PodRoom

29.05.2006., ponedjeljak

DA VINCIJEV ŠROT

Vrlo rijetko popustim i dozvolim da me trenutni trendovi zavedu, no smatram potrebnim da se ponesem potpuno konformistički, te iznesem svoje mišljenje o fenomenu zvan "Da Vincijev Kod". Kao što svi već sigurno znaju, "Da Vincijev Kod" je mega-uspješna knjiga Dan Browna, koja slavu i popularnost, u rangu U. Eccove "Ime Ruže", može zahvaliti potrošačkom društvu u kojem živimo. Neću vas zamarati detaljima priče, koju znaju i većina ljudi koji nisu ni knjigu ni film vidjeli. Želim iznijeti moje SUBJEKTIVNO viđenje činjenica. Knjiga "Da Vincijev Kod" je vrlo smjelo manipuliranje povijesnim teorijama i mitovima. Sama radnja knjige, tj. njena priča je zapravo vrlo jednostavna (ne želim koristiti teže riječi), te je autor dokazao svoj nevjerojatni atalenat u možda najvažnijem dijelu spisateljskog rada, karakterizaciji likova. Harvardski profesor simbolistike, Robert Langdon, i Sophie Nevau, glavni likovi romana su potpuno plošni, nerazrađeni i dosadni. Odnos među likovima postoji samo u njihovoj međusobnoj komunikaciji, koja se svodi na otkrivanje ostatka priče romana. Nedostatak kvalitetne priče i kvalitetno "izrađenih" likova, Dan Brown je u svojem romanu uspješno nadomjesti gomilanjem bojnih povijesnih podataka, ideja, anegdota, teorija i mitova. Nekolicina njih su i znanstveno dokazani, ali se za većinu nikada neće saznati s obzirom da je od događaja u pitanju prošlo desetine stoljeća. Ti povijesni podatci se dotiču svih sfera našega života, no usprkos tome ona religijska je preuzela primat u svim diskusijama o romanu. Glavno pitanje koje se postavlja je ono vrlo nategnuto; da je Isus Krist imao dijete. Da se prvo razumijemo, ideje i arhivska građa s kojom je Dan Brown raspolagao nije "nova" spoznaja. Te priče postoje već desetljećima, no tek dosad se o tome šutjelo ili šaptom govorilo u krugu najpovjerljivijih prijatelja. Postoje nekoliko činjenica koje se spominju u romanu a istinite su... Opus Dei je stvarna organizacija. To je najmoćnija prelatura Vatikana koja postoji već desetljećima, te su njene doktrine vrlo vjerno prikazane u romanu. O Opus Dei-u su kroz desetljeća napisane stotine knjiga i nipošto nije Dan Brownovo "otkriće". Tajna udruga "Sionski prior" ("Priory Of Sion") je također stvarna organizacija, čija je povijest puno starija i turbulentnija, te seže u daleku povijest, još prije srednjeg vijeka. S obzirom na njenu tajnovitost, nema 100% točnih i dokazanih podataka o njoj, no postoje vrlo snažne indicije da su brojni "uglednici" umjetničkog i znanstvenog svijeta (Victor Hugo, Leonrdo da Vinci, Issac Newton) bili pripadnici ove organizacije. Da Vinci sam je vrlo kompleksna ličnost. Ekscentrik, homoseksualac, genijalan umjetnik i izumitelj koji je iza sebe ostavio brojna neprocjenjiva dijela koja su većinom ostavljala iza sebe brojne misterije i neriješene "puzzle" koje nisu ni dan danas do kraja riješene. Kada je kršćanstvo bilo u rađanju i kada se formirala sva dogma koju danas vjernici drže zdravo za gotovo, brojni manuskripti pa i cijela evanđelja su namjerno uništena, kako bi se eliminirale sva potankosti o životu Isusa Krista koje nisu bile "podobne" onome svijetu. Rezultat? Patrijarhat. Križarski ratovi. Srednji vijek. Tama. Nemojte me krivo shvatiti. Ja ovdje uopće ne govorim protiv religije. Ja govorim samo o načinu na koji je ta religija stvorena od strane CRKVE. Ovo naglašavam stoga jer mnogi vjernici još uvijek ne prave distinkciju između Crkve i religije. Ideja da je Isus Krist imao dijete sa Marijom Magdalenom je stara kao i ostale priče iz Novog Zavjeta, te su dokazi za, ali i protiv razasuti svugdje, pa čak i u Bibliji! Samu knjigu sam ja pročitao dva puta, te mi se jako svidjela. Vidi se da je Dan Brown iznimno inteligentan čovjek koji je u maniri Hollywoodskih trilera napisao dinamičan i napet roman u kojeg je uspio implementirati povijesnu građu, tako da će svi čitatelji knjige, nakon čitanja biti ugodno iznenađeni količinom novog znanja iz povijesti te povijesti umjetnosti koje su "usvojili". Učenje nije nikad bilo ovako zabavno! Katolička crkva je u slučaju "Da Vincijevog Koda" reagirala na potpuno (za nju) logičan i stupidan način, dokazavši da je u definitivnom zaostatku za svojim "stadom", koje hrli u kina i knjižare diljem svijeta. Katolička crkva i dalje ignorira sva pravila modernog kapitalističkog (potrošačkog) društva, i ne shvaća da javno protivljenju knjizi i filmu, im samo daje besplatnu reklamu i publicitet. Kada sam čitao knjigu prvi put, pretprošlu zimu, ideja o filmskoj ekranizaciji me potpuno obuzela. Kako je vrlo očito Dan Brown koristio elemente i rješenja brojnih filmskih uzora, smatrao sam kako se ova knjiga mogla "pretočiti" u izvrstan film. Unaprijed sam znao da bi bio siguran da bi film uspio jer bi se oko njega digla ogromna hajka. Na kraju sam bio u pravu samo u ovom zadnjem. Film je loš. Jako loš. Najveći problem je što je baš one nedostatke knjige, kao na primjer loša karakterizacija likova, redatelj Ron Howard još "pojačao". U romanu je iskazana barem prividno neka "kemija" između dva glavna protagonista te oni čak na kraju romana završavaju u krevetu. U filmu na rastanku Tom Hanks samo poljubi svoju kolegicu Audrey Tatou u čelo i odlazi. Glavni lik Robert Langdon u nijednom trenutku ne iskazuje emocije, tj. za tugu, ali i veselje Tom Hanks napravi vrlo neugodnu, ali zapravo smiješnu grimasu. Audrey Tatou i Jean Reno su smiješni i ovoj trojici glumaca je ovo uvjerljivo najgora uloga karijere. Imam dojam kao da se cijela filmska ekipa uopće nije pretjerano trudila, znajući da snimaju film koji će se bezobzira na kvalitetu, financijski jako isplatiti. Jedini koji je ostvario vrlo zapaženu ulogu je "standardni" Ian McKellan, čija je uloga kao i uvijek, impresivna. Mislim da je glavni problem kod filma, očita nezainteresiranost redatelja za korištenje odličnog materijala za napraviti izvrstan film. Također je veliki problem izbor podataka iz knjige koji su korišteni u filmu. Kako je knjiga vrlo opsežna što se povijesne građe tiče, režiser Ron Howard je morao birati koju će uvrstiti u film ali je izabrao baš one činjenice koje su uglavnom neinteresantne gledateljima, te ubio i jedninu mogućnost da izvuče film. Tako se nemojte začuditi da se nakon gledanja zapitate zašto se film uopće zove "Da Vincijev Kod". U romanu je vrlo detaljno opisan život i djelo ovog velikog umjetnika, dok se u filmu analizira samo jedna slika u sceni koja traje oko pet minuta, te je potpuno trivijalizirana, i nema neko značenje za daljnji tijek radnje. Uglavnom, knjigu najiskrenije preporučam svima, jako će vas zabaviti, no prije čitanja vam savjetujem da shvatite jednu činjenicu; ova knjiga u knjižarama stoji u odjeljku "Fikcija" te nije povijesni udžbenik. Većina opisanih stvari i činjenica jesu istinite, no elementi same priče su čista fikcija. Film izbjegnite ako je ikako moguće. Šteta potrošenog novca na kino ulaznicu.

- 10:02 - Komentari (27) - Isprintaj - #

25.05.2006., četvrtak

S(A)VRŠENO?

Što napraviti kada je sve savršeno? A ipak imaš osjećaj da nešto ne valja? Zamislite, imate curu. I ona je super. Veseli ste kad ste s njom. Njen osmjeh. Njen govor. Njena mimika. Sve vas to čini sretnim. Kada niste s njom, mislite o njoj. Nedostaje vam. Po jednom istraživanju, muškarac dnevno pomisli na seks oko 700 puta. Na nju misliš duplo više. I to nije u nikakvoj korelaciji. I po tome znate da je ona dobra. Niste samo s njom zbog fizičkog izgleda... I što sad ne valja? Možda je problem u njoj? Nemoguće, automatski odgovor. Možda je problem u vama? Moguće, automatski odgovor. Ali ne možete točno odrediti što to. Onda krenu ona beskrajna pitanja, na koja pod svaku cijenu želite znati odgovor... Dali me voli? Dali volim ja nju? Dali me vara? Jeli iskrena prema meni? Jesam li dovoljno dobar za nju? Usrećujem li ju ja? Sva ona pitanja koja ne smijete postaviti, a kada i dobijete odgovor, onda je već prekasno... Možda i nema apsolutno nikakvog problema. Možda je sve savršeno, a vi si ih samo stvarate jer ste navikli na njih. Što napraviti kada je sve savršeno? A ipak imaš osjećaj da nešto ne valja? Zamislite, imate odlične prijatelje. Iskreni su prema vama. Imate mnogo sličnosti s njima i uvijek vam je zabavno u njihovom društvu. No koliko puta vam se dogodilo da vam osoba za koju nikada ne bi rekli da je dvolična, zabije nož u leđa. Nadam se malo puta. Nemoguće da nije nikada. I što sad. Kroz godine upoznajete nove ljude, nastaju nova prijateljstva, a stara polagano pucaju. I kako ćete znati da su vam prijatelji iskreni. Koliko sam samo puta čuo kako neko ogovara svojeg najboljeg prijatelja ili prijateljicu. Kako znate da i vaši prijatelji to ne rade? Ne bi oni nikad... I što sad? Najgora opcija je sa svima održavati površnu vezu. Površna prijateljstva. Ako sagradite zid oko sebe. Tako niti nećete imati prijatelje koji će vas moći povrijediti. Prihvati te to. Ljudi su takvi. I uvijek će tako biti. Najviše me žaloste ljudi koji propuste život iščekujući smrt. Ne mislim sad na one ljude napudrano-bijelog lica, crne kose i odječe, koji posjećuju "Močvaru" dnevno, nego one ljude koji iz (pretežno) dobrih razloga sebi ne daju šanse za dobrim i dugim životom, bilo to zbog zdravstvenih, obiteljskih ili drugih razloga. Ovaj vikend sam prisustvovao "Jazzarella" Jazz Festivalu. Na njemu je nastupala među inim jedna Amerikanka. I što je tu čudno, Amerikanka k'o Amerikanka? Ništa, osim što je oduzeta od struka naniže te je slijepa! Kako bi bilo da se ona predala?! Ne bi putovala po svijetu. Uveseljavala ljude na drugom kraju zemaljske kugle. Živite život, nemojte ga gledati kako prolazi! Nemojte se bojati ljubavi. Ljudi. Nisu baš svi pokvarena ušljiva gamad...

- 16:30 - Komentari (23) - Isprintaj - #

17.05.2006., srijeda

NAPAD NA GLAZBENIKE!

Američka udruga MPA (Music Publisher's Association) je pobijedila u višemjesečnoj bitci. Da pojasnim... većina današnjih "garažnih" glazbenika jednostavno nema novaca za kupiti notne knjige svojih omiljenih izvođača, pa su godinama ovisili o raznim stranicama koje su služile za razmjenjivanje takvih materijala preko Interneta. Do nedavno, sve su takve stranice bile legalne, jer su većina tih dokumenata (notni zapisi) bili "skidani" po sluhu samih glazbenika, te najčešće nisu bili ni slični "službenim" knjigama sa notama i tablaturama koje se nalaze u dućanima. U apsurdnoj izjavi, MPA tvrdi da se na ovu borbu odlučila jer smatra da brojna eminentna imena glazbenog mainstreama gube novac zbog smanjene kupovine tih službenih "pjesmarica", te kako bi "nova i uzbudljiva glazba bila stvarana za buduće generacije.". Što to ustvari znači? Neki izvođač, poput Rolling Stonesa na primjer, prodaje prava nekoj izdavačkoj kući da izdaje njihovu službenu "pjesmaricu". Njih se uopće ne tiče način na koji će ta "pjesmarica" biti napisana (sami glazbenici gotovo nikada nemaju utjecaja u ovom segmentu), kako će biti distribuirana, te prodavana. To ih se ne tiče jer su oni već unaprijed dobili svoje novce. Također, nema, naglašavam, NEMA, muzičara koji je naučio svirati svoj instrument a da više od 50% vremena nije učio svirati skladbe svojih uzora. To znači da se ovim potezom upravo to pokušava zaustaviti, jer malo koji muzičar ima novaca za kupovati desetke notnih knjiga. Sada stranice poput My Songbooka, na svojim stranicama imaju samo objašnjenje kako svaka interpretacija glazbenih dijela nekog autora, čak rađena "po uhu", je ilegalna, te sada jedino smiju objavljivati dokumente glazbenih dijela koje su komponirali sami autori tih istih dokumenata. Ovaj potez je rezultirao općim revoltom glazbenika diljem svijeta, te su se počele otvarati stranice sa domenom država gdje je općenito legalno piratstvo, poput Rusije ili Brazila. Naravno, prvi poznati glazbenici (Coldplay, the Darkness itd...) koji su dali izjave za medije su podržali inicijativu MPA-e, štiteći tako svoj (minimalan) profit. No najvjerojatnije nisu ni računali da će se sada razviti samo bolji sustav razmjene dokumenata, kao i nakon slučaja MP3-a i Napstera, te da će ugled takvih grupa biti ozbiljno biti poljuljan, baš kao i u sudskom sporu Napstera i rock grupe Metallica.

- 11:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #

14.05.2006., nedjelja

BOOGALOOD RAPORT

Eto, prošla večer je bila baš zanimljiva... Kao što znate, išlo se u Boogaloo, na Tribute To Red Hot Chili Peppers. Svirao je jedan srpski bend i svoj posao je obavio stvarno odlično i većina ekipe u krcatom klubu je provela u divljem pogu. Meni je na primjer, spaljeno pola face, noge i ruke su pune ožiljaka, ali se isplatilo! Jebeno se isplatilo! Koncert i atmosfera je bila fenomenalna! Prvo smo išli kod Izabele. Tamo smo bili Kruc, Lea, ja, Judy (Izabelina najbolja frendica), cura po imenu Đuro, Tea i njena frendica. Izabelin stan je prilično dobro izgledao s obzirom da su noč prije stan posjetili dvadeset pet pankera, i prigodno ga "preuredili". Kondomi po podu, jaja po zidu, spaljene plišane igračke u pečnici.... Jadna izabela i Judy su od pet ujutro čistili, sve dok mi nismo došli, negdje oko osam. Opako smo se strgali, ali me je Lea razočarala jer se ideja odlaska na ovaj koncert razvijala sa mnom i njom. Ali dobro, što ćeš? Kao ono, bolila ju noga. E pa sad znam kako joj je bilo... Uglavnom, likovi iz benda su u detalj skinuli Pepperse, dignuli jebenu atmosferu, izašli na tri (!!!) bisa, imali smo cuge, mickeya i gro veselih emocija! Ja sam pola koncerta proveo bez majce, i kad su nas već svi napustili, Izabela i ja smo još do sitnih sati plesali kao da smo na speedu! Negdje oko jedan sam ožednio i "preselio" kod miksete gdje je bilo dvadesetak načetih piva. Nisu dugo trajale! Svi koji niste bili tamo, nego po raznim Papayama i Saloonima, neka vam bude žao! Čak i ako nikad niste ćuli nijednu pjesmu RHCP, ludo bi se proveli! Jedan indiferentni komentar: toliko o muško-ženskim prijateljstvima! Do idućeg puta!

- 10:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

09.05.2006., utorak

Red Hot Chili Peppers – STADIUM ARCADIUM

Izlazi: 9. svibanj 2006 Izdavač: Warner Bros Žanr: Funk Rock Fusion Broj pjesama: 28 (2 CD) Jedan od najvažnijih i najutjecajnijih Rock bandova današnjice je nakon mega-uspješnih albuma "Californication" i "By The Way" objavio novi (dvostruki) album... Iskreno, prije nego sam se odvažio upustiti u preslušavanje ovog zaista velikog albuma, nisam znao što očekivati. Od Peppersa sam već očekivao da ispune album sa polovicom stvari poput "Californication", "Can't Stop" ili "Under The Bridge", a ostatak albuma sa malo slabijim stvarima ali svejedno odličnim materijalom. Izdavanje duplih albuma već dugo nije praksa, te se nije događala od "zlatnih" vremena vinilnih ploča. No izdavanjem dvostrukog albuma "Mezmerise/Hypnotize" System Of A Downa te sada ovoga je i to postalo moderno, što uopće za nas slušaoce nije loše. Kada je već spomenuti album "Mezmerise/Hypnotize"bio objavljen, dva CD su izašla u razmaku od šest mjeseci, te je band taj koncept pravdao time da su željeli da njihovi fanovi dobiju dovoljno vremena "probaviti" oba albuma. Unatoč pametnoj ideji, SOAD je dobio mnoštvo kritika jer su ta dva albuma zajedno trajala nešto manje od sat i pol, te su vrlo lagano mogli izaći kao jedan album. Upravo je to albumu "Stadium Arcadium" najveći problem i zamjerka. Ima mnoštvo stvari, njim 28, te je sav taj materijal teško preslušati odjednom i za to bi vam trebalo oko pet sati, samo za prvo slušanje. Ako zanemarimo pomalo apsurdnu zamjerku (previše objavljenog materijala), album je F-E-N-O-M-E-N-A-L-A-N. Red Hot Chili Peppers je band koji postoji već dvadeset tri godine, davno su navršili četrdesetu te im je ovo deveti album. Band koji je početkom devedesetih bio poznat po tome što su doslovno shvačali onu staru "sex, drugs 'n' rock'n'roll", sada se "očistio", te njegovi članovi sada uživaju u kuhanju nutricionističke hrane, meditaciji te šetnji pasa po svojim posjedima. Kod mnogih bi to bio znak za uzbunu, no ne brinite, ovo nije neki akustični album balada starih oronulih rokera. Vjerujte mi, ima i previše materijala za neke bijesne moshpitove u prvih nekoliko redova na najavljenoj promotivnoj turneji Od frenetičnih, funky riffova John Frusciantea, do groovy bas linija Flea, preko žestokih fillova Chad Smitha na bubnjevima i uvijek genijalnom glasu frontmana Anthony Kiedsa, na albumu se stvarno ima što za čuti. John Frusciante izvrsno eksperimentira sa miješanjem bluesa, funka, klasičnog rocka, punka i metala, ponekad svega u istoj pjesmi. "Charlie" (ne samo o kokainu kako sam saznao:-) je sinkopirana poslastica himničke veličine, dok pjesme poput "Snow (Hey Oh)" ignorira svu logiku kada na briljantan tekst, ubaci "hey oh, whoo ah oh" refren, ali nije važno. Funkcionira. "Hard to Concentrate" je najnježnija pjesma koju su Peppersi ikada napravili. "Hey" je još jedna prekrasna pjesma sa svojim "wah-wah" gitarskim solažama- slično onome što je Eric Clapton radio u '80.-ima Ima tu mnogo toga i ne bi bilo dovoljno tisuću riječi da se ovaj album pošteno opiše, jednom riječju; briljantno. Party povodom izlaska novog albuma održati će se ove subote u klubu Boogaloo, Vukovarska 68! Vidimo se! Popis pjesama: DISK 1: JUPITER: 1.Dani California 2.How (Hey Oh) 3.Charlie 4.Stadium Arcadium 5.Hump De Bump 6.She's Only 18 7.Slow Cheetah 8.Torture Me 9.Strip My Mind 10.Especially In Michigan 11.Warlocks 12.C'mon Girl 13.Wet Stand 14.Hey DISK 2: MARS: 1.Desecration Smile 2.Tell Me Baby 3.Hard To Concentrate 4.21st Century 5.She Looks To Me 6.Readymade 7.If 8.Make You Feel Better 9.Animal Bar 10.So Much I 11.Storm In A Teacup 12.We Believe 13.Turn It Again 14.Death Of A Martian

- 15:42 - Komentari (40) - Isprintaj - #