pookapookapookapookapooka

Ne smijem gledati u monitor jer mi skenira mozak. Ne šalim se, boje se mijenjaju iz crvene u zelenu baš kao i moje raspoloženje iz ljutnje u očaj, što znači da mi monitor čita misli dok mi uništava dugo kultivirani mozak. Eto, do sada sam zaboravio kako se ono rastavlja protuavionski, češki top kalibra 30 mm koji je bio nasđen na 'Pragu', češko oklopno vozilo antiergonomskih osobina. Taj gubitak je nenadoknadiv tako da vam ovo pišem dok mi je monitor zamotan u crnu vreću od smeća.
Primjetio sam da me nitko ne komentira i to me je tako razljutilo da sam odlučio da, osim što ne čitam i ne komentiram tuđe postove, da ne čitam ni svoje vlastite postove. I nemam više namjeru dizati moral vas izgubljenih u ovoj pustoši koju u dnevnoj štampi cenzuriraju i puštaju samo kao uljepšane, frizirane informacije, licemjerno ih nazivajući 'Crna kronika', dok ostatak užasa zatajuju jer bi vas to toliko prestravilo da ne bi više mogli kontemplirati o propagandnim uracima zbog kojih uopće dnavna štampa i postoji. Ne želim više biti radikalni optimist, ne želim više biti politički osviješćeni pobornik društva u kojem solidarnost i zdravi ljudski razum ruku pod ruku prelaze preko mora naslijeđenih predrasuda, onog tradicionalno-konzervativnog pokrivaća koji jednostavnim dogmatskim odgovorima gura pod sebe sav vaš strah i sva vaša pitanja, pružajući vam tako sigurnost u svom vlastitom smradu, tradicijom konzerviranog već stoljećima, ako ne i tisućljećima, na vašu veliku radost jer ispod tog pokrivača ne vidite one koji gaze po njemu pa tako i ne znate da ste gaženi i zgaženi. Neću. Dosta mi je egalitarnosti i prosvijetiteljske moralne i individualne autonomije koju bih kao nekakav emancipirani pojedinac koji svoj osobni integritet drži vrijednijim od svog života, željeo prenijeti i na druge ljude, svoje ljubljene bližnje. Dosta mi je svega toga. Konačno sam se uvjerio da je to 'ćorav posao' i da bih svoje ogranićeno bivstvovanje živim trebao posvetiti nećemu drugom. A to je kućni ljubimac kakvog nema nitko, jedinstven kućni ljubimac kakav i pristaje intelektualnoj eliti kojoj ja nesumljivo pripadam. Kućni ljubimac koji je tako rijedak i tako ekskluzivan da jasno ukazuje na moju orijentaciju prema posjedovanju stvari koje ostali, niže rangirani pripadnici ovog nakaznog društva jednostavno sebi ne mogu priuštiti. Želim imati kuću sa dvorištem i u dvorištu velikog mužjaka PAVIJANA.
Mislite da pavijan i nije baš neki znak prestiža... 'prestiž'... kako je to lijepa i eksplicitna riječ... ja sam ispred ili iznad vas i vi me ne možete prestići, možete mi samo zaviditi... a vaša zavist je ono što i daje vrijednost mom prestižu, jer zavist je jalova pohlepa, neutažena pohlepa, glad... ona snaga koja leži u temeljima svakog ekonomski zdravog društva... envy me, jebem li vam oca proleterskog.
Elem, ne bi to bio bilo kakav pavijan... iako je pavijan poprilično dojmljiva životinja. Velik je kao poveći pas samo što ima ruke sa prstima, može skakati i penjati se po drveću, pametniji je od psa, ima duplo veće zube od psa iako nije predator kojem bi ti zubi služili nekoj posebnoj svrsi već ima onu ljudsku osobinu da ženke osvaja hvaleći se agresivno nekom potpuno beskorisnom osobnom karakteristikom kao što je na primjer veliki zlatni križ koji se nosi oko vrata, a koji je teži od zlatnog Rolexa koji se nosi oko ruke, a i jedno i drugo ne vrijede toliko koliko jahta dotičnog mužjaka može potrošiti goriva tijekom jednog dana... pavijanu zubi služe ne bi li prepao drugog pavijana koji bi se pario sa ženkom na koju prvi pavijan polaže pravo i to pravo opravdava pokazujući duge, velike očnjake koji strše iz vilice koja nema drugih mesožderima-nalik zuba. Pošto su ljudi primati baš kao i pavijani sasvim je jasno zašto im taj izraz agresije i takav vampirski izgled kojim je ta agresija argumentirana puno upečatljiviji od režanja nekog velikog kera koji čak ne može čovjeka ni zadaviti rukama, jer za razliku od pavijana ima neku vrstu kopita. Moj bi pavijan na prvi pogled budio onu kombinaciju straha od opasne životinje i straha od opasnog čovjeka, strahova koji bi se stapali u jedan specifičan strah od jako poznatog užasa koji jedan čovjek može prirediti drugom, uz dodatak da ne postoji svrha ili predvidljivi scenarij prema kojim bi se taj užas aplicirao jer ipak je riječ o životinji.
Svako jutro bih obilazio mesare i preko ramena, u velikom prozirnom najlonu nosio glave od odrane janjadi i odrane teladi koje bih kupovao. Zamislite vreću punu tih odranih glava, na njenom dnu nakupljena krv, a kroz njenu prozirnu, ali čvrstu stijenku gledaju vas na deseci mrtvih očiju, očiju koje se ne mogu zatvoriti jer su im kapci odrani, očiju koje su besčutno stisnute uz grubu stijenku prozirne vreće, zubi i jezici lišeni svog facijalnog pokrova, mnoštvo nekad živih bića sakupljeno nemilosrdno u jednoj vreći, vreći smrti iz koje nema bijega jer nema ni nogu ni tijela koja bi to omogućila, vreći punoj konačnih proizvoda beskompromisno industrijalizirane eksploatacije samoobnovljivog resursa života. Zamislite prestiž kojim bih zračio dok bih takav išao gradom, prestiž od one vrste koju ne može svatko sebi dopustiti jer je večina vezana za nekrozno tkivo konvencionalnog društva koje se licemjerno poziva na baš onu egalitarnost i zdrav razum koje sam ja beskompromisno odbacio iako se ispod te licemjerne konvencionalnosti kriju mnogi izrazi čiste zavisti i iskrenog zla, više i mnogo više manje skriveni unutar zidova raznih socijalnih instituta, od obiteljskih domova, preko raznih bogomolja pa do udaljenih ratišta kojima haraju djeca-vojnici... zamislite zavist koja bi me pratila, prikrivena javno izraženim zgražanjem jer zaboga... to nas iz vreće gledaju mrtve, odrane janjeće oči... da je riječ o ribljim očima, svi bi se smiješili i mislili kako sam vješt ribar... ovako sam luđak koji kupuje odrane janjeće i teleće glave i nosi ih u vreći, hodajući gordo, podignute brade i pogleda koji probada.
Moj bi pavijan... nazovimo ga Bizmark... imao na raspolaganju veliko dvorište. Svaki dan bi ga hranio tako što bih sa balkona niz rastegnutu sajlu puštao od kostiju, povća, voća i pečenog tijesta sklopljenu lutku koja bi jako sličila ljudskom tijelu samo što bi umjesto ljudske glave imala odranu janjeću ili teleću glavu... noge i ruke bi, recimo, bile napravljene od kruha francuza, onog dugačkog, blago natopljenog krvlju... prsti od hrenovaka, torzo bi bio od janjeće, oparene kože, bez krzna i donekle proziran. Napunio bih ga voćem, povrćen i iznutricama koje nemaju neku vrijednost u ljudskoj prehrani... crijeva, pluća, mjehuri, rasplodni organi. Glava bi bila janjeća ili teleća, a umjesto kose bi na njoj bili čavlima zakucani dugi krakovi od hobotnice ili ponekad jegulje. Moj bi Bizmark čekao, urlajući i skačući, dok bi sa druge strane žičane ograde sve to gledali moji susjedi, drugi sugrađani, razni turisti i drugi ljudi koje bi zavist dovela da barem vide ono što ne mogu sebi priuštiti. Sa balkona bi svirala Oda radosti, a ja bih bio obućen u anđela, cijeli u bijelom, sa bijelim anđeoskim krilima, temeljito isprskan krvlju. Umjesto aureole bih na glavi imao dva rotirajuća, krvlju oblivena srpa. Bizmark bi urlao dok bi mu se ručak polako približavao, a ja bih vikao 'Kolji bližnjeg svoga, Bizmarče... kolji bližnjeg svoga, ha ha ha ha... ima ih iza žice na milijune puno ukusnijih, Bizmarče... i to onih što se otimaju, a ne ovakvih vježbovnih... ne brini se, o Bizmarče... naše vrijeme samo što nije došlo, ha ha ha ha ha...'
Bizmark bi skočio i uhvatio se za lutku, trgajući joj utrobu punu slasbih crvenih naranči pomiješanih sa janjećom jetrom i crijevima baby teladi... sve bi to ispalo na tlo i prije nego što bi sama lutka legla kad bih je konačno spustio. Ljudi prišli i gledali kako bizmark proždire iznutrice, kako trga antropomorfnu lutku, ustuknuli bi kad bi se zaletio na njih i uhvatio za žicu, pokazujući im duge krvave očnjake jer bi znao da su i oni hrana koje se još ne može domoći... znali bi to i oni jer bi na tlu iza Bizmarka ležala hranidbena lutka u položaju koji bi toliko ličio na položaj unesrećenog ljudskog bića da bi im ta sličnost ledila krv u žilama. Na kraju bi se Bizmark dohvatio odrane janjeće glave i grizao joj odranu njušku... njegovi oštri očnjaci i niz biljožderskih zuba janjeta stojali bi jedni do drugih u oštrom kontrastu. Ljudi bi ga gledali i snimali, a on bi gledao njih. Na kraju bi počeo udarati janjećom glavom o oštri brid betonske hranidbene platforme, udarao bi sve dok je ne bi slomio i prstima počeo iz nje vaditi mekano moždano tkivo. Kad bih mu dao teleću glavu onda bi to udaranje i potrajalo, a Bizmark bi se razbijesnio zbog toga pa bi sve češće nasrtao na ogradu, znajući da su glave promatraća puno zahvalnije od teleće za lomljenje. Nema ništa upečatljivije od odraslog pavijana, ludog od bijesa, koji urlajući i pokazujući svoje velike očnjake udara odranom telećom glavom o rub betona, iznova i iznova... u dvorištu vašeg susjeda. Zamislite da dođete u mene sa namjerom da me pridobijete za Jehovine svjedoke, sa onim letcima u kojima su slike idiličnog suživota ljudi, srna, tigrova, krokodila i pingvina... i dok vi zvonite na moja vrata, iz ograđenog dvorišta vas gleda veliki pavijan dok glođe njušku odranog janjeta i reži na vas, okružen mnoštvom kostiju, dok tisuće muha osiguravaju pozadinski zvuk savršeno primjeren takvom prizoru.
Eto, to je ono što ja želim od svog života. Dosta mi je ove licemjerne uravnilovke koja samo prikriva moju životinjsku narav i sakati moje predatorske nagone. Ja sam na samom vrhu hranidbenog lanca, ja sam elita i na meni je da biram svoj plijen. godine sam proveo u samonametnutom zatvoru, nezdravom silom pokušavajući ubiti ono najvrijednije u sebi, ono što mi je samom prirodom univerzuma bilo namijenjeno kao moja osobna priroda. Ne želim se više ponižavati patološkim bajkama o ljudskoj solidarnosti i bezinteresnoj žrtvi kao izrazu najnakaradnije ideje koja je ikad osvanula pod nebom zemaljski, ideje o ljudskoj slobodi. Ne želim više imati razumijevanja za one slabije, gluplje, neuke i prevarene... oni su hrana povijesti kojom upravljaju ljudi svijesni svoje prave prirode, svijesni svoje sudbine koju im je namijenila sama Kreacija... sudbine da provode živote prema nepisanim pravilima koji su tako nedvosmisleno vidljiva u svim izrazima Kreacije same, da samo greška koju je ona stvorila može pomisliti da je iznad tih pravila, greška koja je izuzetak koji potvrđuje pravila Kreacija i čija je svrha postojanja da bude otkrivena i podvrgnuta pravilima koja ne toleriraju tako nakaradne i neprirodne pojave. Ja sam elita koja je u harmoniji sa Kreacijom, moji nagoni su ono što je inherentno moje baš kao što je to inherentno i svemu što uopće postoji. Osim naravno onim prije spomenutim greškama koje služe samo za pokaznu vježbu demarkacije zdravog, inherentno kreacijskog i patološkog odstupanja od toga. Takvih primjera ima puno... mnogo je inferiornih grešaka pokušalo svoju bolesnu molitvu za milost prodati kao nešto suvislo... razni židovski psihotičari koji su sa bogom koji se učestalo odbijao jasno izraziti o svom imenu i prezimenu razgovarali na 'ti', Budha koji je tvrdio da je bijeg od patnje onog koji proždire u strahu da i sam ne bude proždran put kojim svaki čovjek treba krenuti... dok ga hijene ne raznesu u sred Nirvane, Isus koji je pljunuo Kreaciji u lice kad joj je podmetnuo ljudski rod kao sol zemlji i pustio da ga pavijani pribiju na križ jer je mislio da će svojim primjerom uvjeriti i druge da su bolesni pa da ne žele ugristi svog bližnjeg i uz krvavi smiješak mu odgristi komad mesa, bilo je tu i raznih mislilaca koji su svojim oratorskim fekalijama trovali zdravi duh nesputanog i nemilosrdnog života, od Sokrata na dalje... posebno neki Kant, ta žgoljava i mršava kreatura koja je život provela škrabajući samo njemu razumljivu priču o tome kako čovjek jest okrutna životinja, ali da će samonagrađivanjem samoga sebe iskorakom iz te svoje prirodom zadane uloge postići nešto samom sebi nemjerljivo vrijednije od svega što bi se kao vrijednost moglo definirati usporedbom... teško da je išta neprirodnije i nakaznije kreacija ikad dopustila da se pojavi od tog kržljavog otklona od istinski ljudskog... taj primjer patologije koji je tako detaljno sam sebe opisao kao inherentno patološko stvorenje da nikome normalnom ne pada na pamet uzeti u obzir njegove bolesne argumente da ta patološka zadanost nije spoznata nužnost već izazov koji čovjeka mami ne bi li je nadjačao i tako sebi priskrbio atribut časti, taj atribut tako pogano i bolesno ljudski da ga se uopće i ne može razumijeti unutar konteksta zdrave i krvožedne Kreacije. Bio je tu i neki Jašar Čurčija kojemu je nepoznata viša sila oduzela pravo na legitimitet pa se iz njega izrodio Vinston Čurčija, čovjek koji je smijehom tjerao i druge da se smiju, da se uhvate u kolo i da plešu nakon što su jeli nekih gljiva na koje Kreacija nije obraćala puno pozornosti... e taj je Vinston Čurčija jednom tako u kolo uhvatio 108 milijuna ljudi i odveo ih u Jeruzalem da tamo u transu plesom sravne sa zemljom sva ona sveta mjesta koja su tako bila draga Kreaciji da je ova dobila epileptični napad tresla se i sama u ritmu pjesme koju je Vinston Čurčija pjevao, a sa njim i 108 milijuna ljudi na gljivama:

Čurčija sam ja, a Vinston novo mi je ime,
Nisam više Jašar, da bar ponosim se time.
Jašar Čurčija to navodno ne može da bude,
Podmetnu ga Pile pa ima zato da mu sude.
Znamo mi da muslimansko je Jašar pravo ime,
A Čurčije hrvatske su loze, za dokaz evo rime.
Jašar Čurčija to navodno ne može da bude,
Zna to i osmi zub Umnjak, glave svoje lude.
Tako nastah ja, Vinstonova nova mi je ličnost,
Srbin Vinston Smit samo slučajna je sličnost.
Elem, manimo se sada historije, obmane za budale,
Tko god da pleše zna, u tom stroju nema nikad šale.
Jer bez šale se budale svaki put prolaktaju za šofere,
Dok popadija čeka svoje da podzemne napuni kufere.
I nek zna se, u mom kolu uvijek mjesta ima za sve neozbiljne ljude,
Za sve one koji ritmom živog žive, a da se oko toga nimalo ne trude.

Eto, samo da znate da ja više nisam onaj stari ja nego novi Ja, novi Ja koji je elita sama po sebi i koji više nema niti malo razumijevanja za vaše trivijalne životne probleme, bilo da imate komad žmigavca u mozgu koji su kirurzi ostavili u vašoj glavi jer im se smijena bližila kraju, bilo da vas je ostavila susjedova žena jer nemate ekran dovoljno dugačke dijagonale. Jebe mi se za vas.
Ako netko ima pavijana za prodati, neka mi se javi... vi ostali... vi uopće ne postojite. Zapamtite to!