Što napraviti kada je sve savršeno? A ipak imaš osjećaj da nešto ne valja?
Zamislite, imate curu. I ona je super. Veseli ste kad ste s njom. Njen osmjeh. Njen govor. Njena mimika. Sve vas to čini sretnim. Kada niste s njom, mislite o njoj. Nedostaje vam. Po jednom istraživanju, muškarac dnevno pomisli na seks oko 700 puta. Na nju misliš duplo više. I to nije u nikakvoj korelaciji. I po tome znate da je ona dobra. Niste samo s njom zbog fizičkog izgleda...
I što sad ne valja?
Možda je problem u njoj? Nemoguće, automatski odgovor.
Možda je problem u vama? Moguće, automatski odgovor. Ali ne možete točno odrediti što to.
Onda krenu ona beskrajna pitanja, na koja pod svaku cijenu želite znati odgovor...
Dali me voli? Dali volim ja nju? Dali me vara? Jeli iskrena prema meni? Jesam li dovoljno dobar za nju? Usrećujem li ju ja?
Sva ona pitanja koja ne smijete postaviti, a kada i dobijete odgovor, onda je već prekasno...
Možda i nema apsolutno nikakvog problema. Možda je sve savršeno, a vi si ih samo stvarate jer ste navikli na njih.
Što napraviti kada je sve savršeno? A ipak imaš osjećaj da nešto ne valja?
Zamislite, imate odlične prijatelje. Iskreni su prema vama. Imate mnogo sličnosti s njima i uvijek vam je zabavno u njihovom društvu. No koliko puta vam se dogodilo da vam osoba za koju nikada ne bi rekli da je dvolična, zabije nož u leđa. Nadam se malo puta. Nemoguće da nije nikada. I što sad. Kroz godine upoznajete nove ljude, nastaju nova prijateljstva, a stara polagano pucaju. I kako ćete znati da su vam prijatelji iskreni. Koliko sam samo puta čuo kako neko ogovara svojeg najboljeg prijatelja ili prijateljicu. Kako znate da i vaši prijatelji to ne rade? Ne bi oni nikad...
I što sad?
Najgora opcija je sa svima održavati površnu vezu. Površna prijateljstva. Ako sagradite zid oko sebe. Tako niti nećete imati prijatelje koji će vas moći povrijediti. Prihvati te to. Ljudi su takvi. I uvijek će tako biti.
Najviše me žaloste ljudi koji propuste život iščekujući smrt. Ne mislim sad na one ljude napudrano-bijelog lica, crne kose i odječe, koji posjećuju "Močvaru" dnevno, nego one ljude koji iz (pretežno) dobrih razloga sebi ne daju šanse za dobrim i dugim životom, bilo to zbog zdravstvenih, obiteljskih ili drugih razloga.
Ovaj vikend sam prisustvovao "Jazzarella" Jazz Festivalu. Na njemu je nastupala među inim jedna Amerikanka. I što je tu čudno, Amerikanka k'o Amerikanka? Ništa, osim što je oduzeta od struka naniže te je slijepa! Kako bi bilo da se ona predala?! Ne bi putovala po svijetu. Uveseljavala ljude na drugom kraju zemaljske kugle.
Živite život, nemojte ga gledati kako prolazi! Nemojte se bojati ljubavi. Ljudi. Nisu baš svi pokvarena ušljiva gamad...
Post je objavljen 25.05.2006. u 16:30 sati.