|
Jedna je od temeljnih znanstvenih činjenica u području biologije bila ograničenost sposobnosti replikacije samo na RNK i DNK. Kravlje ludilo i prioni su pomeli tu prešutno prihvaćenu dogmu. Prioni su bjelančevine koje su se u posebnim okolnostima mogle replicirati koristeći materiju iz svoje okoline. Isplutali su iz zaboravljenih evolucijskih infrastrukturalnih tunela samo zbog malog incidenta kada se jedne biljojede hranilo drugim biljojedima, krave mljevenim ovcama. Ako se traži neka osobina kojom bi se bitno mogao odrediti fenomen života, onda bi to sigurno bila replikacija. Činjenica da se jedan protein može u pogodnim okolnostima replicirati i tvoriti nove, sebi identične proteine, malo demistificira čudo života. Pogotovo ako se uzme u obzir da ne postoji 'sterilizacija' predmeta kontaminiranog prionima. Otporni su na ogromne temperature, kemijska sredstva, gama zračenje i sve druge, standardne oblike uništavanja žive tvari. Neuništivi su. A mi nismo baš navikli na neuništiv oblik života.
Jedna je druga temeljna znanstvena činjenica bila da se živčane stanice, neuroni, ne obnavljaju nakon rođenja kad im je broj najveći, već da samo polako i selektivno odumiru, omogućujući tako plastičnost centralnog živčanog sustava kroz vrijeme, ostvarivanje njegove umrežene strukture koja čini svaki mozak posebnim i neponovljim.
Postoje usamljeni znanstveni članci i registrirana eksperimentalni rezultati iz 60-tih i 70-tih koji dovode u pitanje onu prvu temeljnu znanstvenu činjenicu i obaraju ovu drugu temeljnu znanstvenu činjenicu, ali su inercijom onoga što Kuhn naziva 'normalnom znanošću' bili pregaženi totalnim ignoriranjem i ostali zakopani zaboravom informacijske lavine.
Činjenica da neka tvar, neki lijek ima sposobnost uklanjanja simptoma, a često i same bolesti za koju je masovno priznat i poznat kao osnovna terapija, ne znači da nam je poznat uzrok i mehanizam razvoja te bolesti. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, danas najkorišteniji antidepresivi, godinama su zbog svoje uspješnosti (oko 50%) smatrani sigurnim dokazom da je razina serotonina u sinaptičkim pukotinama, odnosno njegova niska razina, glavni uzrok depresivnog raspoloženja. Logikom MDMA, koji masovno otpušta kompletne zalihe serotonina iz sinaptičkih vazikula u međusinaptički prostor i tako izaziva tri do četiri sata dugo euforično raspoloženje karakteristično za Ecstasy, depresija je bila gledana kroz serotoninsku paradigmu i definirana kao serotoninski deficit u neurotransmiterskom prometu.
Ostavljala se teoretska mogućnost da ima i drugih faktora koji uzrokuju endogene i na bilo kakav tretman otporne teške depresije, ali se smatralo da je osnovni mehanizam prepoznat i da ga se uspješno može zaustaviti.
Činjenicu da svi SSRI antidepresivi trebaju period od 2 do 6 tjedana da počnu biti terapeutski djelotvorni objašnjavalo se na razne načine, vremenom koje treba mozgu da uspostavi novu kemijsku ravnotežu, vremenom potrebnim da se serotoninski receptori 'oporave' i postanu prijemčljiviji, vremenom potrebnim da se neuroni dendridima povežu u uvjetima tog serotoninskog obilja i tako stvore fizičku pretpostavku za oporavak.
Već se godinama takva logika retrogradne argumentacije osporava novim spoznajama koje temeljitije objašnjavaju antidepresivni SSRI učinak, a da mehanizam njegovog djelovanja ostaje skriven iza niza uzročno nepovezanih pojava.
Neuroni se obnavljaju, dijele se i umrežavaju sa ostatkom mozga. Taj proces, neurogeneza, najizraženiji je u olifaktornom čvoru i hipokampusu, on je normalna pojava i traje tijekom cijelog ljudskog života osim u situacijama teške depresije kada može biti smanjen ili čak zaustavljen. Magnetnom rezonancijom je utvrđeno, nepobitno utvrđeno, da duga, teška i neliječena depresivna stanja uzrokuju fizičko smanjivanje hipokampusa, odumiranje neurona razmjerno težini i duljini depresivnog stanja. Izloženost jakom stresu ima sličan utjecaj. Nepobitno je dokazano i da se nakon terapije antidepresivima ta pojava smanjuje, zaustavlja i da dolazi do ponovne, prirodne neurogeneze. Hipokampus kod liječenog pojedinca se obnavlja, masom i volumenom, brojem neurona i njihovom povezanošću. Nepobitno je dokazano da radioaktivnim zračenjem onemogućena neurogeneza onemogućuje i djelovanje SSRI antidepresiva, baš kao što uzrokuje i onesposobljavanje serotoninskih receptora. Sama razina serotonina nije bitna ako nema neurogeneze, pojave stvaranja novih neurona.
To temeljito mijenja znanstveni pristup kemiji mozga, donosi nove nade zbog te novootkrivene sposobnosti regeneracije živčanog tkiva i zamagljuje jednostavnu relaciju više serotonina u sinapsama – više sreće. Razina serotonina jest uzrok promjeni psihičkog stanja, ali mehanizam kojim se to postiže ostaje još uvijek nerazjašnjen.
Prozac (fluoksetin) kod miševa povećava neurogenezu za 70%, neke tvari je povećavaju i za 300 %. Kod ljudi je taj postotak sigurno manji, ali ostaje spoznaja da stres i depresija smanjuju sposobnost mozga da se obnavlja i to u onom njegovom dijelu za koji se smatra da je zadužen za stvaranje nove memorije, za kratkotrajno pamćenje i selekciju istog povezivanjem u kontekst postojeće memorije. Hipokampus nije smatran 'emocionalnim' dijelom mozga, ali njegova sposobnost neurogeneze ima smisla baš kao što to ima i sposobnost neurogeneze onog dijela mozga koji se spaja sa prvim kranijalnim, olifaktornim živcem. Svaki novi miris treba posebnu fizičku podlogu da bi bio memoriran, ne može biti zapamćen kao odnos već postojećih mirisa. Svaki miris je poseban i prepoznaje se samo ako je posebno i memoriran samo svojim neuronima. Slična je stvar i sa novim spoznajama, kratkotrajnim pamćenjem i selekcijom kojom se pretvara u trajno pamćenje. Kod Alzheimerove bolesti prvi simptomi su gubitak sposobnosti pamćenja novih mirisa i gubitak kratkotrajne memorije. Demencija je atrofija mozga, rapidan gubitak neurona i njen prvi stupanj je zaustavljanje neurogeneze.
Prostor otvoren za nove teorije je golem. Hipokampus pamti nove informacije tako što kontekstualizira pojedini događaj smještajući ga u vremenski, prostorni, osjetilni i racionalni odnos sa drugim događajima. Ako nova memorija dijeli slično obilježje kao i neka stara, vjerojatno je da se prepoznavanjem jednog takvog obilježja te dvije memorije povezuju i u strukturi trajne memorije ostaju tako umrežene, preko zajedničkog kontekstualnog obilježja. Kod izostanka neurogeneze, depresivni čovjek vjerojatno nema sposobnost da nove informacije doživljava u pozitivnom kontekstu jer ih ne može uspješno memorirati, a samim tim se i pozitivne memorije iz trajnog pamćenja ne mogu probiti do svakodnevnog raspoloženja jer nemaju tamo novostećeni oslonac. Taj je proces, opet vjerojatno, progresivni začarani krug. Depresija je bolest koja se pojavljuje neprimjetno, ona se tolerira i nalaze se svakojaka opravdanja za rastuće loše raspoloženje. Vjerojatno postoji neka točka iza koje nema lakog povratka i spirala beznađa postaje uža i strmija. Netko je izjavio da je pakao u duši depresivnog čovjeka. Ako uzmemo stres koji može biti triger jednom takvom procesu, stres za koji je nepobitno dokazano da smanjuje neurogenezu i u svom ekstremnom obliku, PTSP-u, stvara trajnu fizičku promjenu na mozgu, onda je život koji svi mi vodimo neprijateljski raspoložen prema našim mozgovima koji su svoju veličanstvenu beskrajnu jedinstvenost stekli stotinama tisuća godina evolucije kroz koju je Homo Sapiens došao na vrh hranidbenog lanca pod parolom 'Um caruje, snaga klade valja'. Dovoljno je samo pomisliti koliku je količinu informacija izravno povezanih sa fizičkim i mentalnim aktivnostima zahtijevalo preživljavanje dvonožnog, palcem naoružanog beskrznaša u okolini gdje su leopardi bili gospodari noći i šume, a lavovi i hijene gospodari ravnica. Zamislite koju je vještinu zahtijevalo putovanje oko svijeta od ljudi koji su to napravili na jedrenjaku koji je nosila isključivo snaga vjetra. Pa usporedite nas sa našim daljinskim upravljačima, mikrovalnim pećnicama, vlakovima i avionima koji imaju vozni red, antibioticima i socijalnom državom. Kad jedno evolucijsko oruđe, jednu sposobnost na kojoj je zasnovana iznimno uspješna evolucijska strategija, mozak i njegovu sposobnost modeliranja stvarnosti kroz alternativna kontekstualiziranja zamijenite prostom recepcijom niza jalovih znakova i simbola iz kontestabilno konzumerabilnog vlastitog postojanja i kad vam taj mozak odbije ponižavajuću ulogu balasta koji ima funkciju stabilizatora kojemu je glavna svrha da se vaša kopirana frizura ne klati pretjerano na vašim ramenima, nemojte se čuditi, budite sretni. To je siguran dokaz da imate mozak. A i sredstva da mu vratite ugled koji mu pripada. Jer ako se nešto može nazvati najvećim ljudskim postignućem onda je to svrhovita i učinkovita ljudska sposobnost da ciljano i sa predumišljajem promijeni stanje vlastite svijesti o sebi. Kemijski.
Pa razmislite koliko je vrijedno nerviranja sve što vas nervira, koliko je vrijedno brige sve što vas brine, koliko je vrijedno straha sve što vas plaši i da li je išta vrijedno tuge da pristanete da vas rastužuje. Razmislite jer svaki četvrti doktor opće prakse u Engleskoj sam sebi prepisuje neki od antidepresiva. Razmislite što je veća sramota, imati trule zube ili biti depresivan? Je li lakše poći u zubara ili psihijatra? Razmislite je li išta vrijedno životne situacije iz koje se ne možete izvući jer vam se mozak SMANJUJE. I da ne bi bilo zabune... ja sam za medikaciju društva. Ekstenzivnu medikaciju društva.
|
