Sutra idem na NBA utakmicu. Nisam već dugo bila. Zadnji put sam bila prije nekoliko godina gledati Washington Wizards protiv Milwaukee Bucks. Toni Kukoč je igrao. Nas se nekoliko skupilo (oko 15ak) i imali naše dresove, zastave i bodrili Tonija. Sigurna sam ja da on nas nije niti vidio niti čuo, ali bilo je lijepo. Ponosno čak.
Zima ovdje polako prestaje. Da budem iskrena i nije bila baš neka zima. Kad se sa mamom i sekom čujem one mi kažu kako je u Osijeku
-15 a ja ovdje samo u malo debljoj vesti. Neka, nek bude vrijeme takvo, ne žalim se ja. No mislim da će mi to biti jedna stvar na koju ću se jako teško naviknuti kad se vratim kući.
Ovdje još malo turistička sezona počinje. To mi je i najbolje a i najgore vrijeme u Washingtonu. Turisti svuda, sve pretrpano. No ne govorim ja samo o obiteljima, već cijeli autobusi, po 50, 100 čak i nekad odjednom. Autobusi zauzmu sva parkirališna mjesta u gradu, nemaš gdje auto ostaviti. Metro krcat, oni se svi naguraju na vrata, ne možeš ni ući a niti izaći na svojoj stanici. Joj koliko sam samo puta promašila svoju stanicu jer nisam do izlaza na vrijeme stigla.
Ja na posao idem metroom. Treba mi nekih 25 minuta. No problem je u tome što moram proći stanice koje su uvijek pretrpane turistima. Arlington Cemetery, Pentagon, Pentagon City... Ma jeza me hvata samo kad se sjetim. Eto zato mrzim proljeće u Washingtonu.
No na drugu stranu onda se sjetim tamo negdje krajem ožujka počinje Cherry Blossom Festival. Te japanske trešnje tako prekrasno cvjetaju roza i bijelim cvijetovima da cijeli taj dio grada gdje su posađene izgleda kao da ga je netko naslikao. To mi je najdraže doba godine u Washingtonu. Reflection Pool između Washington Monumenta i Lincoln Memoriala je napunjen vodom i čist. Štandovi su svuda po gradu, nude turistima sve što čovjek može zamisliti, i ljudi sve kupuju. Svaki vikend su nekakve manifestacije, uvijek se nešto događa. Dok nema puno turista često se odem biciklom voziti uz rijeku. Ljudi ovdje žive za vikende i kada je lijepo vrijeme imaš osjećaj da je cijeli grad vani.
Kada grad postane pretrpan ljudima ne možeš biciklom nikuda. Onda uzmem svoju knjigu, dnevnik, IPod i idem hodati gradom. Budući da ja živim sa druge strane rijeke u Virginiji, svaki puta kad ulazim u grad, trnci mi tijelom prođu kada vidim spomenike koje sam do prije 6 godina samo na televiziji viđala, a sada živim tu. Još nikako se na tu stvarnost nisam navikla.
Koliko god ja to poricala, znam da će mi Washington nedostajati. Tu je ipak bio moj dom zadnjih 6 godina. Nije mi žao što se vraćam kući, ali znam da će mi toliko toga ovdje nedostajati. Nedostajat će mi koncerti, velika kina, piano barovi, šetnje pored Bijele Kuće. Nedostajat će mi kongresna knjižnica, odlasci u New York ili Philadelphiju preko vikedna...
Prokleta je Amerika, jer ako nisi odavdje ne možeš se totalno prilagoditi načinu života a onda opet, kao nekakvu opojnu drogu, uvijek ju tražiš...
Post je objavljen 30.01.2006. u 18:31 sati.