrium of each country with the rest of the world. That is the least we can do, if any form of agreed international order is to be given a chance. But if, in the event, our trust should prove to be misplaced and our hopes mistaken, we can, nevertheless, escape from all obligations and recover our full freedom with a year's notice. I do not think that we can reasonably ask any completer safeguards than that.

533 There is another question which can very reasonably be asked: Are we winning one freedom at the cost of another? Shall we have to submit to exchange controls on individual transactions which would be unnecessary otherwise? In this respect the plan leaves each country to act as it thinks best in its own interests, and imposes nothing. Or, rather, the only condition which is imposed is that there shall be absolute freedom of exchange remittance for current trade transactions. In the control of capital movements, which is quite another matter, each country is left to be its own judge whether it deems this necessary. In our own case, I do not see how we can hope to avoid it. It is not merely a question of curbing exchange speculations and movements of hot money, or even of avoiding flights of capital due to political motives; though all these it is necessary to control. The need, in my judgment, is more fundamental. Unless the aggregate of the new investments which individuals are free to make overseas is kept within the amount which our favourable trade balance is capable of looking after, we lose control over the domestic rate of interest.

The Chancellor of the Exchequer has made it very clear that the maintenance of a low rate of interest for gilt-edged loans is to be a vital part of our policy after the war as it has been during the war. For example, it is only if the rate of interest is kept down that the new housing we intend can be financed without excessive subsidy. But we cannot hope to control rates of interest at home if movements of capital moneys out of the country are unrestricted. If another country takes a different view of the necessities of the situation, it is free to do otherwise. The plan leaves each country to be the judge of its own needs. Those who are experienced in these matters advise that adequate control of capital movements should be possible without a postal censorship. I mention this to relieve a natural anxiety. Few of your Lordships, I expect, would stand for so gross an infringement on personal rights as a postal censorship in times of peace.

There is one important respect in which the British proposals seem to be gravely misunderstood in some quarters in the United States. There is no foundation whatever for the idea that the object of the proposals is to make the 534 United States the milch cow of the world in general and of this country in particular. In fact the best hope for the lasting success of the plan is the precise contrary. The plan does not require the United States, or any other country, to put up a single dollar which they themselves choose or prefer to employ in any other way whatever. The essence of it is that if a country has a balance in its favour which it does not choose to use in buying goods or services or making overseas investment, this balance shall remain available to the Union—not permanently, but only for just so long as the country owning it chooses to leave it unemployed. That is not a burden on the creditor country. It is an extra facility to it, for it allows it to carry on its trade with the rest of the world unimpeded, whenever a time lag between earning and spending happens to suit its own convenience.

I cannot emphasize this too strongly. This is not a Red Cross philanthropic relief scheme, by which the rich countries come to the rescue of the poor. It is a piece of highly necessary business mechanism, which is at least as useful to the creditor as to the debtor. A man does not refuse to keep a banking account because his deposits will be employed by the banker to make advances to another person, provided always that he knows that his deposit is liquid, and that he can spend it himself whenever he wants to do so. Nor does he regard himself as a dispenser of charity whenever, to suit his own convenience, he refrains from drawing on his own bank balance. The United States of America, in my humble judgment, will have no excessive balance with the Clearing Union unless she has failed to solve her own problems by other means, and in this event the facilities of the Clearing Union will give her time to find other means, and meanwhile to carry on her export trade unhindered.

There are really only two contingences, in my opinion, which might lead the United States to accumulate a large balance of bancor—failure to maintain good employment at home, or a collapse of the enterprise and initiative required to invest her surplus resources abroad. Recent past history shows that in times of good employment in the United States her need for imports is so large, and her surplus of available exports so much reduced compared with other times, that 535 a surplus in her favour does not develop; it is only if she ceases to require imports and is pressing her exports on the world that that situation arises. Why should our American friends start off by assuming so disastrous a breakdown of the economy of the United States? Moreover, if there are temporary difficulties which take time to solve, no one will gain more than a creditor if this maladjustment is prevented from starting a general slump, which eventually reaches, by repercussion, the creditor himself. I repeat that no one is asked to put up a single shilling except for so long as he has no other use for it. There is a significant difference, I suggest, between a liquid bank deposit which can be withdrawn at any time and a subscription to an institution's permanent capital.

The Motion of the noble Lord, Lord Barnby, relates to the proposals of the United States Treasury as well as to the British White Paper. Your Lordships will not expect me, nor would it be in place, to examine or criticize these proposals at any length, but there are a few remarks which I should like to make. The whole world owes to Mr. Morgenthau and his chief assistant, Dr. Harry White, a deep debt of gratitude for the initiative which they have taken. Public opinion on the other side of the Atlantic is not, I fancy, as well prepared as it is here for bold proposals of this kind, but that has not prevented the United States Treasury from putting forward proposals of great novelty and far-reaching importance. Most critics, in my judgment, have overstated the differences between the two plans, plans which are born of the same climate of opinion and which have identical purpose. It may be said with justice that the United States Treasury has tried to pour its new wine into what looks like an old bottle, whereas our bottle and its label are as contemporary as the contents; but the new wine is there all the same.

Some play, I notice, has been made with the idea that the voting power in the British proposal has been arranged in our own interest. Nothing, I can assure your Lordships, was further from our thoughts. The Chancellor of the Exchequer explained last week in the House of Commons that there is no reason to expect that the American formula, when it has been 536 fully explained, will be unacceptable to us. Certainly to arrive at voting predominance by the use of a particular formula was neither an intention nor an essential part of our proposals. Again, the requirement in the American plan for a four-fifths majority will be found, if the paper is read carefully, to relate not to all matters by any means, but only to a few major issues. Whether on second thoughts any one would wish to allow a negative veto to any small group remains to be seen. For example, the American proposals might allow the gold-producing countries to prevent the United States from increasing the gold value of the dollar, even in circumstances where the deluge of gold was obviously becoming excessive; and in some ways, by reason of their greater rigidity, the American proposals would involve a somewhat greater surrender of national sovereignty than do our own.

The American plan requires the member States to provide so-called security against their overdrafts, a requirement which could certainly be met if it is thought useful; but the security in question only to a very small extent consists in an outside security in the shape of gold. It consists mainly of an I.O.U. engraved on superior notepaper, better than would be the case, perhaps, under our own scheme. I have said that, if that is thought useful and worth while, it does not involve any particular problem. The American scheme, again, sets a maximum to the liability of a creditor member to hold a credit balance, and there again that is a provision which is equally possible, if it is helpful, on either plan. But what happens when a creditor reaches his maximum is, in the American paper, somewhat obscure. I have not the slightest doubt in my own mind that a synthesis of the two schemes should be possible; but it does not seem advisable to attempt it until there has been time and opportunity to discover what the expert opinion of other nations and of all the world finds difficult or unacceptable in either scheme, and what it finds sensible and good. In the light of that opinion, the synthesis in due course should and must be attempted. I trust that your Lordships will wish the two Treasuries God-speed in their high enterprise. So ill did we fare in the years between the two wars for lack of such an instrument of international government as this that 537 the resulting waste and dissipation of wealth was scarcely less than the economic cost of the wars themselves; whilst the frustration of men's efforts and the distortion of their life pattern have played no small part in preparing the soiled atmosphere in which the Nazis could thrive.

These Papers do not present a whole story, but only the first chapter. They do, however, make a start in framing a structure without which other measures cannot be well designed or fitted in. I would also suggest to those of your Lordships—and these are many—who have for years taken a particular interest in the evolution of international forms of goverment, that we here offer an essay of some importance in the new modes of international government in economic affairs, by means of which the future may be butter ordered than the past. Neither plan conceals a selfish motive. The Treasuries of our two great nations have come before the world in these two Papers with a common purpose and with high hopes of a common plan. Here is a field where mere sound thinking may do something useful to ease the material burdens of the children of men.

Ne smijem gledati u monitor jer mi skenira mozak. Ne šalim se, boje se mijenjaju iz crvene u zelenu baš kao i moje raspoloženje iz ljutnje u očaj, što znači da mi monitor čita misli dok mi uništava dugo kultivirani mozak. Eto, do sada sam zaboravio kako se ono rastavlja protuavionski, češki top kalibra 30 mm koji je bio nasđen na 'Pragu', češko oklopno vozilo antiergonomskih osobina. Taj gubitak je nenadoknadiv tako da vam ovo pišem dok mi je monitor zamotan u crnu vreću od smeća.
Primjetio sam da me nitko ne komentira i to me je tako razljutilo da sam odlučio da, osim što ne čitam i ne komentiram tuđe postove, da ne čitam ni svoje vlastite postove. I nemam više namjeru dizati moral vas izgubljenih u ovoj pustoši koju u dnevnoj štampi cenzuriraju i puštaju samo kao uljepšane, frizirane informacije, licemjerno ih nazivajući 'Crna kronika', dok ostatak užasa zatajuju jer bi vas to toliko prestravilo da ne bi više mogli kontemplirati o propagandnim uracima zbog kojih uopće dnavna štampa i postoji. Ne želim više biti radikalni optimist, ne želim više biti politički osviješćeni pobornik društva u kojem solidarnost i zdravi ljudski razum ruku pod ruku prelaze preko mora naslijeđenih predrasuda, onog tradicionalno-konzervativnog pokrivaća koji jednostavnim dogmatskim odgovorima gura pod sebe sav vaš strah i sva vaša pitanja, pružajući vam tako sigurnost u svom vlastitom smradu, tradicijom konzerviranog već stoljećima, ako ne i tisućljećima, na vašu veliku radost jer ispod tog pokrivača ne vidite one koji gaze po njemu pa tako i ne znate da ste gaženi i zgaženi. Neću. Dosta mi je egalitarnosti i prosvijetiteljske moralne i individualne autonomije koju bih kao nekakav emancipirani pojedinac koji svoj osobni integritet drži vrijednijim od svog života, željeo prenijeti i na druge ljude, svoje ljubljene bližnje. Dosta mi je svega toga. Konačno sam se uvjerio da je to 'ćorav posao' i da bih svoje ogranićeno bivstvovanje živim trebao posvetiti nećemu drugom. A to je kućni ljubimac kakvog nema nitko, jedinstven kućni ljubimac kakav i pristaje intelektualnoj eliti kojoj ja nesumljivo pripadam. Kućni ljubimac koji je tako rijedak i tako ekskluzivan da jasno ukazuje na moju orijentaciju prema posjedovanju stvari koje ostali, niže rangirani pripadnici ovog nakaznog društva jednostavno sebi ne mogu priuštiti. Želim imati kuću sa dvorištem i u dvorištu velikog mužjaka PAVIJANA.
Mislite da pavijan i nije baš neki znak prestiža... 'prestiž'... kako je to lijepa i eksplicitna riječ... ja sam ispred ili iznad vas i vi me ne možete prestići, možete mi samo zaviditi... a vaša zavist je ono što i daje vrijednost mom prestižu, jer zavist je jalova pohlepa, neutažena pohlepa, glad... ona snaga koja leži u temeljima svakog ekonomski zdravog društva... envy me, jebem li vam oca proleterskog.
Elem, ne bi to bio bilo kakav pavijan... iako je pavijan poprilično dojmljiva životinja. Velik je kao poveći pas samo što ima ruke sa prstima, može skakati i penjati se po drveću, pametniji je od psa, ima duplo veće zube od psa iako nije predator kojem bi ti zubi služili nekoj posebnoj svrsi već ima onu ljudsku osobinu da ženke osvaja hvaleći se agresivno nekom potpuno beskorisnom osobnom karakteristikom kao što je na primjer veliki zlatni križ koji se nosi oko vrata, a koji je teži od zlatnog Rolexa koji se nosi oko ruke, a i jedno i drugo ne vrijede toliko koliko jahta dotičnog mužjaka može potrošiti goriva tijekom jednog dana... pavijanu zubi služe ne bi li prepao drugog pavijana koji bi se pario sa ženkom na koju prvi pavijan polaže pravo i to pravo opravdava pokazujući duge, velike očnjake koji strše iz vilice koja nema drugih mesožderima-nalik zuba. Pošto su ljudi primati baš kao i pavijani sasvim je jasno zašto im taj izraz agresije i takav vampirski izgled kojim je ta agresija argumentirana puno upečatljiviji od režanja nekog velikog kera koji čak ne može čovjeka ni zadaviti rukama, jer za razliku od pavijana ima neku vrstu kopita. Moj bi pavijan na prvi pogled budio onu kombinaciju straha od opasne životinje i straha od opasnog čovjeka, strahova koji bi se stapali u jedan specifičan strah od jako poznatog užasa koji jedan čovjek može prirediti drugom, uz dodatak da ne postoji svrha ili predvidljivi scenarij prema kojim bi se taj užas aplicirao jer ipak je riječ o životinji.
Svako jutro bih obilazio mesare i preko ramena, u velikom prozirnom najlonu nosio glave od odrane janjadi i odrane teladi koje bih kupovao. Zamislite vreću punu tih odranih glava, na njenom dnu nakupljena krv, a kroz njenu prozirnu, ali čvrstu stijenku gledaju vas na deseci mrtvih očiju, očiju koje se ne mogu zatvoriti jer su im kapci odrani, očiju koje su besčutno stisnute uz grubu stijenku prozirne vreće, zubi i jezici lišeni svog facijalnog pokrova, mnoštvo nekad živih bića sakupljeno nemilosrdno u jednoj vreći, vreći smrti iz koje nema bijega jer nema ni nogu ni tijela koja bi to omogućila, vreći punoj konačnih proizvoda beskompromisno industrijalizirane eksploatacije samoobnovljivog resursa života. Zamislite prestiž kojim bih zračio dok bih takav išao gradom, prestiž od one vrste koju ne može svatko sebi dopustiti jer je večina vezana za nekrozno tkivo konvencionalnog društva koje se licemjerno poziva na baš onu egalitarnost i zdrav razum koje sam ja beskompromisno odbacio iako se ispod te licemjerne konvencionalnosti kriju mnogi izrazi čiste zavisti i iskrenog zla, više i mnogo više manje skriveni unutar zidova raznih socijalnih instituta, od obiteljskih domova, preko raznih bogomolja pa do udaljenih ratišta kojima haraju djeca-vojnici... zamislite zavist koja bi me pratila, prikrivena javno izraženim zgražanjem jer zaboga... to nas iz vreće gledaju mrtve, odrane janjeće oči... da je riječ o ribljim očima, svi bi se smiješili i mislili kako sam vješt ribar... ovako sam luđak koji kupuje odrane janjeće i teleće glave i nosi ih u vreći, hodajući gordo, podignute brade i pogleda koji probada.
Moj bi pavijan... nazovimo ga Bizmark... imao na raspolaganju veliko dvorište. Svaki dan bi ga hranio tako što bih sa balkona niz rastegnutu sajlu puštao od kostiju, povća, voća i pečenog tijesta sklopljenu lutku koja bi jako sličila ljudskom tijelu samo što bi umjesto ljudske glave imala odranu janjeću ili teleću glavu... noge i ruke bi, recimo, bile napravljene od kruha francuza, onog dugačkog, blago natopljenog krvlju... prsti od hrenovaka, torzo bi bio od janjeće, oparene kože, bez krzna i donekle proziran. Napunio bih ga voćem, povrćen i iznutricama koje nemaju neku vrijednost u ljudskoj prehrani... crijeva, pluća, mjehuri, rasplodni organi. Glava bi bila janjeća ili teleća, a umjesto kose bi na njoj bili čavlima zakucani dugi krakovi od hobotnice ili ponekad jegulje. Moj bi Bizmark čekao, urlajući i skačući, dok bi sa druge strane žičane ograde sve to gledali moji susjedi, drugi sugrađani, razni turisti i drugi ljudi koje bi zavist dovela da barem vide ono što ne mogu sebi priuštiti. Sa balkona bi svirala Oda radosti, a ja bih bio obućen u anđela, cijeli u bijelom, sa bijelim anđeoskim krilima, temeljito isprskan krvlju. Umjesto aureole bih na glavi imao dva rotirajuća, krvlju oblivena srpa. Bizmark bi urlao dok bi mu se ručak polako približavao, a ja bih vikao 'Kolji bližnjeg svoga, Bizmarče... kolji bližnjeg svoga, ha ha ha ha... ima ih iza žice na milijune puno ukusnijih, Bizmarče... i to onih što se otimaju, a ne ovakvih vježbovnih... ne brini se, o Bizmarče... naše vrijeme samo što nije došlo, ha ha ha ha ha...'
Bizmark bi skočio i uhvatio se za lutku, trgajući joj utrobu punu slasbih crvenih naranči pomiješanih sa janjećom jetrom i crijevima baby teladi... sve bi to ispalo na tlo i prije nego što bi sama lutka legla kad bih je konačno spustio. Ljudi prišli i gledali kako bizmark proždire iznutrice, kako trga antropomorfnu lutku, ustuknuli bi kad bi se zaletio na njih i uhvatio za žicu, pokazujući im duge krvave očnjake jer bi znao da su i oni hrana koje se još ne može domoći... znali bi to i oni jer bi na tlu iza Bizmarka ležala hranidbena lutka u položaju koji bi toliko ličio na položaj unesrećenog ljudskog bića da bi im ta sličnost ledila krv u žilama. Na kraju bi se Bizmark dohvatio odrane janjeće glave i grizao joj odranu njušku... njegovi oštri očnjaci i niz biljožderskih zuba janjeta stojali bi jedni do drugih u oštrom kontrastu. Ljudi bi ga gledali i snimali, a on bi gledao njih. Na kraju bi počeo udarati janjećom glavom o oštri brid betonske hranidbene platforme, udarao bi sve dok je ne bi slomio i prstima počeo iz nje vaditi mekano moždano tkivo. Kad bih mu dao teleću glavu onda bi to udaranje i potrajalo, a Bizmark bi se razbijesnio zbog toga pa bi sve češće nasrtao na ogradu, znajući da su glave promatraća puno zahvalnije od teleće za lomljenje. Nema ništa upečatljivije od odraslog pavijana, ludog od bijesa, koji urlajući i pokazujući svoje velike očnjake udara odranom telećom glavom o rub betona, iznova i iznova... u dvorištu vašeg susjeda. Zamislite da dođete u mene sa namjerom da me pridobijete za Jehovine svjedoke, sa onim letcima u kojima su slike idiličnog suživota ljudi, srna, tigrova, krokodila i pingvina... i dok vi zvonite na moja vrata, iz ograđenog dvorišta vas gleda veliki pavijan dok glođe njušku odranog janjeta i reži na vas, okružen mnoštvom kostiju, dok tisuće muha osiguravaju pozadinski zvuk savršeno primjeren takvom prizoru.
Eto, to je ono što ja želim od svog života. Dosta mi je ove licemjerne uravnilovke koja samo prikriva moju životinjsku narav i sakati moje predatorske nagone. Ja sam na samom vrhu hranidbenog lanca, ja sam elita i na meni je da biram svoj plijen. godine sam proveo u samonametnutom zatvoru, nezdravom silom pokušavajući ubiti ono najvrijednije u sebi, ono što mi je samom prirodom univerzuma bilo namijenjeno kao moja osobna priroda. Ne želim se više ponižavati patološkim bajkama o ljudskoj solidarnosti i bezinteresnoj žrtvi kao izrazu najnakaradnije ideje koja je ikad osvanula pod nebom zemaljski, ideje o ljudskoj slobodi. Ne želim više imati razumijevanja za one slabije, gluplje, neuke i prevarene... oni su hrana povijesti kojom upravljaju ljudi svijesni svoje prave prirode, svijesni svoje sudbine koju im je namijenila sama Kreacija... sudbine da provode živote prema nepisanim pravilima koji su tako nedvosmisleno vidljiva u svim izrazima Kreacije same, da samo greška koju je ona stvorila može pomisliti da je iznad tih pravila, greška koja je izuzetak koji potvrđuje pravila Kreacija i čija je svrha postojanja da bude otkrivena i podvrgnuta pravilima koja ne toleriraju tako nakaradne i neprirodne pojave. Ja sam elita koja je u harmoniji sa Kreacijom, moji nagoni su ono što je inherentno moje baš kao što je to inherentno i svemu što uopće postoji. Osim naravno onim prije spomenutim greškama koje služe samo za pokaznu vježbu demarkacije zdravog, inherentno kreacijskog i patološkog odstupanja od toga. Takvih primjera ima puno... mnogo je inferiornih grešaka pokušalo svoju bolesnu molitvu za milost prodati kao nešto suvislo... razni židovski psihotičari koji su sa bogom koji se učestalo odbijao jasno izraziti o svom imenu i prezimenu razgovarali na 'ti', Budha koji je tvrdio da je bijeg od patnje onog koji proždire u strahu da i sam ne bude proždran put kojim svaki čovjek treba krenuti... dok ga hijene ne raznesu u sred Nirvane, Isus koji je pljunuo Kreaciji u lice kad joj je podmetnuo ljudski rod kao sol zemlji i pustio da ga pavijani pribiju na križ jer je mislio da će svojim primjerom uvjeriti i druge da su bolesni pa da ne žele ugristi svog bližnjeg i uz krvavi smiješak mu odgristi komad mesa, bilo je tu i raznih mislilaca koji su svojim oratorskim fekalijama trovali zdravi duh nesputanog i nemilosrdnog života, od Sokrata na dalje... posebno neki Kant, ta žgoljava i mršava kreatura koja je život provela škrabajući samo njemu razumljivu priču o tome kako čovjek jest okrutna životinja, ali da će samonagrađivanjem samoga sebe iskorakom iz te svoje prirodom zadane uloge postići nešto samom sebi nemjerljivo vrijednije od svega što bi se kao vrijednost moglo definirati usporedbom... teško da je išta neprirodnije i nakaznije kreacija ikad dopustila da se pojavi od tog kržljavog otklona od istinski ljudskog... taj primjer patologije koji je tako detaljno sam sebe opisao kao inherentno patološko stvorenje da nikome normalnom ne pada na pamet uzeti u obzir njegove bolesne argumente da ta patološka zadanost nije spoznata nužnost već izazov koji čovjeka mami ne bi li je nadjačao i tako sebi priskrbio atribut časti, taj atribut tako pogano i bolesno ljudski da ga se uopće i ne može razumijeti unutar konteksta zdrave i krvožedne Kreacije. Bio je tu i neki Jašar Čurčija kojemu je nepoznata viša sila oduzela pravo na legitimitet pa se iz njega izrodio Vinston Čurčija, čovjek koji je smijehom tjerao i druge da se smiju, da se uhvate u kolo i da plešu nakon što su jeli nekih gljiva na koje Kreacija nije obraćala puno pozornosti... e taj je Vinston Čurčija jednom tako u kolo uhvatio 108 milijuna ljudi i odveo ih u Jeruzalem da tamo u transu plesom sravne sa zemljom sva ona sveta mjesta koja su tako bila draga Kreaciji da je ova dobila epileptični napad tresla se i sama u ritmu pjesme koju je Vinston Čurčija pjevao, a sa njim i 108 milijuna ljudi na gljivama:

Čurčija sam ja, a Vinston novo mi je ime,
Nisam više Jašar, da bar ponosim se time.
Jašar Čurčija to navodno ne može da bude,
Podmetnu ga Pile pa ima zato da mu sude.
Znamo mi da muslimansko je Jašar pravo ime,
A Čurčije hrvatske su loze, za dokaz evo rime.
Jašar Čurčija to navodno ne može da bude,
Zna to i osmi zub Umnjak, glave svoje lude.
Tako nastah ja, Vinstonova nova mi je ličnost,
Srbin Vinston Smit samo slučajna je sličnost.
Elem, manimo se sada historije, obmane za budale,
Tko god da pleše zna, u tom stroju nema nikad šale.
Jer bez šale se budale svaki put prolaktaju za šofere,
Dok popadija čeka svoje da podzemne napuni kufere.
I nek zna se, u mom kolu uvijek mjesta ima za sve neozbiljne ljude,
Za sve one koji ritmom živog žive, a da se oko toga nimalo ne trude.

Eto, samo da znate da ja više nisam onaj stari ja nego novi Ja, novi Ja koji je elita sama po sebi i koji više nema niti malo razumijevanja za vaše trivijalne životne probleme, bilo da imate komad žmigavca u mozgu koji su kirurzi ostavili u vašoj glavi jer im se smijena bližila kraju, bilo da vas je ostavila susjedova žena jer nemate ekran dovoljno dugačke dijagonale. Jebe mi se za vas.
Ako netko ima pavijana za prodati, neka mi se javi... vi ostali... vi uopće ne postojite. Zapamtite to!