Marketing
I WISH I COULD SAY AN UNCONDITIONAL YES
Ja sam se igrom slučaja našao na periferiji iznimno cijenjenih događaja iz svijeta vrhunske suvremene umjetnosti. Tu ne mislim na one kolaže od Roschenberga koje sam prenosio ili na Džamonjine elipsoidne mozaike otvorenih polusfera koje sam skoro polomio. Ovo na čemu sada radim je vrijedno više stotina tisuća kuna, a vjerojatno je to samo početak puno većih investicija u galerijske prostore koji su i sami konceptualizirani kao izraz ultra moderne arhitekture koja svoju povezanost sa tradicionalnim mediteranskim urbanim prostorom postiže uklapanjem u prirodni krajolik koji je nerazdvojiv od tog renesansnog urbaniteta jednog malog savršenog sela na otoku iz snova.
Jučer mi je pukla jedna vrpca od sintetičkog materijala koju sam skoro dvije godine nosio vezanu oko ruke, kao narukvicu. Došla je do mene iz Beča ili Salzburga, ne znam točno, iz maštovitog redistributora želja koji radi na principu da vi uđete u njega, tamo utipkate što bi ste željeli da vam se dogodi i vaša želja izađe otisnuta na vrpci od sintetičkog materijala. Možete otipkati koliko god želite svojih želja, vrpce na kojima su one otisnute ostavite unutar tog suvremeno-umjetničkog instaliranog objekta i izaberete isti broj tuđih želja koje tamo pronađete, a koje su ostavili ljudi slični vama, željni izražavanja svojih želja i upoznavanja tuđih. Tako su meni dane tri vrpce na izbor, izabrao sam bez gledanja onu iz naslova posta, a druge dvije su bile: 'I wish I were apsolutely and completely free' i 'I wish I had sex three times a week'. Ja sam bio više nego zadovoljan svojom tuđom željom iako nisam baš znao što bi moglo biti to nešto čemu bih ja bezuvjetno rekao 'Da'.
Jučer je moja vrpca pukla i ja sam sada počeo postajati pomalo svijestan što to znači bezuvjetno 'da'. Bezuvjetno je bezinteresno u bilo kojem smislu, 'da' je nešto lijepo, razumom u nikakav prethodni odnosni obrazac uspješno postavljena refleksivna prosudba. Reći bezuvjetno 'da' znači odustati od sumnje u suludo upuštanje u onaj golemi rizik koji sa sobom nosi imperativ bezuvjetnog 'ne' koji bi trebao kriterijski određivati svaku našu namjeru i tako joj za motiv ili odredbeni razlog postavljati čistu formu izbora, a ne njen željeni sadržaj ili materiju te povjerovati da i drugi ljudi dijele isti estetski ukus.
1991. godine, dok sam služio JNA u Sarajevu kao zadnja septembarska klasa, sanjao sam o otvorenom, ravnom, otocima neprekinutom horizontu južnog Jadrana, o plavoj površini koja je išla u dubinu i ravnom se linijom jasno razdvajala od svijetlijeg plavog neba, o zelenoj točki koju bi na mojoj mrežnici ostavljao sjaj zalazećeg sunca. Sanjao sam o slobodi iako nisam imao pojma što ona znači.
Sada, nakon tolikih godina slijepog sudaranja sa svojom razdvojenom prilikom konačno polako postajem nepovratno i bezinteresno prisutan, počinjem prihvatati, uz to što stalno odbijam. Ne prihvatam voljom, prihvatam prisutnošću koja nema interesa da se povlači, počeo sam govoriti 'da' lijepom kroz koje gledam, a da ga nikad ne ugledam.
'Your Black Horisont' je svjetlosna instalacija dansko-islandskog umjetnika Olafura Eliassona. Riječ je o paviljonu bez prozora koji je u suradnji sa britanskim arhitektom Davidom Adjayeom osmislio gorespomenuti Olafur. Jedini izvor svijetlosti biti će tanka, neprekinuta vodoravna linija koja će u visini očiju okruživati pravokutni mračni paviljon i tako posjetitelja dovoditi u stanje gubitka referentnih Euklidskih pravila receptivne stvarnosti vanjskog svijeta... točka, crta, ploha i tijelo (prostor) biti će izbrisani upadom petog elementa, ethera svijetlosti koja će posjetitelju omogućiti laganu tranziciju iz pasivnog promatrača prestabiliranih prostornih odnosa svakodnevnog i dovesti ga do stanja u kojem će mu postati jasno da je on taj koji prostor i sve njegove odnosne (geometrijske) zakonitosti projicira na svijet oko sebe i tako ga on sređuje u uredan prostorni referentni sustav. Mijenjanjem intenziteta svijetlosti u 'Your Black Horisont' se unosi i vremenska dimenzija koja je diskontinuirana tako da ni vrijeme ne predstavlja nešto zadano promatraču iz okoline već on promjenu te okoline zapaža kroz vrijeme kojim ga on sam pretvara u nešto sebi spoznatljivo. Estetika ove umjetničke instalacije varira između dva termina, dvije iste riječi koje nemaju isto značenje u Kantovoj Kritici čistog uma, gdje termin 'estetski' označava spoj receptivnog i sintetičkog u susretu 'praznih' zorova prostora i vremena sa 'slijepim' stvarima po sebi koji postaju vidljivim samo kao prostorno-vremenski organizirane pojave i u Kritici moći suđenja, gdje termin 'estetski' označava refleksivni sud o lijepom koji ne može sadržaj svojih pojmova pokoriti nekom opće važećem pravilu već pravilo stvara da bi pod njega mogao svrstati pojam lijepog, koje zbog svog bezinteresnog karaktera tom pravilu daje pravo da bude a priori.
Tako su se moji horizonti spojili, oni stari kompenzatorski i ovi novi tek pomalo prisutni. Moje bezuvjetno 'da' na žalost u ovom ultra skupom paviljonu ne vidi puno drugačiju instalaciju od one kasarne koju su čuvali neobrijani srpski rezervisti. Umjetnost koja se na tržišnoj površini održava na mnoštvu nula jednaka je narodnoj armiji bez naroda.
Tako ja ovu svoju recenziju te iznimno vrijedne instalacije suvremenog umjetničkog izražaja koju sam osmislio unutar svoje skučene kantijanske paradigme objektivne stvarnosti i lijepe umjetnosti, poklanjam svekolikom proleterijatu koji se može ujediniti samo ako bude prisutan. Pa proleteri svih zemalja, recite bezuvjetno 'da'. Ovo je naš svijet i kroz nas samo može biti lijep baš kao što samo kroz nas može biti i dobar.
Post je objavljen 22.04.2007. u 07:26 sati.