it could happen to you

ponedjeljak, 30.01.2006.

Prokleta je Amerika

Sutra idem na NBA utakmicu. Nisam već dugo bila. Zadnji put sam bila prije nekoliko godina gledati Washington Wizards protiv Milwaukee Bucks. Toni Kukoč je igrao. Nas se nekoliko skupilo (oko 15ak) i imali naše dresove, zastave i bodrili Tonija. Sigurna sam ja da on nas nije niti vidio niti čuo, ali bilo je lijepo. Ponosno čak.
Zima ovdje polako prestaje. Da budem iskrena i nije bila baš neka zima. Kad se sa mamom i sekom čujem one mi kažu kako je u Osijeku
-15 a ja ovdje samo u malo debljoj vesti. Neka, nek bude vrijeme takvo, ne žalim se ja. No mislim da će mi to biti jedna stvar na koju ću se jako teško naviknuti kad se vratim kući.
Ovdje još malo turistička sezona počinje. To mi je i najbolje a i najgore vrijeme u Washingtonu. Turisti svuda, sve pretrpano. No ne govorim ja samo o obiteljima, već cijeli autobusi, po 50, 100 čak i nekad odjednom. Autobusi zauzmu sva parkirališna mjesta u gradu, nemaš gdje auto ostaviti. Metro krcat, oni se svi naguraju na vrata, ne možeš ni ući a niti izaći na svojoj stanici. Joj koliko sam samo puta promašila svoju stanicu jer nisam do izlaza na vrijeme stigla.
Ja na posao idem metroom. Treba mi nekih 25 minuta. No problem je u tome što moram proći stanice koje su uvijek pretrpane turistima. Arlington Cemetery, Pentagon, Pentagon City... Ma jeza me hvata samo kad se sjetim. Eto zato mrzim proljeće u Washingtonu.
No na drugu stranu onda se sjetim tamo negdje krajem ožujka počinje Cherry Blossom Festival. Te japanske trešnje tako prekrasno cvjetaju roza i bijelim cvijetovima da cijeli taj dio grada gdje su posađene izgleda kao da ga je netko naslikao. To mi je najdraže doba godine u Washingtonu. Reflection Pool između Washington Monumenta i Lincoln Memoriala je napunjen vodom i čist. Štandovi su svuda po gradu, nude turistima sve što čovjek može zamisliti, i ljudi sve kupuju. Svaki vikend su nekakve manifestacije, uvijek se nešto događa. Dok nema puno turista često se odem biciklom voziti uz rijeku. Ljudi ovdje žive za vikende i kada je lijepo vrijeme imaš osjećaj da je cijeli grad vani.
Kada grad postane pretrpan ljudima ne možeš biciklom nikuda. Onda uzmem svoju knjigu, dnevnik, IPod i idem hodati gradom. Budući da ja živim sa druge strane rijeke u Virginiji, svaki puta kad ulazim u grad, trnci mi tijelom prođu kada vidim spomenike koje sam do prije 6 godina samo na televiziji viđala, a sada živim tu. Još nikako se na tu stvarnost nisam navikla.
Koliko god ja to poricala, znam da će mi Washington nedostajati. Tu je ipak bio moj dom zadnjih 6 godina. Nije mi žao što se vraćam kući, ali znam da će mi toliko toga ovdje nedostajati. Nedostajat će mi koncerti, velika kina, piano barovi, šetnje pored Bijele Kuće. Nedostajat će mi kongresna knjižnica, odlasci u New York ili Philadelphiju preko vikedna...
Prokleta je Amerika, jer ako nisi odavdje ne možeš se totalno prilagoditi načinu života a onda opet, kao nekakvu opojnu drogu, uvijek ju tražiš...

- 18:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.01.2006.

Bad Boys

Javio mi se danas mailom moj prijatelj iz Osijeka. U biti on je moj prvi dečko iz srednje škole i jedino s njim, od svih mojih bivših sam ostala u prijateljskim odnosima. Takvo nam je prijateljstvo sada da s njim mogu razgovarati o svojim ljubavnim problemima a da mi uopće nije neugodno. Čudno je kako se s godinama neke stvari promijene. U glavnom, pišem ja tako njemu o nekim stvarima što su se dogodile u proteklih mjesec dana i on meni na to odgovara da je problem u nama curama što mi uvijek otpirimo dobre dečke a zalijepimo se za one grozne.
I u biti je u pravu. No ne mislim da je to samo slučaj kad dodje do cura, već mislim da je to u ljudskoj prirodi, bilo to muško ili žensko. No evo, budući da sam cura pričat ću na našem primjeru. Činjenica je da cure uvijek govore kako žele dobrog dečka, nekog tko će ih dobro tretirati, biti romantičan, biti uvijek tu za njih, netko tko će ih tretirati kako zaslužuju. No onda kad nađemo takvog nekog, to ne traje nešto pretjerano dugo jer su nam takvi dečki predobri, čak što više, možda i dosadni. I onda dođe jedan koji nas ignorira, vrijeđa, nije dobar prema nama, stalno zbog njega plačemo. Prijateljicama smo se već popele na vrh glave sa pričama o tome što nam je u radio, a opet se od njega ne možemo odmaknuti. Zašto je to tako? Zašto tražimo dobrotu a kad je imamo ne znamo to cijeniti? Što je to što ljude tjera da lude za onima koji ih loše tretiraju?
Neki kažu da je to obična činjenica da ljudi uvijek žele ono što ne mogu imati, da im je to izazov i da to ljude tjera dalje. Ja gledam neke svoje bivše dečke. Imala sam ih par dobrih (ovaj gore navedeni je jedan od njih) i bili su divni prema meni. Pazili me, brinuli o meni, nije bilo svađa, nije bilo problema, nije bilo drame. I onda nađe jedan koji je čista suprotnost i evo, 10 godina već prođe i ja ga volim isto koliko sam ga voljela i prvi put kad sam ga ugledala.
Zašto smo takvi? Zašto tražimo sve što mislimo da zaslužujemo i onda kad to dobijemo, to nam nije dovoljno?
Luther Vandross kaže ovako:

"I'd rather have bad times with you, than good times with someone else
I'd rather be beside you in a storm, than safe and warm by myself
I'd rather have hard times together, than to have it easy apart
I'd rather have the one who holds my heart"

- 18:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 20.01.2006.

Hrvatska, a sta ti je to? A gdje ti je to?

U Ekonomskoj Školi u Osijeku (koju sam završila davnih dana), dvije smo godine imali predmet pod nazivom ¨Gospodarstvo Europe i Svijeta sa zemljopisom¨. Naša profesorica imala je specifičan način ispitivanja. Svakih nekoliko mjeseci izvela bi nas pred Kartu HRvatske, Europe ili čak i svijeta i postavila pet pitanja koja su se sastojala od pokazivanja gradova i rijeka do pronalaženja planina, dolina i kojekakvih drugih gluposti. No moralo se znati. Pet pitanja za 5, četiri pitanja za 4 i tako dalje. Morali smo svo gradivo naći na karti. Mogla bih iskreno reći da smo dosta toga naučili.
I evo me sada 6 godina već u Americi. Naglasak nikako nisam uspjela iygubiti i ljudi odmah primjete kako sam strankinja. Kada bih morala naborjati koliko sam puta čula pitanje "Odakle si?", ne znam kada bih stala. No ne smeta mi. Većinu puta na moj odgovor "Iz Hrvatske", pitaju "Aha, a gdje ti je to?". U početku sam često imala poteškoća u objašnjavanju zemljopisnog položaja. Većina automatski misli da je Hrvatska dio Rusije. Oni izgleda nemaju baš predodžbu koliko je Rusija velika, pa čak ni gdje je...
Neki me čak i pitaju šta je to Hrvatska. budući da se u ovoj zemlji sve vrti oko sportova ljudi obično znaju za Hrvatsku ako im kažem Toni Kukoč ili Dražen Petrović. Oni onda odmah kažu : "Vlade Divac, Peja Stojakovic?" (kako ga ovdje zovu). Ne ljudi, to su dvije različite zemlje! No njima je svima to sve isto. Oni malo stariji ne znaju za ime Hrvatska no kad im spomeneš Jugoslaviju sjete se Tita i onda znaju. Čak sam ih srela nekoliko koji su mi uzduž i popreko objašnjavali svoja putovanja po teritoriju bivše Jugoslavije.
No za one koji su bez ikakve ideje gdje je Hrvatska, našla sam najlakši način objašnjavanja gdje je Hrvatska. Ide ovako: Jel zante gdje je Italija? E Hrvatska je sa desne strane preko mora!
I mislim u sebi "evo mene u najjačoj zemlji na svijetu. Zemlji koja se ponosi svojom moći, svojim bogatstvom, svojom inteligencijom. A zemljiopis objašnjavam na razini prvog razreda osnovne škole!" U početku sam mislila kako su glupi, šta ih to u školama uče?! No nakon nekog vremena provedenog ovdje uvidjela samda oni u biti smatraju da nema potrebe da troše vrijeme na stvari koje im neće u životu trebati. Opće znanje stavljaju u drugi plan dok se fokusiraju na ono što je njima važno. I tu su savršenog znanja.
I onda se pitam, šta je važnije, imati opće znanje o svemu ili imati specifično, usavršeno znanje o struci u kojoj radiš?
Trošimo li mi možda vrijeme na nepotrebne stvari ili mi jos uvijek cijenimo ljudski um a ne tretiramo ljude kao mašine?

- 16:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.01.2006.

Ove noći. Katkad

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: ¨Noć je puna zvijezda
Trepere modre zvijezde u daljini.¨
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam ju, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam ju u svome naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najužnije stihove.
Pomisao da je nema.
Osjećaj da sam ju izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.

I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdana a ona nije uz mene.
I to je sve.
U daljini netko pjeva. U daljini.

Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj pogled ju ište.
Moje srece ju ište, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više ju ne volim, zaista, a možda ju ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Pablo Neruda

- 22:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Separated

Ima jedna pjesma, ide ovako :

"...When we were together
We never turned our backs on each other
But now that we're separated
We can't stand one another."

I istina je, ne samo u vezi, vec i prijaljstvima koja se nekad isto raskinu. Al' zasto je to tako. Jucer smo bili najbolji prijatelji/prijateljice a danas prijetimo da cemo sve tajne nama povjerene razotkriti.
Jucer ti decko/cura kaze kako te voli i kako te nikada ne ce povrijediti, a danas ti kaze da nisi vrijedna/vrijedan zraka koji udises. Zasto je to tako? Sto se to u ljudima promijeni da ih natjera da postanu okrutni? Da li to bol govori iz nas samo nekim jezikom koji mi jos ne razumijemo, ili u nama svima doista ima trunka zlobe koja samo ceka da iskoci? Kako smo se jucer mogli voljeti, a danas si takve grozne stvari govorimo da se pitam "tko smo mi sada a tko smo bili svo ovo vrijeme?"
Voljela bih da znam. Svi smo se mi nasli u takvoj situaciji. Htjeli mi to priznati ili ne, ili je netko prema nama bio takav, ili smo mi to nekome ucinili. Cinjenica je da sve sto se u zivotu dogadja vrti se u krug i kad-tad ce nas dohvatiti. Ne kaze se bez razloga "sve se vraca, sve se placa". Na ovaj ili onaj nacin, sve nas stigne ono sto zasluzujemo.
To je valjda taj balans o kojem svi pricaju da u zivotu mora postojati.

- 15:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2006.

Lets stay friends

Koliko od nas se naslo u situaciji da nakon prekida veze cujemo izreku "ostanimo prijatelji"? Tko zna, mozda smo je i sami koji puta rekli. No sto doista mislimo time reci? Kada je ok sa bivsim/bivsom ostati prijatelj, a kada je to naprosto nemoguce? Koliko puta to doista mislimo kada kazemo? Koliko puta se toga drzimo? Evo nek se svatko zapita, od svih svojih veza, s koliko ste ljudi doista ostali prijatelji.
Ja iskreno smatram da ako ste s nekim bili dugo vremena i imate jake osjecaje za tu osobu, jako je tesko prihvatiti prijateljstvo. Kako ja sada, na primjer da budem prijateljica sa mojim bivsim? Kako da ga slusam kako mi prica o izlascima, svojim problemima s curama ili bilo cemu drugome?
Ne znam, mozda sam ja cudna osoba, ali dokle god imam neki osjecaj za osobu, pa makar to bila i mrznja, tu ne moze biti nikakvog prijateljskog odnosa. Uostalom, prijatelji su osobe kojima se povjeravas, osobe kojima vjerujes, osobe koje su ti drage i za koje bi ucinio sve da im pomognes.
U jednu ruku, prijatelji su isto kao i veza, samo sto nema one seksualne privlacnosti i svega sto uz to dolazi.
Ako mu nisam mogla vjerovati dok smo bili u vezi, kako da mu vjerujem kao prijatelju? Ne, meni treba vremena. Kad dodje do takve situacije do koje je sada doslo, meni treba vremena daleko od bilo kakvog doticaja s njim.
Ja kad pogledam sve svoje prijasnje veze, jedino sam ostala u prijateljskom, pravom prijateljskom odnosu sa samo jednom osobom, i to se nije dogodilo preko noci. Dugo je vremena proslo dok nismo postali ponovno prijatelji. jedna veza koja je uspjela izdrzati prijateljstvo. jedna u 11 godina kako sam imala prvog decka. Sto to govori?

Voljela bih znati sto drugi imaju za reci o svojim iskustvima.

- 16:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 06.01.2006.

Karma

Izgleda je izreka svuda u svijetu ista: sve se vraca, sve se placa. I dok pokusavam sastaviti dijelove svog zivota i nastojim vidjeti gdje sam pogrijesila u prijasnjoj vezi, pitam se sto li sam ja to u svojoj proslosti napravila da mene karma ovako prati.
Ovo je za mene bila nevjerojatna godina. U dobrom i najgorem mogucem smislu. No ne vrijedi sada to analizirati. Nista se time nece promijeniti.
Nakon propalog braka i svega 24 godine zivota, bila sam odlucila da cu svoj brak iskoristiti kao najbolju mogucu pouku sto vise ne treba raditi. I doista sam nastojala. No, ono sto nisam uvidjela da su me stari duhovi jos uvijek pratili i koliko god se ja trudila njih zanemariti, dok se s njima ne suocim problemi ce ostati isti.
Doista sam pokusala. Dala sam sve od sebe. Moja mama kaze da je moj najveci problem sto mislim da su svi kao ja. Samo zato sto ja ne bih nesto ucinila, ne znaci da ce tako i netko drugi postupiti. Neki moji prijatelji kazu da sam naivna, drugi opet kazu da sam previse optimisticna. Jedno je sigurno, oko mog srca sada je jedan veliki zid koji ce biti jako tesko probiti.
Prijatelji mi kazu da je izlazak sa nekom drugom osobom najbolji moguci nacin da se preboli. No ja ne mogu. Svoju vezu od prije deset godina nisam jos prebolila kako treba, koliko ce mi trebati da ovo prebolim?
Mislila sam da u njemu imam sve najbolje. Po prvi puta u jako dugo vremena bila sam s osobom uz koju sam se osjecala da se ne moram pretvarati da sam netko tko nisam. Nasmijavao me, veselio me, doista me cinio sretnom. I sto se onda promijenilo? Kasni pozivi u noc kada bi rekao da ga prijatelji zovu. Nejavljanje na telefon i cudni izrazi lica kada laze? Sta me uopce navelo da posumnjam? Jesam li ja mozda bila nesigurna sama u sebe da njemu nisam mogla vjerovati?
Sada kad pogledam, da nisam sumnjala, da nisam vjerovala osjecaju koji sam imala i istrazila sve te lazi, sada bih bila u (lazno) sretnoj vezi i ne bih znala nista sto se dogadja iza mojih ledja.
I onda se pitam, sto je bolje, biti naivna i vjerovati da je sve divno i krasno, ili vjerovati svom instinktu i saznati istinu i na kraju ostati povrijedjena ?
Jednu stvar znam za sigurno. Bit ce mi jako tesko ponovno vjerovati. LJudi cesto kazu da u novu vezu ne treba donositi stare probleme. No kako ih se rijesiti? Kako vjerovati ako te je svaka osoba do koje ti je ikada u zivotu stalo na isti nacin povrijedila? Kako se prepustiti osjecajima ponovno?
To je ono sto ja zelim znati....

- 05:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>