|
na preporuku dragih nam osoba uputili smo se u dvorac trakoscan. zadnji put posjetila sam ga kao titova pionirka  pred puno, puno godina. kako su nam uciteljice (od 1-4) bile normalne osobe toga puta smo osim kumrovca posjetili: trakoscan, mariju bistricu i gubec beg stubicu, neki ce reci nespojivo za ono doba, ali posto ja zivim u "crvenoj" rijeci kod nas je sve bilo normalno i stoga sam ponosna zbog toga, a i to mi se cini pljuska onima punima predrasudama.
da se ne pravim pametna, jer to i nisam, evo letak koji smo dobili na ulazu pa si procitajte. neke stvari bas i nisu kako sam ih zapamtila iz udzbenika povijesti ali nema veze, biti ce da sam ostarila.
gospodja na ulazu je veoma ljubazna i malo smo si pocakulali. naravno odmah smo dosli na temu da nema dovoljno novaca za odrzavanje, a kamo li za nesto vise od toga. ne mogu se pozaliti, sve je cisto, uredno, oznaceno, sortirano, odrzavano ali. uvijek postoji ali jer kultura nikako na zelenu granu, same mrvice iz proracuna, a od ulaznice od 30 kuna vjerojatno se ne mogu pokriti ni troskovi stampanja biltena koji smo dobili uz ulaznicu.
dvorac je u vlasnistvu RH, zakonom je spomenik kulturne bastine i to je to. kada bi ga preuzeli bastinici obitelji draskovic moglo bi se organizirati na drugi nacin, napraviti restoran, koja soba, razvijati razliciti vid turizma - prebajkovit za romanticna vjenjcanja, team bilding menadzeriju, ljetna skola u prirodi (primjer dvorac u staroj susici) i svasta jos nesto.
na zalost nisam opalila niti jednu slikicu unutra jer je zabranjeno tj. slike nisu zasticene staklom, a ni ogradom tako da mi je palo na pamet da se jako lako mogu ostetiti. sveisto, objekt je sticen zastitarskom sluzbom i kako sam skuzila slike su pod alarmom, ajde dobro
s gospodjom na ulazu slozili smo se: ma bolje i ovako samo da ga se ne docepa neki politicar ili novokonponirani bogatas
u trakoscanu ima puno slika JULIJANE ERDOEDY DRAŠKOVIĆ za koju sam procitala da je vjerojatno prva zena u hrvatskoj koja je stekla titulu akademske slikarice. nazalost guglajuci nasla sam malo o njoj te izdvajam:
gimnazija-druga-zg.skole.
iz NACIONALA
"...I grofica Julijana Erdödy-Drašković Trakošćanska (1847.-1901.) imala je privatne učitelje, a razvoj njezina slikarskog talenta vidljiv je na studijama glava iz Zbirke Kovačić – “Muški lik s kameje”, “Glava Amazonke” i “Glava antičke žene”, koje je napravila još kao šesnaestogodišnjakinja u obiteljskoj palači u Bratislavi. Bila je kći Karla VI. Erdödya von Monyorókeréka i Monoszlo, a obitelj je živjela u Novom Marofu i Bratislavi. Po navodima kustosa iz dvorca Trakošćan, udala se za Ivana IX. grofa Draškovića Trakošćanskog, s kojim je imala dva sina – starijeg Ivana X. i mlađeg Karla, kasnije poznatog fotografa, kojeg je ovjekovječila na izloženom akvarelu “Autoportret sa sinom uz glasovir”. Grofica je u dvorcu Trakošćan imala svoj salon, tzv. Julijaninu sobu, koja je zadržala autentičan izgled iz njezina vremena: tu su još njezin štafelaj, klavir iz bečke radionice, akvareli i ulja, te njezin portret, rad slikara Johanna Tilla. “Dvorac Trakošćan Draškovićima je služio kao ljetnikovac, a danas je, s 58 tisuća posjetitelja godišnje, najposjećeniji muzej u Hrvatskoj, što ne čudi jer prezentira autohtoni plemićki život u Hrvatskoj od 15. do 19. stoljeća”, objasnio nam je Adam Pintarić, direktor muzeja.
Imala je tragičnu sudbinu. Kad je njezin voljeni sin Karlo s nepunih 26 godina poginuo u lovu, doživjela je šok i nikako nije mogla prežaliti taj gubitak. Patila je toliko da je čak pomišljala na samoubojstvo. No bila je uvjerena kršćanka i taj potez nije dolazio u obzir. Danima je jahala neumorno tjerajući konja bez obzira na vremenske prilike tako da je na kraju oboljela od upale pluća i – umrla. Nakon 2. svjetskog rata Draškovići su proglašeni kolaboracionistima i cjelokupna imovina im je oduzeta."
evo i par mojih slikica
|
