|
'Jebiga, sine... nismo imali sreće.' - rekla je i počela nestajati.
'Na kraju svi zovu mamu.' - jednom davno, davno mi je bila rekla. I ona je zvala mamu dok je nestajala. Prevrtala se po krevetu, dovedena do stupnja jedva živog skeleta i ja sam pitao medicinsku sestru da joj da nešto za smirenje ili nešto protiv bolova. 'Za smirenje ili protiv bolova?' - išla je u detalje medicinska sestra. Jebi ga... tada nisam znao sve ono što znam danas pa sam tražio nešto za smirenje. Vjerojatno joj je dala 10 mg diazepama i ona se smirila. Ne znam je li je boljelo tijekom tog smirenjog stanja. Dan ili dva prije toga sam primjetio vrećicu punu urina koja je visila ispod kreveta. Nije bilo infuzije. Pitao sam medicinsku sestru zašto je to tako. Odgovorila mi je da joj davaju diuretike. Zašto – pitao sam opet. Nakon kratkog perioda tišine sestra mi je rekla da se tako smanjuje pritisak na bolnom mjestu, metastazom deformiranom cekumu. 'Zar neće zbog toga dehidrirati?' - opet sam pitao i nisam dobio neki zapamtljiv odgovor. Ako je ciljana dehidracija standardna, neizravna eutanazija terminalnih bolesnika onda im jebem svima mater. Tko bi želio umrijeti od žeđi.
'Kad mi je mama umirala, nisam puštala da joj davaju morfij jer bi mogla postati ovisna... ljudi su čudni u tim trenucima...' - pričala mi je nekad davno, davno, moja mama o umiranju svoje mame. Rekla je i da nije mogla plakati. Ni ja nisam mogao plakati. Nijemo sam gledao neku energičnu časnu sestru, ozbiljnu i na onaj čudni način strogu stariju ženu, ženu punu života i blago distanciranu od svega toga svojim pozitivnim stavom... gledao sam je kako pušta nekoliko suza nad mojom umirućom majkom i nakon toga nastavlja sa svojim volontiranjem na tom odjelu za umiranje. Gledao sam je i osjećao snažnu odbojnost. Uvježbana sućut, pravilo službe... ne znam i ne zanima me.
Sutra ujutro je umrla. Oko sedam sati ujutro. Nazvala me je žena, mamina prijateljica koja mi je prva bila rekla kako nema šanse... rekla mi je to nakon što sam došao iz JNA odakle su me pustili jer su im javili da mi majka umire.
Kad me nakon šest mjeseci vidjela, nakon šest mjeseci tijekom kojih su je metastaze pretvorile u živi kostur, moja još i te kako svijesna mama rekla je: 'Zašto ste mi ovo napravili?' Ona nije htijela da je vidim u tom stanju i zabranjivala je da me zovu. Njen očuh nije mogao podnijeti da dopusti da ona umre bez mog znanja i tražio je da me zovu da dođem i oprostim se s njom. I zbog toga sam mu zahvalan. I razumijem zašto nije imao snage da je posjeti u bolnici... pokopao je njenu majku i sad je trebao gledati kako i ona umire od iste bolesti. Znam da bi ga to bilo ubilo.
'Samo budale ginu u ratovima.' - ne znam koliko mi je puta tijekom života mama pokušala ugraditi taj sigurnosni stav... njen otac, moj djed, odletio je u zrak kad je partizanski brod naletio na njemačku podmorsku minu u Boki Kotorskoj... zvao se isto kao što se ja zovem tako da sad moje ime stoji na velikom spomeniku u Herceg Novom.
Da je znala da ću skoro devet godina provesti glavinjajući minskim poljima od Vukovara do Prevlake bila bi me sigurno prventivno onesposobila za jedan takav genijalan životni potez... slomila bi mi bila obje noge u bedrima ili nešto takvo. Ali znam da bi joj bilo drago zbog načina na koji sam proveo te godine... ona je u meni ukorijenila onu nemogućnost slijeganja ramenima pred očiglednim bezobrazlucima. Znam da sam zbog svega onoga što je ugradila u mene i preživio te godine, a da nisam 'prodao dušu'. Navodnici su tu jer su mi mnogi od ljudi koji su radili sa mnom govorili da ću kad-tad i ja prodati dušu. Tristokvadrataši... da se zadržim na donekle probavljivim odnosima prema onome što su na televiziji tako revno opisivali sa parolama kao što je 'Vrijeme se može vratiti samo na filmu.' i slično. Znam da bi bila ponosna na mene jer sam tako lako odjebavao lažne autoritete i okretao se kad bi mi nudili trivijalne pogodnosti ako malo 'preletim' ono što je za njih bio proizvod koji su prodavali i na kojem su na razne načine zarađivali. Znam da bi bila ponosna da je mogla vidjeti kako se čovjeku visokom dva metra, profesionalnom psetu koje mi je bilo šef operative neko vrijeme, grlo steže i glas podiže za oktavu dok mu ja prijetim sudom i medijima. Znam da bi bila ponosna kad bi znala da je Hrvatski centar za razminiranje, osnovan 1996. godine, donio normativ mogućeg dnevnog učinka po pirotehničaru tek 2005. godine, nakon što sam ja skupio dvjestotinjak potpisa ljudi koji su radili u minskom polju na fotokopiranim primjercima poziva građanima da ne ulaze u razminirana minska polja jer razminiranje nije obavljeno kvalitetno. Znam da bi se nasmiješila kad bi znala da sam ponavljao i ponavljao da se taj poziv ne pušta u javnost jer će njegova snaga kao sredstva ucjene poslodavaca i državnih tijela koja su se trebala brinuti o djelatnosti razminiranja nestati onog trenutka kad izađe u medijima i oni od kojih smo tražili dnevni normativ i granski kolektivni ugovor cijeli taj slučaj počnu tretirati kao štetu koja im je nanijeta i više nisu dužni napraviti ništa više od puke kontrole te štete popravljajući narušeni ugled gomilom deklarativnih stavova koji bi za svrhu imali upravo izbjegavanje ispunjavanja originalnih zahtijeva. Potpisi su završili na stolu Jadranke Kosor, tadašnje HDZ-ove kandidatkinje za predsjednika države. Ali netko u HCR-u se ipak prepao potencijalnog rizika, razumijevajući da će se u slučaju izbijanja štete ipak morati naći neki sitni žrtveni jarci pa je tako devet godina nakon svog osnutka krovna institucija za razminiranje u RH, dio državne uprave, ipak donijela taj normativ... i to prema kriterijima koje sam ja tražio – zagađenosti metalom i gustoćom vegetacije. Donijeli su taj podzakonski akt samo nekoliko mjeseci nakon što je i do njih došao jedan od primjeraka mog 'Poziva'.
Znam da bi joj bilo drago što sam to tako izveo i znam da bi bila ponosna što sam ja, jedan mali idiot kojeg je ona odgojila tako da ne bude budala koju će povijest potrošiti onako uz put, baš zbog toga što nisam želio biti jedan totalni idiot koji bi dopustio sebi da ga povijest prožvaće i ispljune u spaljeno-krvavim komadima... da sam baš zbog toga i onog najobičnijeg ljudskog, pristojnošću uspostavljenog 'ja'... da sam baš zbog onog što je ona u meni ukorijenila, ja dobio ono što sam tražio, ne u potpunosti i možda u svakodnevnoj praksi i dalje ne toliko bitnog... ali podzakonski akt je podzakonski akt – u ovom slučaju onaj na kojeg se mogu pozvati ljudi koji su odletjeli u zrak na razminiranim površinama... a takvih ljudi ima i previše.
Znam da bi ubila boga u meni da je znala da ću metodama Alexandra Shulgina ispitivati na sebi svoje granice izdržljivosti, psihičke i fizičke.
Znam da bi ubila boga u meni da je znala da ću '96-te godine odjebati fakultet, bez obzira što mi je na četvrtoj godini ostao samo njemački jezik, bez obzira što me je profesor sretao na ulici i govorio mi da dodjem da mi da dva jer sam lijen i jer neće ništa biti od mene ako budem slušao svoju ludu pamet. Nisam ga poslušao, odlazio sam i dolazio iz grmlja u kojem se ginulo da bi doma rasturao tijelo, mozak i dušu svim što je moglo poslužiti toj svrsi... da bih se nakon nekoliko dana vratio u 'sigurnost' svog crvenim trakama ograđenog putujućeg sanatorija. Ubila bi me k'o vola u kupusu da je bila znala što ću raditi sa njenim životnim ulogom, čovjekom kojeg je rodila i sama odgojila, čovjekom kojem nije nikad ništa falilo iako je ona negdje do '87 – me godine svu robu prala ručno, nakon što bi došla sa posla.
'Mama, postoji li bog?' - pitao sam je jednom davno, davno i jasno se sjećam odgovora. 'Ima ih pet, šest pa ti izaberi... samo ti se međusobno ne podnose.' - bila je rekla. Sjećam se i plastične siluete majke koja drži dijete u naručju, tog marijanskog simbola koji joj je visio o čavlu zabijenom u zid pokraj kreveta. Sjećam se svog krštenja, na kojeg ju je nagovorila njena usvojena sestra, u Kotoru... sjećam se kako je ponosna bila kad sam svećenika pitao što se nalazi iza vratašaca na oltaru pa kad mi je čovjek odgovorio da je unutra kruh, ja sam ga pitao kako se ne pokvari. Sjećam se da se i svećenik smijao jer me nije krstilo neko pseto nego častan čovjek.
Kad sam joj pokušavao prodati višestranačke ideje koje sam između redova tako jasno čitao u tjedniku 'Danas', tako jasno i tako promišljeno pristojno napisano... rekla mi je – 'Sine, ovaj narod je stoka i poklat će se.'
Sjećam se kako se samo ona usudila prići skupini pijanih srpskih bauštelaca koji su pjevali 'I opet će, i opet će...' na jednom od ulaza moje zgrade... sjećam se kako ih je sjebala na brzinu i kako su se pokupili bez i jedne riječi, gledajući u pod.
Sjećam se da mi je jednom rekla kako krv nije voda i kako ću jednom poželjeti upoznati svog biološkog oca, čovjeka koji je plaćao alimentaciju koju je inflacija spustila na razinu vrijednosti kutije žvakaćih guma... znam da mi je na taj način govorila da postoji i njegova strana priče... ne znam je li znala da me nikad ta strana neće naročito zanimati... uz jasnu spoznaju da i ta druga strana priče postoji, zajedno sa svojim argumentima. Krv nije voda... zato imam puno bolje zube od onih koje je njoj njena genetska zadanost bila priredila.
1939. godine, na današnji datum, moja mama se bila rodila. Moja baba je imala usvojeno dijete prije nego što se bila udala. 'Ako me ne želi zajedno sa njom, onda me niti ne želi.' - navodno je bila govorila moja baba, Korčulanka, ljudima koji su je upozoravali da se nikad neće udati sa usvojenim djetetom. Ne znam kako je u tu priču uletio moj pokojni istoimenjak, artiljerijski podoficir na podmornici... Slovenac. Otprilike znam kako je iz te priče izletio... i gdje se to dogodilo. Skoro svaki dan prolazim pokraj dvije aluminijske podmorske mine, iz kojih je izvađen heksogen i uklonjen gornji magnetni upaljač. Iz njih sad raste cvijeće. U zgradi iza njih profesionalno džabalebari neki debeli ljudski inventar uprave za zaštitu i spašavanje.
Jebiga, nisu imali sreće... moj djed, moja baba i moja mama... svako od njih sa svojom životnom sudbinom vezanom za sudbine onih drugih. Ja sam ono što je ostalo iza njih. Znam da bi bili ponosni zbog nekih mojih osobina, znam da bi ubili boga u meni zbog mnogih mojih postupaka i ponašanja koja sam dopuštao sebi. Pogotovo baba, korčulanka... žena koja je prolazila kroz četničke kontrolne punktove sa partizanskom radio stanicom... radio stanicom koja je žuljala moju mamu jer je bila sakrivena u dječjim kolicima, žena koja je odbila partizansku spomenicu i javno prozivala istočnohercegovačke četnike koji su pred kraj rata prešli na drugu stranu... ljude koji su živjeli od tih boračkih penzija i drmali političkom komunističkom tragikomedijom bivše države.
Znam da bi im svima bilo drago što sam i ja tehnički odbio braniteljsku mirovinu iako sam samo trebao reći – 'Želim.' Znam da bi bili ponosni zbog toga.
1991. godina, godina kad je moja mama umrla... veći dio života sam proveo bez nje nego s njom. Trudio sam se umjereno da budem sretan, nešto me bjesomučno gonilo da budem u pravu i da to jasno pokazujem i dokazujem svima onima koji su mislili da mogu biti sretni, a da ih boli kurac za druge... jer da bi bili u pravu trebate druge ljude, druge ljude koje nećete tretirati kao sredstvo nego kao svrhu. Upsss... kao da citiram svog ideološkog oca kojeg sam sasvim slučajno usvojio. Jebiga... ne mogu reći da u vezi njega nisam imao sreće.
Hoću li ikad vidjeti boju očiju svog djeteta... znam koliko je moju mamu bilo strah jer me ostavlja samog u onom raspojasanom svijetu ranih devedesetih... ne znam koliko bi mene bilo strah dok bih vodio za ruku svoje dijete prema ovome što nas sve čeka... znam da samo oni koji su dopustili sebi da se jako, jako izgube u svemu ovome, da samo oni koji su se jako, jako izgubili bježeći od sebe... da samo oni koji su jako, jako izgubili sami sebe u iluziji reda na koju se oslanjaju pozivajući se na prošlost i njenu urednu dotrajalost... oni koji puštaju toj dotrajalosti da se nametne kao šminka trajanja koju bi im trebala pružiti budućnost koju pasivno promatraju dok pleše na onoj točki sa koje nema povratka...
Jebiga, ljudi... da bi uopće mogli reći 'jebiga' kad se suočite sa izostankom svoje sreće mora postojati i opcija da je ta sreća ipak bila moguća...
Prvi je dan proljeća. Danas započinje perzijska nova godina... evo, tu ispod, u ovoj maloj narančastoj televiziji možete čuti neobične riječi za jednog političara. Na svoj, smireni način poručuje kako poraz ne može biti prihvatljiva opcija. Da imam dijete objašnjavao bih mu o čemu je riječ... i zašto je jedina prava pobjeda ona u kojoj se čovjek bori protiv samog sebe i u kojoj nema poraženih.
Čvrst sam materijal, mama... ne znam jesam li ti se ikad zahvalio zbog toga... a tu spadaju i ovi zubi koje si, na kraju krajeva, ipak ti izabrala. Živ sam kao nikada do sada i vjerujem da ću postajati sve življim i življim. Vjerujem... znam da si i ti vjerovala, nikad nisam ni na trenutak posumnjao u tvoju vjeru, tvoju čistu vjeru, neuvjetovanu i samouspostavljenu vjeru... kao da bih ja znao prepoznati druge luđake koji su sami sebi bili uzrokom, luđake koji su iznova i iznova pljuvali sebi u lice na prvi znak poraza u svom pogledu... kao da bih znao sam za sebe promisliti da je bilo i da će još biti onog samo mog u svemu što je moguće, u meni i oko mene.
Znam da se više nikad nećemo sresti... zar nije baš o tome i riječ... zar nije baš u tome stvar... zar nije baš to ono o čemu se radi... zar nisi baš ti to neponovljivo čudo smiješka pred onom 'jebiga' opcijom... ti koju više nikad neću sresti.
Čudo.
I znam... rak debelog crijeva je najnaslijedniji od svih karcinoma... znam da moram poći da mi uvuku šlauf u guzicu i vide imam li možda polipa... znam to. Jednom sam se bio naručio, ali im je, navodno, crko šlauf.
|