pookapookapookapookapooka

srijeda, 25.04.2007.

SHIT HAPPENS ili Cacuo ergo sum

Religija - usmena ili pismena predaja o položaju kanalizacijskih cijevi, institucionalna infrastruktura za promet govnima
Vjera - iskrena predanost sranju kao osnovnoj svrsi ljudskog postojanja
Crkva - javni nužnik u kojem emanacija predanosti vjernika dolazi do izražaja
Dogma - uvjerenje da je od govna sranjem nastao čovjek
Bog - cjelokupnost usranosti svega što sere i svega posranog
Raj - vječnost laksativnog blagostanja koja nastupa nakon usrdnog i požrtvovnog totalnog sranja
Pakao - konstipacija koja nastupa nakon otkazivanja poslušnosti govnu
Anđeli - sanitarni inspektori
Vragovi - proktolozi amateri
Objava - papirnato sredstvo za održavanje analne higijene


Kao što vidite gornji izrazi nisu konfesionalno definirani tako da ne bi pomoslili da sam se ja to usudio povrijediti vaše vjerske osjećaje jer ja sigurno ne smatram vašu vjeru kao predanost sranju koje je vaša osnovna svrha postojanja već ja to tvrdim za pripadnike one konfesije protiv koje je vaša konfesija nedavno ratovala u ime religije, vjere, crkve, dogme, boga, raja, pakla, anđela, vragova i objave u kojima nipošto nije riječ o sranju kao što je to riječ kod religije, vjere, crkve, dogme, boga, raja, pakla, anđela, vragova i objave vaših usranih konfesionalnih neprijatelja. Sličnost terminologije je sasvim slučajna i treba je zanemariti da ne ispadne sranje tipa da nitko ne sere, a sve je usrano. Jasno je tko sere, a tko je druge konfesije.
Najveći od svih seratora su oni kritički nastrojeni pojedinci koji smatraju da je institucionalizirana religija sranje a priori te da su sve glavne svjetske konfesije nastale na diskreditaciji i falsifikaciji ideja najvećih kritičara baš takvog usranog pogleda na svijet koji su pokušavali srušiti na razne načine, od istjerivanja prodavača miomirisnih pomaznica iz javnih nužnika - hramova pa do potpunog odustajanja od samonametnute potrebe za sranjem jer ono samo vodi u patnju sve većeg i većeg sranja.
Ako mislite da je moja kategorizacije vjerske pripadnosti, kojoj vi SIGURNO ne pripadate, kao totalnog sranja, drska i bezobzirna, ja se mogu samo obraniti mojim razumjevanjem ako im se vi iz solidarnosti pridružite pa počnete srati zajedno sa njima ista govna iako se ne slažete u ničemu drugome osim da su oni kritički nastrojeni pojedinci pravi seratori, ali vas to nikada nije toliko zbližavalo da ne bi ratovali jer niste mogli podnijeti da drugi seru, a vi samo mirno gledate.
Nadalje, ako ste ateisti, a ipak serete iz sve snage, nemojte misliti da vas ja svrstavam među konfesionalno opredijeljenje vjernike, vi serete iz čisto materijalističkih pobuda jer je to biološka neminovnost i svi koji tvrde da je sranje stvar duhovnosti su seratori koji ne mogu priznati da je sranje stanje prolaznosti i propadanja.
Ako ste agnostici i serete ali se ne usuđujete iz toga izvlačiti neka dublja značenja, pazite da nepažnjom ne postanete kritički nastrojeni.
Žive će vas razapeti pa će te usrati motku.

- 05:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.04.2007.

I WISH I COULD SAY AN UNCONDITIONAL YES



Ja sam se igrom slučaja našao na periferiji iznimno cijenjenih događaja iz svijeta vrhunske suvremene umjetnosti. Tu ne mislim na one kolaže od Roschenberga koje sam prenosio ili na Džamonjine elipsoidne mozaike otvorenih polusfera koje sam skoro polomio. Ovo na čemu sada radim je vrijedno više stotina tisuća kuna, a vjerojatno je to samo početak puno većih investicija u galerijske prostore koji su i sami konceptualizirani kao izraz ultra moderne arhitekture koja svoju povezanost sa tradicionalnim mediteranskim urbanim prostorom postiže uklapanjem u prirodni krajolik koji je nerazdvojiv od tog renesansnog urbaniteta jednog malog savršenog sela na otoku iz snova.
Jučer mi je pukla jedna vrpca od sintetičkog materijala koju sam skoro dvije godine nosio vezanu oko ruke, kao narukvicu. Došla je do mene iz Beča ili Salzburga, ne znam točno, iz maštovitog redistributora želja koji radi na principu da vi uđete u njega, tamo utipkate što bi ste željeli da vam se dogodi i vaša želja izađe otisnuta na vrpci od sintetičkog materijala. Možete otipkati koliko god želite svojih želja, vrpce na kojima su one otisnute ostavite unutar tog suvremeno-umjetničkog instaliranog objekta i izaberete isti broj tuđih želja koje tamo pronađete, a koje su ostavili ljudi slični vama, željni izražavanja svojih želja i upoznavanja tuđih. Tako su meni dane tri vrpce na izbor, izabrao sam bez gledanja onu iz naslova posta, a druge dvije su bile: 'I wish I were apsolutely and completely free' i 'I wish I had sex three times a week'. Ja sam bio više nego zadovoljan svojom tuđom željom iako nisam baš znao što bi moglo biti to nešto čemu bih ja bezuvjetno rekao 'Da'.
Jučer je moja vrpca pukla i ja sam sada počeo postajati pomalo svijestan što to znači bezuvjetno 'da'. Bezuvjetno je bezinteresno u bilo kojem smislu, 'da' je nešto lijepo, razumom u nikakav prethodni odnosni obrazac uspješno postavljena refleksivna prosudba. Reći bezuvjetno 'da' znači odustati od sumnje u suludo upuštanje u onaj golemi rizik koji sa sobom nosi imperativ bezuvjetnog 'ne' koji bi trebao kriterijski određivati svaku našu namjeru i tako joj za motiv ili odredbeni razlog postavljati čistu formu izbora, a ne njen željeni sadržaj ili materiju te povjerovati da i drugi ljudi dijele isti estetski ukus.
1991. godine, dok sam služio JNA u Sarajevu kao zadnja septembarska klasa, sanjao sam o otvorenom, ravnom, otocima neprekinutom horizontu južnog Jadrana, o plavoj površini koja je išla u dubinu i ravnom se linijom jasno razdvajala od svijetlijeg plavog neba, o zelenoj točki koju bi na mojoj mrežnici ostavljao sjaj zalazećeg sunca. Sanjao sam o slobodi iako nisam imao pojma što ona znači.
Sada, nakon tolikih godina slijepog sudaranja sa svojom razdvojenom prilikom konačno polako postajem nepovratno i bezinteresno prisutan, počinjem prihvatati, uz to što stalno odbijam. Ne prihvatam voljom, prihvatam prisutnošću koja nema interesa da se povlači, počeo sam govoriti 'da' lijepom kroz koje gledam, a da ga nikad ne ugledam.
'Your Black Horisont' je svjetlosna instalacija dansko-islandskog umjetnika Olafura Eliassona. Riječ je o paviljonu bez prozora koji je u suradnji sa britanskim arhitektom Davidom Adjayeom osmislio gorespomenuti Olafur. Jedini izvor svijetlosti biti će tanka, neprekinuta vodoravna linija koja će u visini očiju okruživati pravokutni mračni paviljon i tako posjetitelja dovoditi u stanje gubitka referentnih Euklidskih pravila receptivne stvarnosti vanjskog svijeta... točka, crta, ploha i tijelo (prostor) biti će izbrisani upadom petog elementa, ethera svijetlosti koja će posjetitelju omogućiti laganu tranziciju iz pasivnog promatrača prestabiliranih prostornih odnosa svakodnevnog i dovesti ga do stanja u kojem će mu postati jasno da je on taj koji prostor i sve njegove odnosne (geometrijske) zakonitosti projicira na svijet oko sebe i tako ga on sređuje u uredan prostorni referentni sustav. Mijenjanjem intenziteta svijetlosti u 'Your Black Horisont' se unosi i vremenska dimenzija koja je diskontinuirana tako da ni vrijeme ne predstavlja nešto zadano promatraču iz okoline već on promjenu te okoline zapaža kroz vrijeme kojim ga on sam pretvara u nešto sebi spoznatljivo. Estetika ove umjetničke instalacije varira između dva termina, dvije iste riječi koje nemaju isto značenje u Kantovoj Kritici čistog uma, gdje termin 'estetski' označava spoj receptivnog i sintetičkog u susretu 'praznih' zorova prostora i vremena sa 'slijepim' stvarima po sebi koji postaju vidljivim samo kao prostorno-vremenski organizirane pojave i u Kritici moći suđenja, gdje termin 'estetski' označava refleksivni sud o lijepom koji ne može sadržaj svojih pojmova pokoriti nekom opće važećem pravilu već pravilo stvara da bi pod njega mogao svrstati pojam lijepog, koje zbog svog bezinteresnog karaktera tom pravilu daje pravo da bude a priori.
Tako su se moji horizonti spojili, oni stari kompenzatorski i ovi novi tek pomalo prisutni. Moje bezuvjetno 'da' na žalost u ovom ultra skupom paviljonu ne vidi puno drugačiju instalaciju od one kasarne koju su čuvali neobrijani srpski rezervisti. Umjetnost koja se na tržišnoj površini održava na mnoštvu nula jednaka je narodnoj armiji bez naroda.
Tako ja ovu svoju recenziju te iznimno vrijedne instalacije suvremenog umjetničkog izražaja koju sam osmislio unutar svoje skučene kantijanske paradigme objektivne stvarnosti i lijepe umjetnosti, poklanjam svekolikom proleterijatu koji se može ujediniti samo ako bude prisutan. Pa proleteri svih zemalja, recite bezuvjetno 'da'. Ovo je naš svijet i kroz nas samo može biti lijep baš kao što samo kroz nas može biti i dobar.

- 07:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 21.04.2007.

A Short Guide to Comparative Religions

Taoism - Shit happens.
Confucianism - Confucius say, "Shit happens."
Buddhism - If shit happens, it isn't really shit.
Zen Buddhism - What is the sound of shit happening?
Hinduism - This shit happened before.
Mormonism - This shit is going to happen again.
Islam - If shit happens, it is the Will of Allah.
Stoicism - This shit is its own reward.
Protestantism - Let this shit happen to someone else.
Calvinism - Shit happens because you don't work hard enough.
Pentecostalism - In Jesus' name, heal this shit!
Catholicism - Shit happens because you deserve it.
Judaism - Why does this shit always happen to us?
Zoroastrianism - Shit happens half the time.
Marxism - This shit is going to hit the fan.
Atheism - No shit.
Existentialism - Absurd shit.
Agnosticism - What is this shit?
Nihilism - Who gives a shit?
Deconstruction - Shit happens in hegemonic meta-narratives.
Christian Science - Shit is in your mind.
Moonies - Only happy shit really happens.
Jehovah's Witnesses - Knock, Knock, shit happens.
Scientology - Shit happens on page 152 of Dianetics by L. Ron Hubbard
Hare Krishna - Shit happens, Rama Rama.
Hedonism - There's nothing like a good shit happening.
Rastafarianism - Let's smoke this shit.
- 08:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

POSTHUMNO

Koji je smisao života? Na to sam pitanje puno češće nailazio nego na ono da što bi bilo kad bi se ljudi razmnožavali kao neke biljke, tako da na glavama imaju velika, duga muška ili ženska spolna ticala pa bi muška ticala zaprašivala peludi (spermom) svoju okolinu (mega-vaginu) i tako tu i tamo oplođivala ženska spolna ticala (jajnike) jer bi se ona pelud lijepila za njih i tako bi dolazilo do penetracije spermatozoida u jajnu stanicu, mejoza - koliko se mogu sjetiti, genski materijal bi se miješao, dolazilo bi do sporadičnih mutacija i kao što to u prirodi obično biva budućnost vrste bi bila određena njenom spremnošću da se suoči sa izazovima pred koje ih stavlja sam život, prirodu i društvo. Pod prirodom mislim na kišu, gromove i udare asteroida, a pod društvom mislim na ostatak živog svijeta koji je prijateljski ili neprijateljski raspoložen prema dotičnoj vrsti, u ovom slučaju je riječ o ljudima koji bi svoje genitalije imali u vidu tih ticala na glavama koja bi bila dugačka i do pola metra. Sad mene zanima, iz perspektive jedne biljke koja ima svoje muške i svoje ženske jedinke, npr. marihuana, kako ta ženska biljka uopće može utjecati na to čije će je sjeme oprašiti dok samo pasivno čeka da vjetar donese pelud? Poprilično nezahvalna situacija, zamislite se u situaciji da vas opraši neki idiot na motociklu koji je projurio 200 km na sat pokraj vas i rasipajući svoju pelud svuda oko sebe udario u zid bez ikakvih pokušaja da se zaustavi jer nije mogao paralelno savladati motoričke vještine potrebne da se ubrza do te brzine sa spoznajom o potrebom i mogućnostima za usporavanje kad se ta brzina već postigne. Znači oprašio vas je idiot koji je cijeli život proveo radeći kao voditelj lektorske službe pri vašem zakonodavnom tijelu da bi uštedio dovoljno novca da kupi uređaj na dva kotača koji je potom ubrzao do maksimalne brzine pa udario u zid pogibajući već u prvoj desetinki sekunde nakon kontakta motocikla i zida. Oprašeni ste bez svoje volje samo zato jer je vaš zakonodavac toliko nepismen da njegova lektorska služba kreira i slovo i duh zakona koje on donosi i to sve pod vodstvom čovjeka koji vas je pred samu smrt oprašio i ostavio na ovom svijetu kao samohranu majku jer nije bio sposoban u svojoj glavi kreirati simulaciju stvarnosti u kojoj motocikl, kao jedno od prijevoznih sredstava, služi za putovanje od točke A do točke B već je njegov model stvarnosti bio baziran na mahnitoj potrebi da posjeduje prometno sredstvo kojim bi se iz točke A počeo gibati ubrzavajući do 200 km na sat, ne uzimajući u obzir važnost točke B jer njeno postojanje nije ulazilo u njegove projekcijske detalje. Ukratko, kako se biljke mogu zaštititi od oprašivanja od strane bilnjih ekvivalenata 'idiota' kad je pelud nošena vjetrom, pomiješana i bez obzira na evolucijsku uspiješnost muških jedinki, oni svi imaju iste šanse da opraše ženke jer je vjetar taj koji 'bira' tko će koga pojebati u tom konfuznom svijetu masovnog oprašivanja. Zamislite da ste žena i da uđete u autobus kad tamo pedeset uzdignutih muških spolnih ticala viri iz glava umornih radnika koji se u polusnu drže za rukohvate i sanjaju da nisu na putu na posao već da su na putu sa posla. Zamislite da vas opraši takav jedan proleter-luzer, a vi se upravo vraćate iz ekskluzivnog noćnog kluba gdje ste cijelu noć birali i birali između raznih muških ticala koja su vam kupovala razblaženi etanol ne bi li vas omamili i tako lakše oprašili. A opet, zamislite da ste muško i da joggirate kroz šumu i sudarite se pomahnitalom tinejđerkom koja vrišti i potpuno bezumno trči kroz šumu jer su joj roditelji zabranili da pali naopako okrenute križeve od stiropola u svojoj sobi, a ona ne može podnijeti tu razinu ograničenja jer je, pravno i medicinski gledano, zbog hormonalne neravnoteže, neubrojiva. Pa je slučajno oprašite, a da je niste pošteno ni vidjeli jer je odmah nastavila vrištati i trčati, zamišljajući kako sve njene prijateljice sada pale naopako postavljene križeve u svojim sobama, a samo ona trči kroz šumu jer su joj roditelji zlotvori koji su se greškom oprašili pa je sad mrze jer je nisu nikad ni željeli već im cijeli život služi kao sredstvo za iskaljivanje najbolesnijih osvetoljubivih perverzija kao što je bila ona kad su joj zabranili da svoja spolna ticala zakovicama spoji u jedno veliko spolno ticalo jer je to bilo u modi te godine. I postanete otac potencijalno psihotičnog potomka jer paljenje križeva u sobi malo izlazi iz emancipacijskih 'pokušaja i pogrešaka' karakterističnih za tu dob, dok vrištanje i trčanje kroz šumu sigurno ulazi u simptomatologiju težih mentalnih oboljenja. Što hoću reći... često čujem ta propitkivanja o smislu života bez da se uzme u obzir situacija koja označuje evoluciju dobrog dijela biljnog svijeta u kojem pri odabiru spolnog partnera vlada puki slučaj. Ili je možda situacija i tu malo zamršenija nego što se to na prvi pogled čini. Recimo da muški primjerci većeg rasta i veće plodnosti proizvode više peludi nego oni manji, niži i slabije potentni. Recimo da pelud najviših primjeraka te biljne vrste dopire najdalje i tako njihova visina omogućuje veći radijus širenja njihove genetske informacije. Recimo da niži muški primjerci imaju veće šanse da opraše sebi srodne ženske primjerke jer su im ove u blizini, a nedostatak vjetra im onemogućuje da dosegnu ženke sa kojima ne dijele zajedničko, geografski blisko, porijeklo. Recimo da su sve to činitelji koji u evoluciju dvospolnih biljaka unose selekcijski red i konkurenciju pa tako te vrste nisu slučajni hir prirode već statistički imaju polagani ali siguran princip koji eliminira one slabije i omogućuje onim jačim da preuzmu njihovo mjesto. Kad tu još dodamo i element raznih kukaca oprašivaća te svu silu strategija koju njihova pojava uvodi u evoluciju bilja, imamo više nego jasnu protutezu onoj na početku o kojoj je bilo riječ u svrhu digresije od osnovnog pitanja kojim se želim pozabaviti u ovom tekstu. Smisao života kao protetički aparat potreban za lakše preživljavanje niza više-manje neugodnih okolnosti koje proces biološkog postojanja u vidu jednog organizma obdarenog sposobnošću zamišljanja raznih opcionalnih scenarija prema kojima bi se njihova budućnost trebala odigravati iako je i ta sama budućnost tek jedna uopćenija opcija mogućeg razvoja događaja, najčešće se spominje u trenucima kada se glavno evolucisko oruđe za preživljavanje Homo Sapiensa, njegov ogromni neokorteks, u nedostatku pametnijeg posla kao što je na primjer kompostiranje biološkog otpada u svrhu čuvanja hranjivih sastojaka ili mazanje medom izabranog nesretnika koji će biti mamcem pčelama kojima se krade med, počne postavljati pitanja na koja nije sposoban dati smislen odgovor pa u tim situacijama neokorteks nenavikao na suzdržanost, pod evolucijskim pritiskom strategije 'ako prođe - prođe', uzima sebi za pravo da u temelje modeliranja alternativne stvarnosti stavlja odmah na početku digresiju od pitanja o čemu je u datom pitanju uopće riječ ne bi li se ono definiralo kao pitanje, a ne stravično opasna razbibriga, te tako dato pitanje postavlja kao glavno pitanje kojim je pojam 'smisla' samom svojom pojavom postao upitan i to na način koji ni u kojem slučaju ne može uroditi općeprihvatljivim odgovorom osim ako se na takvu jednu teleološku tautologiju ne odgovori izravnom digresijom o petoj koloni i njenoj ulozi u povijesti te o demarkacionim kriterijima koji jasno ukazuju na svu nakaznost petokolonaštva kao političke orijentacije, naravno, pod uvjetom da je digresija pravilo, a ne izuzetak bezuvjetnih zakona povijesnog razvoja koji će na koncu dati jasan odgovor da je smisao života posthumna revalorizacija digresije u regresiju zbog koje je moguće zamisliti i progresiju koja ne bi mogla biti ništa drugo nego digresija koja daje konačan odgovor da je smisao života pomisao da ljudi imaju spolna ticala dugačka i do pola metra te da je promiskuitet kakvim ga danas vidimo tek blaga manifestacija enormnog potencijala digresije od svega podložnog digresiji i to sve do potpunog ukidanja pojma digresije i njegove zamjene pojmom smisla uopće što opet otvara beskrajnu mogućnost repliciranja digresijama na digresije sve dok ne dođe do agresije u kojoj narod tamani sam sebe opravdavajući sve to besmislom koji je ustvari najgore od svih zamislivih stanja ljudskog uma, tog projektora stvarnosti podržanog hardwaerom od 100 000 000 neurona koji su povezani na više načina nego što je to izbrojivo jer izmiče ritmu aritmetike, stanju odbijanja digresije kao polazne premise svake smislene polemike.
Navodno je Kurta Vonneguta na nekom seminaru upitao jedan od gostujućih studenata iz tadašnjih istočno.europskih, komunističkih zemalja da sa kojim pravom uzima sebi na volju da ironijom, sarkazmom, cinizmom i pesimizmom obeshrabruje svoje čitaoce u vjeri u bolju i ljepšu budućnost. Ne znam što je ovaj odgovorio. Pretpostavljam da je to bila neki oblik digresije, digresije koju je pokojni Vonnegut uspješno koristio u svom obračunu sa malignim metastazama 'smisla života' koje rastu razvijajući svoj vlastiti krvotok, neokoronarni sustav patološke angiogeneze koji je prodirao i crpio snagu života iz vječne digresije koja se može nazvati i njegovim smislom. Ako baš inzistirate.

- 05:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.04.2007.

UMRO JE KURT VONNEGUT

Ne mogu se točno sjetiti kako se zvao lik koji je pri kraju 'Kolijevke za macu' pokizivao nebu srednji prst, dok je Led 9 okivao zauvijek svijet u nepomičnost... ne vjerujem da je to bio onaj legendarni Killgore Trout... ali nadam se da je Kurt tako nekako napustio ovaj svijet. Ne bih ni znao za njegovu smrt da nisam dobio mail od M. Burića.
Ako ne znate tko je bio Kurt Vonnegut, saznajte... stvarno se isplati...
- 22:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.04.2007.
- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 04.04.2007.

if you think you need it, you need it




Jedna je od temeljnih znanstvenih činjenica u području biologije bila ograničenost sposobnosti replikacije samo na RNK i DNK. Kravlje ludilo i prioni su pomeli tu prešutno prihvaćenu dogmu. Prioni su bjelančevine koje su se u posebnim okolnostima mogle replicirati koristeći materiju iz svoje okoline. Isplutali su iz zaboravljenih evolucijskih infrastrukturalnih tunela samo zbog malog incidenta kada se jedne biljojede hranilo drugim biljojedima, krave mljevenim ovcama. Ako se traži neka osobina kojom bi se bitno mogao odrediti fenomen života, onda bi to sigurno bila replikacija. Činjenica da se jedan protein može u pogodnim okolnostima replicirati i tvoriti nove, sebi identične proteine, malo demistificira čudo života. Pogotovo ako se uzme u obzir da ne postoji 'sterilizacija' predmeta kontaminiranog prionima. Otporni su na ogromne temperature, kemijska sredstva, gama zračenje i sve druge, standardne oblike uništavanja žive tvari. Neuništivi su. A mi nismo baš navikli na neuništiv oblik života.
Jedna je druga temeljna znanstvena činjenica bila da se živčane stanice, neuroni, ne obnavljaju nakon rođenja kad im je broj najveći, već da samo polako i selektivno odumiru, omogućujući tako plastičnost centralnog živčanog sustava kroz vrijeme, ostvarivanje njegove umrežene strukture koja čini svaki mozak posebnim i neponovljim.
Postoje usamljeni znanstveni članci i registrirana eksperimentalni rezultati iz 60-tih i 70-tih koji dovode u pitanje onu prvu temeljnu znanstvenu činjenicu i obaraju ovu drugu temeljnu znanstvenu činjenicu, ali su inercijom onoga što Kuhn naziva 'normalnom znanošću' bili pregaženi totalnim ignoriranjem i ostali zakopani zaboravom informacijske lavine.
Činjenica da neka tvar, neki lijek ima sposobnost uklanjanja simptoma, a često i same bolesti za koju je masovno priznat i poznat kao osnovna terapija, ne znači da nam je poznat uzrok i mehanizam razvoja te bolesti. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, danas najkorišteniji antidepresivi, godinama su zbog svoje uspješnosti (oko 50%) smatrani sigurnim dokazom da je razina serotonina u sinaptičkim pukotinama, odnosno njegova niska razina, glavni uzrok depresivnog raspoloženja. Logikom MDMA, koji masovno otpušta kompletne zalihe serotonina iz sinaptičkih vazikula u međusinaptički prostor i tako izaziva tri do četiri sata dugo euforično raspoloženje karakteristično za Ecstasy, depresija je bila gledana kroz serotoninsku paradigmu i definirana kao serotoninski deficit u neurotransmiterskom prometu.
Ostavljala se teoretska mogućnost da ima i drugih faktora koji uzrokuju endogene i na bilo kakav tretman otporne teške depresije, ali se smatralo da je osnovni mehanizam prepoznat i da ga se uspješno može zaustaviti.
Činjenicu da svi SSRI antidepresivi trebaju period od 2 do 6 tjedana da počnu biti terapeutski djelotvorni objašnjavalo se na razne načine, vremenom koje treba mozgu da uspostavi novu kemijsku ravnotežu, vremenom potrebnim da se serotoninski receptori 'oporave' i postanu prijemčljiviji, vremenom potrebnim da se neuroni dendridima povežu u uvjetima tog serotoninskog obilja i tako stvore fizičku pretpostavku za oporavak.
Već se godinama takva logika retrogradne argumentacije osporava novim spoznajama koje temeljitije objašnjavaju antidepresivni SSRI učinak, a da mehanizam njegovog djelovanja ostaje skriven iza niza uzročno nepovezanih pojava.
Neuroni se obnavljaju, dijele se i umrežavaju sa ostatkom mozga. Taj proces, neurogeneza, najizraženiji je u olifaktornom čvoru i hipokampusu, on je normalna pojava i traje tijekom cijelog ljudskog života osim u situacijama teške depresije kada može biti smanjen ili čak zaustavljen. Magnetnom rezonancijom je utvrđeno, nepobitno utvrđeno, da duga, teška i neliječena depresivna stanja uzrokuju fizičko smanjivanje hipokampusa, odumiranje neurona razmjerno težini i duljini depresivnog stanja. Izloženost jakom stresu ima sličan utjecaj. Nepobitno je dokazano i da se nakon terapije antidepresivima ta pojava smanjuje, zaustavlja i da dolazi do ponovne, prirodne neurogeneze. Hipokampus kod liječenog pojedinca se obnavlja, masom i volumenom, brojem neurona i njihovom povezanošću. Nepobitno je dokazano da radioaktivnim zračenjem onemogućena neurogeneza onemogućuje i djelovanje SSRI antidepresiva, baš kao što uzrokuje i onesposobljavanje serotoninskih receptora. Sama razina serotonina nije bitna ako nema neurogeneze, pojave stvaranja novih neurona.
To temeljito mijenja znanstveni pristup kemiji mozga, donosi nove nade zbog te novootkrivene sposobnosti regeneracije živčanog tkiva i zamagljuje jednostavnu relaciju više serotonina u sinapsama – više sreće. Razina serotonina jest uzrok promjeni psihičkog stanja, ali mehanizam kojim se to postiže ostaje još uvijek nerazjašnjen.
Prozac (fluoksetin) kod miševa povećava neurogenezu za 70%, neke tvari je povećavaju i za 300 %. Kod ljudi je taj postotak sigurno manji, ali ostaje spoznaja da stres i depresija smanjuju sposobnost mozga da se obnavlja i to u onom njegovom dijelu za koji se smatra da je zadužen za stvaranje nove memorije, za kratkotrajno pamćenje i selekciju istog povezivanjem u kontekst postojeće memorije. Hipokampus nije smatran 'emocionalnim' dijelom mozga, ali njegova sposobnost neurogeneze ima smisla baš kao što to ima i sposobnost neurogeneze onog dijela mozga koji se spaja sa prvim kranijalnim, olifaktornim živcem. Svaki novi miris treba posebnu fizičku podlogu da bi bio memoriran, ne može biti zapamćen kao odnos već postojećih mirisa. Svaki miris je poseban i prepoznaje se samo ako je posebno i memoriran samo svojim neuronima. Slična je stvar i sa novim spoznajama, kratkotrajnim pamćenjem i selekcijom kojom se pretvara u trajno pamćenje. Kod Alzheimerove bolesti prvi simptomi su gubitak sposobnosti pamćenja novih mirisa i gubitak kratkotrajne memorije. Demencija je atrofija mozga, rapidan gubitak neurona i njen prvi stupanj je zaustavljanje neurogeneze.
Prostor otvoren za nove teorije je golem. Hipokampus pamti nove informacije tako što kontekstualizira pojedini događaj smještajući ga u vremenski, prostorni, osjetilni i racionalni odnos sa drugim događajima. Ako nova memorija dijeli slično obilježje kao i neka stara, vjerojatno je da se prepoznavanjem jednog takvog obilježja te dvije memorije povezuju i u strukturi trajne memorije ostaju tako umrežene, preko zajedničkog kontekstualnog obilježja. Kod izostanka neurogeneze, depresivni čovjek vjerojatno nema sposobnost da nove informacije doživljava u pozitivnom kontekstu jer ih ne može uspješno memorirati, a samim tim se i pozitivne memorije iz trajnog pamćenja ne mogu probiti do svakodnevnog raspoloženja jer nemaju tamo novostećeni oslonac. Taj je proces, opet vjerojatno, progresivni začarani krug. Depresija je bolest koja se pojavljuje neprimjetno, ona se tolerira i nalaze se svakojaka opravdanja za rastuće loše raspoloženje. Vjerojatno postoji neka točka iza koje nema lakog povratka i spirala beznađa postaje uža i strmija. Netko je izjavio da je pakao u duši depresivnog čovjeka. Ako uzmemo stres koji može biti triger jednom takvom procesu, stres za koji je nepobitno dokazano da smanjuje neurogenezu i u svom ekstremnom obliku, PTSP-u, stvara trajnu fizičku promjenu na mozgu, onda je život koji svi mi vodimo neprijateljski raspoložen prema našim mozgovima koji su svoju veličanstvenu beskrajnu jedinstvenost stekli stotinama tisuća godina evolucije kroz koju je Homo Sapiens došao na vrh hranidbenog lanca pod parolom 'Um caruje, snaga klade valja'. Dovoljno je samo pomisliti koliku je količinu informacija izravno povezanih sa fizičkim i mentalnim aktivnostima zahtijevalo preživljavanje dvonožnog, palcem naoružanog beskrznaša u okolini gdje su leopardi bili gospodari noći i šume, a lavovi i hijene gospodari ravnica. Zamislite koju je vještinu zahtijevalo putovanje oko svijeta od ljudi koji su to napravili na jedrenjaku koji je nosila isključivo snaga vjetra. Pa usporedite nas sa našim daljinskim upravljačima, mikrovalnim pećnicama, vlakovima i avionima koji imaju vozni red, antibioticima i socijalnom državom. Kad jedno evolucijsko oruđe, jednu sposobnost na kojoj je zasnovana iznimno uspješna evolucijska strategija, mozak i njegovu sposobnost modeliranja stvarnosti kroz alternativna kontekstualiziranja zamijenite prostom recepcijom niza jalovih znakova i simbola iz kontestabilno konzumerabilnog vlastitog postojanja i kad vam taj mozak odbije ponižavajuću ulogu balasta koji ima funkciju stabilizatora kojemu je glavna svrha da se vaša kopirana frizura ne klati pretjerano na vašim ramenima, nemojte se čuditi, budite sretni. To je siguran dokaz da imate mozak. A i sredstva da mu vratite ugled koji mu pripada. Jer ako se nešto može nazvati najvećim ljudskim postignućem onda je to svrhovita i učinkovita ljudska sposobnost da ciljano i sa predumišljajem promijeni stanje vlastite svijesti o sebi. Kemijski.
Pa razmislite koliko je vrijedno nerviranja sve što vas nervira, koliko je vrijedno brige sve što vas brine, koliko je vrijedno straha sve što vas plaši i da li je išta vrijedno tuge da pristanete da vas rastužuje. Razmislite jer svaki četvrti doktor opće prakse u Engleskoj sam sebi prepisuje neki od antidepresiva. Razmislite što je veća sramota, imati trule zube ili biti depresivan? Je li lakše poći u zubara ili psihijatra? Razmislite je li išta vrijedno životne situacije iz koje se ne možete izvući jer vam se mozak SMANJUJE. I da ne bi bilo zabune... ja sam za medikaciju društva. Ekstenzivnu medikaciju društva.

- 05:32 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>