Vrlo rijetko popustim i dozvolim da me trenutni trendovi zavedu, no smatram potrebnim da se ponesem potpuno konformistički, te iznesem svoje mišljenje o fenomenu zvan "Da Vincijev Kod".
Kao što svi već sigurno znaju, "Da Vincijev Kod" je mega-uspješna knjiga Dan Browna, koja slavu i popularnost, u rangu U. Eccove "Ime Ruže", može zahvaliti potrošačkom društvu u kojem živimo.
Neću vas zamarati detaljima priče, koju znaju i većina ljudi koji nisu ni knjigu ni film vidjeli. Želim iznijeti moje SUBJEKTIVNO viđenje činjenica.
Knjiga "Da Vincijev Kod" je vrlo smjelo manipuliranje povijesnim teorijama i mitovima. Sama radnja knjige, tj. njena priča je zapravo vrlo jednostavna (ne želim koristiti teže riječi), te je autor dokazao svoj nevjerojatni atalenat u možda najvažnijem dijelu spisateljskog rada, karakterizaciji likova. Harvardski profesor simbolistike, Robert Langdon, i Sophie Nevau, glavni likovi romana su potpuno plošni, nerazrađeni i dosadni. Odnos među likovima postoji samo u njihovoj međusobnoj komunikaciji, koja se svodi na otkrivanje ostatka priče romana.
Nedostatak kvalitetne priče i kvalitetno "izrađenih" likova, Dan Brown je u svojem romanu uspješno nadomjesti gomilanjem bojnih povijesnih podataka, ideja, anegdota, teorija i mitova. Nekolicina njih su i znanstveno dokazani, ali se za većinu nikada neće saznati s obzirom da je od događaja u pitanju prošlo desetine stoljeća.
Ti povijesni podatci se dotiču svih sfera našega života, no usprkos tome ona religijska je preuzela primat u svim diskusijama o romanu. Glavno pitanje koje se postavlja je ono vrlo nategnuto; da je Isus Krist imao dijete.
Da se prvo razumijemo, ideje i arhivska građa s kojom je Dan Brown raspolagao nije "nova" spoznaja. Te priče postoje već desetljećima, no tek dosad se o tome šutjelo ili šaptom govorilo u krugu najpovjerljivijih prijatelja.
Postoje nekoliko činjenica koje se spominju u romanu a istinite su...
Opus Dei je stvarna organizacija. To je najmoćnija prelatura Vatikana koja postoji već desetljećima, te su njene doktrine vrlo vjerno prikazane u romanu. O Opus Dei-u su kroz desetljeća napisane stotine knjiga i nipošto nije Dan Brownovo "otkriće".
Tajna udruga "Sionski prior" ("Priory Of Sion") je također stvarna organizacija, čija je povijest puno starija i turbulentnija, te seže u daleku povijest, još prije srednjeg vijeka. S obzirom na njenu tajnovitost, nema 100% točnih i dokazanih podataka o njoj, no postoje vrlo snažne indicije da su brojni "uglednici" umjetničkog i znanstvenog svijeta (Victor Hugo, Leonrdo da Vinci, Issac Newton) bili pripadnici ove organizacije.
Da Vinci sam je vrlo kompleksna ličnost. Ekscentrik, homoseksualac, genijalan umjetnik i izumitelj koji je iza sebe ostavio brojna neprocjenjiva dijela koja su većinom ostavljala iza sebe brojne misterije i neriješene "puzzle" koje nisu ni dan danas do kraja riješene.
Kada je kršćanstvo bilo u rađanju i kada se formirala sva dogma koju danas vjernici drže zdravo za gotovo, brojni manuskripti pa i cijela evanđelja su namjerno uništena, kako bi se eliminirale sva potankosti o životu Isusa Krista koje nisu bile "podobne" onome svijetu. Rezultat? Patrijarhat. Križarski ratovi. Srednji vijek. Tama.
Nemojte me krivo shvatiti. Ja ovdje uopće ne govorim protiv religije. Ja govorim samo o načinu na koji je ta religija stvorena od strane CRKVE. Ovo naglašavam stoga jer mnogi vjernici još uvijek ne prave distinkciju između Crkve i religije.
Ideja da je Isus Krist imao dijete sa Marijom Magdalenom je stara kao i ostale priče iz Novog Zavjeta, te su dokazi za, ali i protiv razasuti svugdje, pa čak i u Bibliji!
Samu knjigu sam ja pročitao dva puta, te mi se jako svidjela. Vidi se da je Dan Brown iznimno inteligentan čovjek koji je u maniri Hollywoodskih trilera napisao dinamičan i napet roman u kojeg je uspio implementirati povijesnu građu, tako da će svi čitatelji knjige, nakon čitanja biti ugodno iznenađeni količinom novog znanja iz povijesti te povijesti umjetnosti koje su "usvojili". Učenje nije nikad bilo ovako zabavno!
Katolička crkva je u slučaju "Da Vincijevog Koda" reagirala na potpuno (za nju) logičan i stupidan način, dokazavši da je u definitivnom zaostatku za svojim "stadom", koje hrli u kina i knjižare diljem svijeta. Katolička crkva i dalje ignorira sva pravila modernog kapitalističkog (potrošačkog) društva, i ne shvaća da javno protivljenju knjizi i filmu, im samo daje besplatnu reklamu i publicitet.
Kada sam čitao knjigu prvi put, pretprošlu zimu, ideja o filmskoj ekranizaciji me potpuno obuzela. Kako je vrlo očito Dan Brown koristio elemente i rješenja brojnih filmskih uzora, smatrao sam kako se ova knjiga mogla "pretočiti" u izvrstan film. Unaprijed sam znao da bi bio siguran da bi film uspio jer bi se oko njega digla ogromna hajka. Na kraju sam bio u pravu samo u ovom zadnjem. Film je loš. Jako loš.
Najveći problem je što je baš one nedostatke knjige, kao na primjer loša karakterizacija likova, redatelj Ron Howard još "pojačao".
U romanu je iskazana barem prividno neka "kemija" između dva glavna protagonista te oni čak na kraju romana završavaju u krevetu. U filmu na rastanku Tom Hanks samo poljubi svoju kolegicu Audrey Tatou u čelo i odlazi.
Glavni lik Robert Langdon u nijednom trenutku ne iskazuje emocije, tj. za tugu, ali i veselje Tom Hanks napravi vrlo neugodnu, ali zapravo smiješnu grimasu. Audrey Tatou i Jean Reno su smiješni i ovoj trojici glumaca je ovo uvjerljivo najgora uloga karijere. Imam dojam kao da se cijela filmska ekipa uopće nije pretjerano trudila, znajući da snimaju film koji će se bezobzira na kvalitetu, financijski jako isplatiti. Jedini koji je ostvario vrlo zapaženu ulogu je "standardni" Ian McKellan, čija je uloga kao i uvijek, impresivna.
Mislim da je glavni problem kod filma, očita nezainteresiranost redatelja za korištenje odličnog materijala za napraviti izvrstan film. Također je veliki problem izbor podataka iz knjige koji su korišteni u filmu. Kako je knjiga vrlo opsežna što se povijesne građe tiče, režiser Ron Howard je morao birati koju će uvrstiti u film ali je izabrao baš one činjenice koje su uglavnom neinteresantne gledateljima, te ubio i jedninu mogućnost da izvuče film.
Tako se nemojte začuditi da se nakon gledanja zapitate zašto se film uopće zove "Da Vincijev Kod". U romanu je vrlo detaljno opisan život i djelo ovog velikog umjetnika, dok se u filmu analizira samo jedna slika u sceni koja traje oko pet minuta, te je potpuno trivijalizirana, i nema neko značenje za daljnji tijek radnje.
Uglavnom, knjigu najiskrenije preporučam svima, jako će vas zabaviti, no prije čitanja vam savjetujem da shvatite jednu činjenicu; ova knjiga u knjižarama stoji u odjeljku "Fikcija" te nije povijesni udžbenik. Većina opisanih stvari i činjenica jesu istinite, no elementi same priče su čista fikcija.
Film izbjegnite ako je ikako moguće. Šteta potrošenog novca na kino ulaznicu.
Post je objavljen 29.05.2006. u 10:02 sati.