pookapookapookapookapooka

Koji je smisao života? Na to sam pitanje puno češće nailazio nego na ono da što bi bilo kad bi se ljudi razmnožavali kao neke biljke, tako da na glavama imaju velika, duga muška ili ženska spolna ticala pa bi muška ticala zaprašivala peludi (spermom) svoju okolinu (mega-vaginu) i tako tu i tamo oplođivala ženska spolna ticala (jajnike) jer bi se ona pelud lijepila za njih i tako bi dolazilo do penetracije spermatozoida u jajnu stanicu, mejoza - koliko se mogu sjetiti, genski materijal bi se miješao, dolazilo bi do sporadičnih mutacija i kao što to u prirodi obično biva budućnost vrste bi bila određena njenom spremnošću da se suoči sa izazovima pred koje ih stavlja sam život, prirodu i društvo. Pod prirodom mislim na kišu, gromove i udare asteroida, a pod društvom mislim na ostatak živog svijeta koji je prijateljski ili neprijateljski raspoložen prema dotičnoj vrsti, u ovom slučaju je riječ o ljudima koji bi svoje genitalije imali u vidu tih ticala na glavama koja bi bila dugačka i do pola metra. Sad mene zanima, iz perspektive jedne biljke koja ima svoje muške i svoje ženske jedinke, npr. marihuana, kako ta ženska biljka uopće može utjecati na to čije će je sjeme oprašiti dok samo pasivno čeka da vjetar donese pelud? Poprilično nezahvalna situacija, zamislite se u situaciji da vas opraši neki idiot na motociklu koji je projurio 200 km na sat pokraj vas i rasipajući svoju pelud svuda oko sebe udario u zid bez ikakvih pokušaja da se zaustavi jer nije mogao paralelno savladati motoričke vještine potrebne da se ubrza do te brzine sa spoznajom o potrebom i mogućnostima za usporavanje kad se ta brzina već postigne. Znači oprašio vas je idiot koji je cijeli život proveo radeći kao voditelj lektorske službe pri vašem zakonodavnom tijelu da bi uštedio dovoljno novca da kupi uređaj na dva kotača koji je potom ubrzao do maksimalne brzine pa udario u zid pogibajući već u prvoj desetinki sekunde nakon kontakta motocikla i zida. Oprašeni ste bez svoje volje samo zato jer je vaš zakonodavac toliko nepismen da njegova lektorska služba kreira i slovo i duh zakona koje on donosi i to sve pod vodstvom čovjeka koji vas je pred samu smrt oprašio i ostavio na ovom svijetu kao samohranu majku jer nije bio sposoban u svojoj glavi kreirati simulaciju stvarnosti u kojoj motocikl, kao jedno od prijevoznih sredstava, služi za putovanje od točke A do točke B već je njegov model stvarnosti bio baziran na mahnitoj potrebi da posjeduje prometno sredstvo kojim bi se iz točke A počeo gibati ubrzavajući do 200 km na sat, ne uzimajući u obzir važnost točke B jer njeno postojanje nije ulazilo u njegove projekcijske detalje. Ukratko, kako se biljke mogu zaštititi od oprašivanja od strane bilnjih ekvivalenata 'idiota' kad je pelud nošena vjetrom, pomiješana i bez obzira na evolucijsku uspiješnost muških jedinki, oni svi imaju iste šanse da opraše ženke jer je vjetar taj koji 'bira' tko će koga pojebati u tom konfuznom svijetu masovnog oprašivanja. Zamislite da ste žena i da uđete u autobus kad tamo pedeset uzdignutih muških spolnih ticala viri iz glava umornih radnika koji se u polusnu drže za rukohvate i sanjaju da nisu na putu na posao već da su na putu sa posla. Zamislite da vas opraši takav jedan proleter-luzer, a vi se upravo vraćate iz ekskluzivnog noćnog kluba gdje ste cijelu noć birali i birali između raznih muških ticala koja su vam kupovala razblaženi etanol ne bi li vas omamili i tako lakše oprašili. A opet, zamislite da ste muško i da joggirate kroz šumu i sudarite se pomahnitalom tinejđerkom koja vrišti i potpuno bezumno trči kroz šumu jer su joj roditelji zabranili da pali naopako okrenute križeve od stiropola u svojoj sobi, a ona ne može podnijeti tu razinu ograničenja jer je, pravno i medicinski gledano, zbog hormonalne neravnoteže, neubrojiva. Pa je slučajno oprašite, a da je niste pošteno ni vidjeli jer je odmah nastavila vrištati i trčati, zamišljajući kako sve njene prijateljice sada pale naopako postavljene križeve u svojim sobama, a samo ona trči kroz šumu jer su joj roditelji zlotvori koji su se greškom oprašili pa je sad mrze jer je nisu nikad ni željeli već im cijeli život služi kao sredstvo za iskaljivanje najbolesnijih osvetoljubivih perverzija kao što je bila ona kad su joj zabranili da svoja spolna ticala zakovicama spoji u jedno veliko spolno ticalo jer je to bilo u modi te godine. I postanete otac potencijalno psihotičnog potomka jer paljenje križeva u sobi malo izlazi iz emancipacijskih 'pokušaja i pogrešaka' karakterističnih za tu dob, dok vrištanje i trčanje kroz šumu sigurno ulazi u simptomatologiju težih mentalnih oboljenja. Što hoću reći... često čujem ta propitkivanja o smislu života bez da se uzme u obzir situacija koja označuje evoluciju dobrog dijela biljnog svijeta u kojem pri odabiru spolnog partnera vlada puki slučaj. Ili je možda situacija i tu malo zamršenija nego što se to na prvi pogled čini. Recimo da muški primjerci većeg rasta i veće plodnosti proizvode više peludi nego oni manji, niži i slabije potentni. Recimo da pelud najviših primjeraka te biljne vrste dopire najdalje i tako njihova visina omogućuje veći radijus širenja njihove genetske informacije. Recimo da niži muški primjerci imaju veće šanse da opraše sebi srodne ženske primjerke jer su im ove u blizini, a nedostatak vjetra im onemogućuje da dosegnu ženke sa kojima ne dijele zajedničko, geografski blisko, porijeklo. Recimo da su sve to činitelji koji u evoluciju dvospolnih biljaka unose selekcijski red i konkurenciju pa tako te vrste nisu slučajni hir prirode već statistički imaju polagani ali siguran princip koji eliminira one slabije i omogućuje onim jačim da preuzmu njihovo mjesto. Kad tu još dodamo i element raznih kukaca oprašivaća te svu silu strategija koju njihova pojava uvodi u evoluciju bilja, imamo više nego jasnu protutezu onoj na početku o kojoj je bilo riječ u svrhu digresije od osnovnog pitanja kojim se želim pozabaviti u ovom tekstu. Smisao života kao protetički aparat potreban za lakše preživljavanje niza više-manje neugodnih okolnosti koje proces biološkog postojanja u vidu jednog organizma obdarenog sposobnošću zamišljanja raznih opcionalnih scenarija prema kojima bi se njihova budućnost trebala odigravati iako je i ta sama budućnost tek jedna uopćenija opcija mogućeg razvoja događaja, najčešće se spominje u trenucima kada se glavno evolucisko oruđe za preživljavanje Homo Sapiensa, njegov ogromni neokorteks, u nedostatku pametnijeg posla kao što je na primjer kompostiranje biološkog otpada u svrhu čuvanja hranjivih sastojaka ili mazanje medom izabranog nesretnika koji će biti mamcem pčelama kojima se krade med, počne postavljati pitanja na koja nije sposoban dati smislen odgovor pa u tim situacijama neokorteks nenavikao na suzdržanost, pod evolucijskim pritiskom strategije 'ako prođe - prođe', uzima sebi za pravo da u temelje modeliranja alternativne stvarnosti stavlja odmah na početku digresiju od pitanja o čemu je u datom pitanju uopće riječ ne bi li se ono definiralo kao pitanje, a ne stravično opasna razbibriga, te tako dato pitanje postavlja kao glavno pitanje kojim je pojam 'smisla' samom svojom pojavom postao upitan i to na način koji ni u kojem slučaju ne može uroditi općeprihvatljivim odgovorom osim ako se na takvu jednu teleološku tautologiju ne odgovori izravnom digresijom o petoj koloni i njenoj ulozi u povijesti te o demarkacionim kriterijima koji jasno ukazuju na svu nakaznost petokolonaštva kao političke orijentacije, naravno, pod uvjetom da je digresija pravilo, a ne izuzetak bezuvjetnih zakona povijesnog razvoja koji će na koncu dati jasan odgovor da je smisao života posthumna revalorizacija digresije u regresiju zbog koje je moguće zamisliti i progresiju koja ne bi mogla biti ništa drugo nego digresija koja daje konačan odgovor da je smisao života pomisao da ljudi imaju spolna ticala dugačka i do pola metra te da je promiskuitet kakvim ga danas vidimo tek blaga manifestacija enormnog potencijala digresije od svega podložnog digresiji i to sve do potpunog ukidanja pojma digresije i njegove zamjene pojmom smisla uopće što opet otvara beskrajnu mogućnost repliciranja digresijama na digresije sve dok ne dođe do agresije u kojoj narod tamani sam sebe opravdavajući sve to besmislom koji je ustvari najgore od svih zamislivih stanja ljudskog uma, tog projektora stvarnosti podržanog hardwaerom od 100 000 000 neurona koji su povezani na više načina nego što je to izbrojivo jer izmiče ritmu aritmetike, stanju odbijanja digresije kao polazne premise svake smislene polemike.
Navodno je Kurta Vonneguta na nekom seminaru upitao jedan od gostujućih studenata iz tadašnjih istočno.europskih, komunističkih zemalja da sa kojim pravom uzima sebi na volju da ironijom, sarkazmom, cinizmom i pesimizmom obeshrabruje svoje čitaoce u vjeri u bolju i ljepšu budućnost. Ne znam što je ovaj odgovorio. Pretpostavljam da je to bila neki oblik digresije, digresije koju je pokojni Vonnegut uspješno koristio u svom obračunu sa malignim metastazama 'smisla života' koje rastu razvijajući svoj vlastiti krvotok, neokoronarni sustav patološke angiogeneze koji je prodirao i crpio snagu života iz vječne digresije koja se može nazvati i njegovim smislom. Ako baš inzistirate.