Za poznavanje vrijednosti jedne godine - pitajte studenta koji je pao godinu.
Za poznavanje vrijednosti jednog mjeseca - pitajte ženu koja je preuranjeno rodila .
Za poznavanje vrijednosti jednog tjedna - pitajte urednika nekog tjednika.
Za poznavanje vrijednosti jednog sata - pitajte dvoje zaljubljenih koji jedva čekaju da se vide.
Za poznavanje vrijednosti jedne minute - pitajte nekoga tko je zakasnio na avion, vlak ili autobus.
Za poznavanje vrijednosti jedne sekunde - pitajte nekoga tko je preživio neku nesreću.
Za poznavanje vrijednosti jedne desetinke - pitajte nekoga tko je osvojio srebrnu medalju na olimpijskim igrama.
Vrijeme ne čeka nikoga uživaj u svakom trenutku koji ti je dan jer je on neprocjenjiv.
Podijeli taj trenutak sa nekim dragim i postati će još neprocjenjiviji

Toliko jednostavnosti. Toliko istine. Slažete li se?
I tako, izgubismo mi, dragi moji, još jedan trenutak u vremenu. Nadam se da nije bio uludo potrošen. Vrijeme je ionako otišlo. Nije nas čekalo. Jer ne zna ništa pametnije.
Ili smo možda otišli mi?

(hvala Jožiju)

Linda: Postoji li naprava kojom bismo mogli ustanoviti tvoju prisutnost u ovoj sobi?

Ariel: Vrlo je teško odgovoriti jer ovo pitanje povlači za sobom još mnoga druga pitanja. Kada bismo, poput mnogih duhovnih učitelja na vašem svijetu, vašu ljudskost usporedili s valom na oceanu, taj val preuzeo bi oblik (rođenje), trajao bi neko vrijeme (život), kretao se (putovanje) i tada nestao, vračajući se u ocean (smrt). Taj je val cijelo vrijeme bio ocean. No, lako je opaziti razliku među valovima. Svaki je zaseban. Svaki je val poput osobe. Svaki je odvojen. Svaki se uzdiže niotkuda, Svaki se kreće kroz ono što nazivate životnim putovanje, I svaki se, kroz ono što nazivate smrću, vraća oceanu.

(iz knjige: "Razgovor s anđelom" od S.J. Thayer i L.S. Nathanson, strana 105)

ili...
X-TA ZAHVALA BLOGERIMA

Do jučer sam objavljivala postove vezane za godišnjicu smrti mojega muža. Vrlo interesantno bilo je čitati vaše komenatre. Iako nisam očekivala toliku lepezu osjećaja sa Vaše strane. (ali ja već davno rekoh da ne treba ništa očekivati; zato se valjda to sve tako dobro i dogodilo) Dakle, svašta sam čula i pročitala. Tješenje? Ma ne. Mi smo to prerasli.
Izrazi tipa „virtualni zagrljaj“, „ti si jača od većine“, „tu sam..“ ,“koje osjećaje izvlačiš iz mene...“. Ili „ Sjest ću u klupu, otraga, tiho, da ne poremetim tišinu i sjećanja. Nadam se da ćeš osjetiti. Da smo tu. Da ti se pridružimo u molitvi, da ti uputimo pogled, da ti poslije makar ruku stisnemo“ (ovaj komentar sam vam prenijela u cijelosti-zaslužio je) „ u miru, tišini... u znak sjećanja....“- MA DIVNI STE.

Moj prvi komentator i prijatelj sa bloga rekao je da on svoju tugu čuva u sebi. Ja ne, ali poštujem da netko i to čini.
Kada tuga dugo traje nemam ništa protiv razvodniti je malo. Osobito ne ovakvim načinom. Vaša mi je podrška bila neprocjenjiva.
Ne znam koga bih prije navela, ali možda mi je ipak poneka rečenica od djevojke NAPOSLJETKU ostala u glavi kao najdivnija. Mi se ne poznajemo, ali ne mari (marim ja....). sve je to ljudski. Ide nama to bloganje.
Hvala svima i koji su obećali komentirati i biti uz mene (ne tako davno) ali nisu bili. Još su jednom dokazali koliko su slabi. Ipak sam ih dobro procijenila. Ili im jednostavno nije stalo.
Osobito hvala novim blogerima koji me odnedavno komentiraju. Došli su na blog i odmah sjajno odradili svoju ulogu potpuno se udubivši u moju situaciju.
HVALA SVIMA KOJI OSTAVIŠE TRAG!
Moj netko nije osvojio ono čemu se nadala, ali ja sam uz nju i tješim je (pozdrav Mišku!).
Uostalom JA ZNAM DA JE ONA NAJBOLJA! Briga me za neke kratkoročne rezultate. Sjajna je i ja je volim. Ona je prekrasna, divna i perspektivna mlada žena. Još je mnogo pred njom borbi. Ja samo vjerujem u nju.
I za kraj:
I ja vjerujem u vječnu Ljubav. Druga ni ne postoji. Kao ni život bez vječnosti.
Miško drži se!

VRATIO SAM SE ŽIVOTE
Z. Fazlić

Opet mogu čuti
Kako raste trava
Obuklo se nebo
Košulja mu plava.

Proteže se
more i zijeva
Kihnulo je sunce
i oblaka nema.

Opet mogu budan
sanjat sve što želim
Imam sve: mir, ljubavi
S tobom da ga dijelim.

Opet kuca
Strana lijeva.
Sretan sam jer znam
Opet mi se pjeva.

Vratio sam se živote
Otjero sam dane sive
Imaš li za mene još ljepote
Vratio sam se opet među žive

Opet sreća tragove mi prati
A do kada ko to može znati?
Sve dok u meni živi nada
Život je lijep život je sada.

26.09.2005. - 26.09.2006.

ZDRAVKO JEĐUD
04.11.1969.-26.09.2005.


Sigmund Bobinsky
Moj Ziggy



Ja znam, neću te preboljeti
Mogu i ja, bez tebe brzo umrijeti
Al znam, nešto drugo plaši me
Možda ću..... preživjeti.



Godina dana?

Nemoguće.
Zatvorih prvi krug pakla.
Dogodilo se nemoguće.
Preživjela sam. A mislila sam da neću.
(neka mi oproste svi koji me trebaju)

Gdje li si sada? Je li bolje? Lijepše? Sjajnije? Da li si s njima? Da li si s Njim?

Vidiš li me? VIDIŠ LI NAS? Čekaš li me?




TAMO DALEKO


Blizina je ime na usnama
kad tijela ne mogu bliže
i slike u mojim rukama
kada me sjećanje stiže.

Blizina je kad nisi tu
a živiš u meni
i lice ti ne vidim
al' srcem zemlju okreni.

Na kraju svijeta,negdje daleko
na vjetru gori još moja svijeća
samo za mene pali je neko
ko me voli i ko me se sjeća.

Daleko negdje tamo daleko
i moja zvijezda sija u nizu
tamo mi je ostao neko
da mi bude zauvijek blizu.

Blizina je kad nekog izgubiš
a duše se pronađu same
i sjaj u mojim očima
kada mi spustiš glavu na rame.


Na kraju svijeta, negdje daleko
na vjetru gori još moja svijeća
samo za mene pali je neko
ko me voli i ko me se sjeća.

Daleko negdje tamo daleko
i moja zvijezda sija u nizu
tamo mi je ostao neko
da mi bude zauvijek blizu.

Bijeli vojvodo!
Neka anđeli zlatnih krila bdiju nad tobom.
Tvoja princeza.


MALO NEBA


Kad čuješ onaj poznat glas
I stare pjesme zvuk
Zatvori oči, misli na nas
Večeras bit ću tu.

Zbog neke davne nježnosti
Zaustavi dah
U život vrati bar na tren
Sve što je pepeo i prah.

Nekad smo za malo neba
Prelazili oceane
Ja sam znala što ti treba
Ti si zvijezde krao za me.

Ispili smo do dna čaše
Svu ljepotu jednog trena
U samoći srce moje
Sluša šapat uspomena.

Vjetar se gradom šeta
Usnuo je žal
Do drugog kraja svijeta
Otplovio je val.

Sad zbogom ostaj, ljubavi moja
Ja dalje moram poć
U sjećanju poljubi me
Želim ti laku noć
U sjećanju poljubi me,
Odlazim, laku noć
I zadnji put, poljubi me,
Laku noć.

Meri Cetinić

Ti si bio prijatelj, ja sam bila voljena.
Ti si me oteo, ja sam dopustila.
Ti si bio ljubavnik, ja sam bila tvoja.
Ti si bio vojvoda, a ja princeza.
Ti si bio ponosan, a ja sam voljela.
Ti si bio vojnik, ja sam patila.
Ti si bio pjesnik, ja sam slušala.
Ti si bio ratnik, ja sam strahovala.
Ti si bio tužan, ja sam tješila.
Ti si bio veseo, ja sam se smijala.
Ti si pisao, ja sam čitala.
Ti si davao, ja sam primala.
Ti si tražio, ja sam davala.
Ti si ljubio, ja sam uživala.
Ti si grlio, ja sam ljubila.
Ti si bio žedan, ja sam pila.
Ti si bio gladan, ja sam jela.
Ti si patio, ja sam gledala.
Ti si bio bolan, ja sam gasnula.
Ti si bio bol, ja sam venula.
Ti si bio mračan, ja sam sijala.
Ti si mogao, ja sam željela.
Ti si padao, ja sam te dizala.
Ti si gasnuo, ja sam svjetlila.
Ti si odlazio, ja sam čekala.
Ti si otišao, a ja sam ostala.

Bilo je to prije 21 godinu i pol. Imali smo samo 15-16 g. Djeca.
Djeca najlijepše vole. Kako smo bili mladi tada! Kako ludi. Kako svoji. Naši.
Kako je svijet izgledao čarobno! Kako je život mamio. Kako smo tada bili gladni života.
Kako smo željeli zagristi u njega. Kako smo sve htjeli. I to odmah, sada.


D –moll

Đorđe Balašević


Odlutaš ponekad i sanjam sam
Priznajem, ne ide, ali pokušavam
I uvek dođe D-moll.

Spusti se, ko lopov, po žicama
Ruke mi napuni tvojim sitnicama
I teško prođe, sve to.

Jedan D-moll, me dobije,
Kako odeš ti, u sobi je
Glupi D-moll, uvek sazna kad je to.

Jedan D-moll me razvali,
Neki bi to prosto, tugom nazvali
Nije to, šta je tuga za D-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
Izmišljam način da, malo smuvam dan
Ali je lukav, D-moll.

Pusti da se svetla svud, priguše
Sačeka poslednje zvezde namiguše
Vuče mi rukav, idemo.

Plaši me on, gde si ti
Hiljadu se stvari moglo desiti
Glupi D-moll, za kim tuguje svu noć?

Uzme me u svoju hladnu kočiju
Nebo primi boju tvojih očiju
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan D-moll me razvali,
Neki bi to prosto, tugom, nazvali
Nije to, šta je tuga, za D-moll?

Ostala je knjiga, sa par nepročitanih strana
I neke stvarčice od heredi porcelana
I jedan pulover,
U kom si bila.

I ostala je ploča The best of Ray Cooder
I fina, mala, plava kutijica za puder
I ja sam te ostao željan.
Dok me bude.
Moja mila.

Ti znaš da molim.
Ti znaš da otkupljujem.
Ti znaš da je bio grijeh.
Ti znaš da nisi smio.
Ti si mogao.
Ja ne mogu.
Ne smijem.
Nikada.

Iza tebe je ostala praznina.
Nešto se slomilo.
Nešto je puklo.
Nešto je nestalo.
Nešto je umrlo.
I ponešto ostalo.

Borim se.

„Umjesto srca mi je plik.
Od bola pući će
Kad dobije tvoj lik.

Umjesto glasa mi je krik
Što pustiću ga ja
Kad ubiju me sjećanja.“


Borim se.

Ti nisi.
Ili možda jesi?

A kako je bilo meni?
Otprilike ovako:

OD TEBE NE ZNAM DA SE OPORAVIM


Ne podu sklupčana, sjedim celu noć
Od straha ne mrdam, i ne pokrećem
Jer čim ustanem
O tvoje stvari udaram se i saplićem.

Da bar sam pijana, otrijeznila bih se.
Da sam poludjela, izliječila bih se.
Al' bez tebe sam,
nemoćna da idem, a da ne posrćem.

Odjednom stiže me, sve od čega sam
Ko luda bježala svih ovih godina
I nazad zovem te
da me opet prevariš i ostaviš.

Da bar sam pijana, razumjela bih to
Al' trijezna nesreću, dozivam noćas
Promijenio si me,
Gotova sam, obuzelo me je zlo.

Od tebe ne znam, da se oporavim
Što kvario si, ne znam da popravim
Pružam ti ruke, da ih miluješ
Prije smrti da me, još jednom ubiješ.

U znak sjećanja na mojeg pokojnog supruga,
slijedećih dana postovi posvećeni njemu.



OVO JE TEKST JEĐUD ZDRAVKA
Ne znam da li ga je on napisao, ali njemu se jako svidjeo.
Zaslužio je objavu, pa ma tko bio autor.

Ti si putnik na svome putu,
A ja sada postajem dio Tvoga puta.
Jer Ti prepoznao si moju nevinost
I u svojoj duši mi pripravio dom.
Kao nezbrinutog i izgubljenog,
Ti si me prigrlio i podijelio svoj put sa mnom.
Nisam Te zvao niti molio,
Već ruke svoje raširio sam.
Providnosti naše prepoznaše sjaj u očima
I čistoću u treptajima duše.
I evo, ja se Tebi dajem koliko god me uzeti možeš
Koliko Ti je Ljubav jaka.

Ali znaj, niti jedan, pa ni ovaj, put nije lak,
A JA ću u početku biti samo Riječ.
Tako stvaran koliko me želiš
I toliko nestvaran koliko me se bojiš.
I tek kad otkriješ da sam i Misao,
Znat ćeš koliko se molim za Tvoju hrabrost.
Ne zatvaraj oči pred ružnim slikama,
Niti se olako bacaj u zagrljaj trenutnog ushita.
Na kraju, kada mi povjeruješ,
I kada vjeru u sebi za druge otkriješ
Znati ćeš da je to oduvijek u Tebi bilo,
A kroz san i želju do Tebe tek je provirivalo.
Ti putnik si na svome putu
A Ja sam sada na tom putu dio Tebe...

AKO

Ako možeš ostati miran kad na tvom putu svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe.
Ako sačuvaš povjerenje kad svi drugi sumnjaju, ali ako im zamjeriš što nemaju povjerenja.
Ako ti čekanje ne pričinjava mnogo muke.
Ako ne lažeš kada čuješ laži.
Ako ne mrziš kada tebe mrze.
Ako se ne praviš suviše dobar.
Niti govoriš suviše mudro.
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve.
Ako misliš, ali ti misli uvijek ostanu čiste.
Ako znaš primiti pobjedu i poraz; primiti jednako i jedno i drugo.
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale.
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj i ako se sagneš da pokupiš ostatke.
Ako možeš skupiti sva tvoja dobra i staviti ih na kocku sve odjednom.
Ako si spreman da ponovno kreneš kao na početku, ne prošaputavši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh.
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce i svoje mišiće, da služe tvojim ciljevima i kad su malaksali, i ako ustraješ kad sve zastane izuzev volje koja zapovijeda “Drži se dobro!“.
Ako se usred gomile ne ponosiš i ne smatraš herojem ako se družiš sa kraljevima.
Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu pokvariti.
Ako ti svaki čovjek nešto znači ali ni jedan suviše.
I svakog trenutka ideš pravim putem
Tvoja će biti zemlja i sve njeno blago jer bit ćeš
Č O V J E K
Sine moj!
R. Kipling

DRAGI MOJI BLOGERI
Evo dragi moji, ovo je pretposljednji post prije velikog tjedna za mene. Pred vama će od ponedjeljka biti postovi posvećeni mojem pokojnom suprugu. Na ovaj ili onaj način. Koliko ja Vas poznajem, vi ćete razumijeti. Moram se malo vratiti duhovnosti. Slijedećih dana očekujem od Njega veliku pomoć i podršku. Vama hvala.
Oprostiti ćete ako Vas neću komentirati.
Biti ću tu i čitati, to je sigurno.

DEKALOG PAPE IVANA XXIII

1. Samo ću se danas potruditi da proživim dan, a da ne pokušavam odjednom riješiti probleme svojega života.
2. Samo ću se danas brinuti o svojem ponašanju, neću nikoga kritizirati, neću pokušavati druge ispravljati niti ih činiti boljima, osim sebe.
3. Samo ću danas biti sretan u sigurnosti što sam stvoren za sreću... ne samo na drugom nego i na ovom svijetu.
4. Samo ću se danas prilagoditi prilikama, a ne ću tražiti da se one prilagode mojim željama.
5. Samo ću danas deset minuta posvetiti dobrom štivu. Kao što je hrana potrebna za život tijela, tako je dobro štivo potrebno za život duše.
6. Samo ću danas učiniti dobro djelo i ne ću to nikome kazati.
7. Samo ću danas učiniti nešto za što nemam volje. Ako se budem osjećao uvrijeđen potruditi ću se da to nitko ne primijeti.
8. Samo ću danas sastaviti točan program. Možda ga se neću točno pridržavati, ali ću ga ipak sastaviti. Čuvati ću se da me ne savladaju dva zla: užurbanost i neodlučnost.
9. Samo ću danas čvrsto vjerovati, makar okolnosti pokazivale suprotno, da se Božja providnost brine o meni kao da inače nema nikoga na svijetu.
10. Samo se danas neću bojati. Osobito se neću bojati radovati se svemu što je lijepo i vjerovati u dobrotu. Darovani su mi sati da činim dobra djela.

O SMRTI

«Što bi učinio», pitali su nekog sveca koji je upravo kosio žito, kada bi sada saznao da za jedan sat moraš umrijeti? On je odgovorio: «Osobito bih se trudio na onom dijelu polja koji se još treba obraditi.»

Neki je starac sadio drvce jabuke. Ljudi su se smijali i rekli mu:»Zašto sadiš to drvce? Proći će mnogo godina prije nego što ono bude počelo nositi plodove, a ti sam nećeš više moći pojesti ni jednu jabuku s njega». Starac je odgovorio:»Ja sam neću moći brati plodove, ali kada budu drugi nakon mnogo godina jeli jabuke sa tog drvca, bit će mi zahvalni.» Tolstoj

CINICNA - MOJ NETKO

Ssrreeeetan ti puuuut! Sretno ti bilo tamo! Prvakinjo moja!

Hvala ti što si bila kad je trebalo.
Hvala ti što si bila kad sam željela.

(Vidjeti ćemo se u Šibeniku, vjerujem.)

Čekati ću te i držati fige.
Ne daj se Floki.

Molim sve koji me čitaju da svaki dan od 15 sati (kad se sjete) drže fige za moju najdražu PRIJATELJICU koja se bori za uspjeh u sportu za koji živi.

Volim te.

VJERNOJ MOJOJ OD DRAGULJČIĆA
(koji to nije nikada ni bio, a niti je sada) ali dobro zvuči

Samo za tebe. Cijeli post. Zato što si mi poslala dvije neodoljive poruke (sa kojima su se neki složili odmah). Mislim na tebe na moru. Veseli me tvoj novi blog koji vrišti od kreatinosti. Kad god pogledam u neki farmaceustki pripravak, kad pogledam u nebo, kad čujem riječ Vjera i tako... počesto je to. Ti se odmaraš. Zasluženo. Želim ti da pišeš i dalje. Šteta talenta. I eh, da, da ne zaboravi, zajedno ćemo do izdavača zar ne?

Za tebe, koja si od prvih dana, moja vjerna čitačica.
Za tebe,koja si unatoč sebi uvijek bila podrška.
Za tebe,koja me ne zaboraviš.
Za tebe,što razumiješ.

VJERNA:“ Draguljčiću, na dnu neba, kako meni odmor treba! J pijem pivu i šaljem ti zagrebačku blog-pusu! A nisi ti kriva kaj si draga J draguljasto moje malo.“

I sad vi meni recite ko je ne bi volio!!!!!

Kao majka - prenosim drugim majkama tekst Diane Loomas:

KADA BIH PONOVO MOGLA ODGAJATI SVOJE DIJETE

Kada bi ponovo mogla odgajati svoje dijete,
više bih prstom pokazivala nego prijetila
manje bih ispravljala, a više povezivala.
Ne bih više gledala na sat, nego bih gledala uokolo.
Voljela bih znati manje, a više se brinuti.
Više bih se zabavljala i igrala,
ne bih igrala ozbiljno, već bi se ozbiljno igrala.
Pretrčala bih više livada i pregledala više zvijezda.
Više bih grlila, a manje tulila.
Manje bih bila kruta, a više učinkovita.
Prvo bih izgradila samopouzdanje, a tek onda kuću.
Manje bih poučavala o ljubavi prema moći,
a više o moći ljubavi.

Zašto primitivnom? Zbog predrasuda. Ja jednostavno moram ponovno pisati o tome. Ljudi, kao vi, koji čitaju ove redove, to nisu. Primitivni nisu. Nisu skučenih glava, i mozogva u njima. Ali ih je gomila koji jesu.
TEMA: same žene. Žene čiji je izbor bio: živjeti same. Ima onih koje su same a da to čak i nisu odabrale (udovice). I znate što za njih kažu na Balkanu? Da su DROLJE. Nisam sigurna da znam pravo značenje te riječi. Da su KURVE. To su valjda prostitutke. Ja poštujem prostitutke ali oni ne. Ili su Bože sačuvaj, lezbijke. A općenito vlada mišljenje da su sve one lovci na novac i status (PIH!!!!) Pa kažu: „DA, da, one samo čekaju da nekog ZGRABE.! Znamo mi takve. A ha“. Tako vam je to na našem Balkanu. U kojoj sam ja od navedenih skupina? Hm. Teško je reći. Smisliti ću ja već neku skupinu u koju bih se mogla upisati. Možda čak i stranku. Žene Koje su same jer su tako odlučile! Ili tako nekako. Već ću se ja snaći.
Ja nisam lovac na novac (ups, pa to se i rimuje). Nisam lovac ni na muškarce (postoji li izraz za ženskog lovca? Možda bi šahisti znali....)
Da li ste primijetili (ovo je mala digresija... DA MALA!) da je gomila riječi u ovom našem primitivnom Balkanskom jeziku, koja se teško prevodi u ženski rod. Kako glasi ženski rod od lovac? Lovica? (to ti dođe kao mala lova, ili igra lovica) ne paše. Lovčica (smiješno!) Lovacica? (ma daj!)
Eto, još jedan dokaz koji potvrđuje moj naslov. Da ne povjeruješ. Ja nisam lovac na status. Meni moj odgovara. Ja ga prihvaćam. Ja ga se ne sramim. Nametnut mi je, na neki način. Ja ga mogu promijeniti. Ja ga se ne sramim. Da, JA SAM SAMA. Priznala bih i da sam prostitutka, lezbijka, što god. JESAM. TO SAM, ŠTO SAM. PA TKO VOLI NEK IZVOLI. Ako ti ne paše, poljubi i ostavi! Možda se i promijenim. Ali do tada. JA SAM UDOVICA. I ponosna sam na to kako se s time nosim.
Moj muž je otišao časno. Imao je pravo na to. A ja imam pravo nositi časno svoju samoću i svoj status. Pa ma koliko trebalo i trajalo.
A ljudi? Ljudi će pričati. Oduvijek i jesu. I uvijek će. Neka pričaju, pa makr i dobro.
Ali ja ih svejedno volim, i za njih se molim. ( i to se rimuje ) Ali vas ipak volim više.

Da li je to istina? Što ako je? Zašto baš mora biti tako? Kako to da je sreća jednog čovjeka uvjetovana nesrećom drugoga? Da li je težnja za LJubavi i srećom sebična? Nije? Pa zašto onda pogađa nekog pokraj nas? Imamo li prava u ovome životu svi na zrnce sreće? Naravno da imamo. Zašto onda našu potragu za srećom drugi nazivaju izdajom? Zbog ljubomore. Sitne duše ne mogu osjetiti Ljubav, sitne duše je ne znaju prepoznati, oni nemaju dara. Ali su svjesni da su sitni i da nikad i neće moći. E, tada nama pokušavaju zagorčati život. Kad ja već nisam sretan ne moraš biti ni ti.
Ali, znate, dragi moji, sve to dođe na svoje.
Jednom, se sve složi. Kao legosi. O tome sam već pisala. Jednom, se sve shvati. Jednom svi shvate.
Možete varati neke ljude, sve vrijeme.
Možete varati sve ljude, neko vrijeme.
Ali ne možete varati sve ljude, sve vrijeme.
Ili:
Možeš što hoćeš i kako hoćeš.
Ali ne možeš koliko hoćeš.

POČINJE RUJAN

Rujan. Za mene najteži mjesec u godini. Nekada sam slavila u rujnu godišnjicu hodanja, pa godišnjicu braka.... Ove godine obilježiti ću prvu godinu udovištva. Koma. Ne vjerujem još. Ponekad mi se sve to čini ko neka zafrkancija sila viših od mene. Vjerujte mi, da još jedan dio mene ne može vjervati da ga nema. Mislite da je to normalno? Ja ne znam. Prvi puta mi se to dogodilo. I sigurno posljednji. Takvo što se ne preživi dva puta.
Kako sam već načela tu temu, danas vam najavljujem da ću 7 dana prije godišnjice posvetiti svojem pokojnom suprugu. Vi se nećete ljutiti. Objaviti ću neke pjesme, čak i njegove neke radove. Toliko sam mu dužna. Upoznati ćete još više mene, ali i njega. Neću vas dugo daviti. Samo tih sedam dana. Ne znam zašto baš sedam. Napisala sam te postove pa ću ih samo objavljivati. Jer nisam sigurna da ću biti u stanju pisati.
Puno vas pozdravljam, sa malom dozom strepnje. Vi ćete me razumijeti....