28
petak
travanj
2017
Jugo, nesanica i koja ljubavna pi*darija
Gluvo doba noci, nesanica, prokleti šum u ušima koji ne prolazi danima, misao da se ujutro trebam dignuti i ići 'sluzbeno' u susjedni grad s dvolicnim osobama, bez obraza i morala me ubija. Jugo ne zelim spominjati, jugo je zlo. Jugo me vraća na dane kad sam bila najvise s.ebana, jugo mi je donilo nesanicu, jugo me cini slabom, tuznom i cmizdravom. Ukratko ne volim jugo.
Ne volim ga jer me je ponovno odveo u napola sakrivene ladice u ovom mom zbrčkanom mozgu, a tako mi je bilo lipo dok su bile zatvorene i napola zaboravljene, ali jugo nebi bio jugo da nije zavirio u one najgore i to bas one sto izazivaju bol. Bol na koju sam pocela zaboravljati, ali ne eto ti juga i dovede prijateljicu nesanicu i otvore one ladicu zvanu 'U koji q sam zivot potrosila?'
I tako, lezim ja i dr.am po fejzbuku i prvo sto mi izleti slika kako se jedna moja davna ljubav sutra zeni, curom mog imena. Pomislih, a faak moram mu cestitati ipak me zva na pir, jer taj bivsi decko i nakon devet godina od nase neslavne 'ljubavi' ima naviku kada se opije redovito me nazvati i zaliti sto je bio kreten i izgubio me zbog nekih drugih ljudi, da cu ja uvijek biti njegova neprezaljena i najdraza uspomena iz mladih dana, te da je iz tog razloga nasao zenu mog imena. (Yeah wright!) :-) Bosanac moj neka je tebi sa srićom, znam da ces me se uvik rado sititi. ;-)
Nakon poslane poruke nastavljam dalje dr.ati po fejZbuku, skidajuci si sve po spisku sta nespavam ili bar da radim nesto korisno, no u tom momentu iskače Đole (op.a. Balašević) s obradom jedne svoje stvari i eto ti vraze odjednom suze. Stih! Taj jedan,ubija i pogada u srce, a glasi:
"A sto se tice Katrin, samo bi kučkin sin nešto rekao lose.
Svoj je vrtela film, sto je OK sasvim,
svako bira svoj lik."
Obzirom da sam poprilicno vizualan tip, mozda maštovit nezz kako bi to nazvala, odjednom postajem Katrin, o kojoj niti jedan 'bivši' (sirok pojam ;-) ) nije rekao nista lose, dobro osim ovog svjezeg bivseg Konja (iako ni to ne virujem) i svi uvijek dolaze nazad, pa cak i onaj jedan sto me je godinama psihički unistavao i koji je od mene ucinio mozda 'emocionalno nestabilnu' osobu zbog kojeg sam propustila neke prilike sto vjerovatno nisam trebala, koji sad ima dvoje dice al to ga ne sprečava da s vremena na vrijeme posalje koju poruku misleci da cu poletiti za njim. Dobro, ovaj ce o meni reci lose jer se samo lazima sluzi, u gradu je poznat kao 'Ziva istina'. Realno, mi nikad nismk bili u sluzbenoj vezi, ja sam bila zaljubljena klinka koja je cekala njegov poziv ili poruku. Sto je najtragicnije, nismo se mi u pet godina ili koliko smo se vec vucarali zajedno ni posteno posexali, mi smo imali kemiju i povezanost.. Zivila sam od tih mrvica koje mi je pruzao, a njega je privlacilo to sto samnom nije mogao manipulirati na nacin na koji je svojim tadasnjim curama manipulirao, te sto sam mu vjecito kontrirala istinu na njegove lazi. Dugo sam se lijecila od njega trebalo je tu godina, nakon njega i uzivanja u soliranju je dosa jedino Konj (Friski bivsi).
I eto ti đavla nakon suza na Balaševiću izleti mi slika jedne 'tuke' s kojom sam se nekada davno druzila, tocnije njezinom sestrom, ali je ona uvik vukljala i 'tuku' sa sobom jer ova nije imala prijatelja, a na svojoj koži sam osjetila i zasto. Tuka izbacuje slike s novom devojkom moga bivseg Konja, e onog sta me zaminio nakon par dana od naseg prekida. No, kako smo mi svi s kamena gdje svako o svakom sve zna sjetih se ja tako razmisljajuci po ovoj juzini da je Nova bila i s mojim bivsim, ovim od gore, naravno tajno taman koji mjesec prije nego sto se ozenio. Nezz jel to do malog mista ili cura ocito misli da ja stvarno znam dobro izabrati, pa zeli i ona probati moje 'otpatke'. Naravno to je malo crni humor, nek joj je sa sricom, nikad mi nije bila simpatican, ne volim glumu jer je ista kao i 'tuka' koja objavljuje sliku o kojoj sam tila nest napisat jer me jednostavno mala iritira i ona to jako dobro zna, a kako i nece znati kada zenska ispred moji prijatelja od malih nogu, te ispred mog najblizeg clana obitelji ide, da prostite srati kontra mene, omiljene plavuse među svojima... Sto je najtragicnije cura je za javnost sva pobozna, crkva, misa, zornica. Odjednom fanatik! Samo sta je ovo kamen i sve se zna, jako dobro. Pogotovo ako ste ja, koja je u muskom drustvu vječito, a poznato je da su muske vece trač babe od ikoga.
No nebitne su one meni samo sebi malo laksam dusu. Meni se odmah stvorio u glavi film, scena (vizualna), kako ce ona konju srati kontra mene, uhvatit ce ona priliku za to na fin umiljat nacin, kad tad, ali nadam se tj. Vjerujem da Konj jos uvijek ima svoje cvrsto ja, kao sto je imao dok je bio sa mnom, jer ipak on mene pozna bolje neg tuka.
Jbg, ne volim zene koje se prave svetice, majke, kraljice - a to nisu, budi covik i iskren/a NE GLUMI. Budi sto jesi, kao ja koja jesam svakakva, glasna, naporna, dosadana, radoznala, ma budi sto zelis biti ali budi ISKREN/A, prema sebi i drugima.
I tako, jugo mene uvlaci sve dublje u one crne ladice s pocetka i dovodi opet do Konja, sjetih se prosle subote kada je zajednicki frend zvao na pivu njega i mene, a da niti jedno to nismo znali. Recimo, ja kada sam saznala da dolazi Konj vec sam se digla sa stola i krenila put doma, no Frend to nije dopustio vec je vikao ali ti moras biti jaca od toga, ti jesi jaca od toga, tih par minuta sam mislila da cu u zemlju propasti, sreca pa on nije doveo novu, jer iskreno nezz kako bi se ponasala.. Nadam se da do toga doci nece, ali Konja samoga - kojem nije bas bilo ugodno sto me vidio, vjerovatno iz bojazni 'sta ce mala reci ako ga vidi da sidi sa mnom', njega mogu izgurati, dapace!
Uvidjela sam par stvari koje sam eto bas danas po juzini morala u svojoj glavi analizirati.. On se u cetiri miseca prominio, na bolje ili nagore ne znam, to vise nije lik s kojim sam ja bila, vise mi pari kao netko tko pomalo gubi kicmu.. Znate one zenske/muski koje partner/ica pokusava nametati svoja pravila i to uspjesno, ma nije se on promjenio ni zbog toga sto vice da ga po birtijama nema jer nema novaca, on se 'smiruje' ili bar pokusava. Neukrotivi Konj je pronasao nekoga ko ce ga ukrotiti :-) I meni je drago zbog toga, jer ja nisam netko tko zeli 'krotiti' nekoga, prvenstveno jer ne zelim da se 'kroti' mene. Ne zelim ispade ljubomore, da mi se brani s kim cu na pice, koliko cu ostati, da se pravdam. O ne, ja samo zelim da s partnerom rastem zajedno i u povjerenju.
On mi to nije pruzio, nije zelio rasti skupa samnom, nije zelio biti spontan, nije prepoznao mene kakvu ja jesam. Doduse, nije ni mogao jednim dijelom i zbog moje bolesti, ali mislim da sad kada me vidi shvaca sto je meni trebalo da budem sretna. A ja sam shvatila da nisam zensko po njegovom nekom zamisljanju - mozda da sam branila druzenja sa nekim osobama, da sam bila rospija ili 'ljubomorna kučka' mozda nebi ovako zavrsilo, tko zna sve pise u zvijezdamaaaa...
Mi zene kada volimo iskreno i iz dubine duse, a sto je i jedna blogerica (Frida) na mom zadnjem postu napisala, a u to sam se i sama uvjerila: 'Mi žene znamo da kad se voli nema tu priče o samopoštovanju ili poniženju.... svoje vrijednosti nisi izgubila, naprotiv, tvoja je vrijednost sposobnost da priznaš grešku čak i kad znaš da nisi toliko kriva, samo zato jer imaš snažnu ljubav u sebi....'
I tako konju bivsi svoje greske priznam, znam ih i kajem se zbog njih. Kao i u svim drugim odnosima..
Vracam se na stih od Đoleta, na kojeg me navuka moj Bosanac koji se sutra zeni:
'Svoj je vrtela film, sto je OK sasvim,
svako bira svoj lik.'
I vrtim ga i dalje i vrtit cu ga dok god mogu... Ali, na kraju krajeva, sad tocno znam koga zelim kraj sebe i na nista manje ne pristajem..
Vraćam se na sretnu verziju sebe, u hodu rjesavajuci sve probleme sama sa sobom. Bez ikoga... Lažem, do Šime iz Cavtata i njegovih gluteusa ;-)))
Pocela sam u suzama pisati, totalno drugacije sam zamisljala tekst i sad evo me, nasmjesena i snena.. Pisanje me lijeci, kao i planina, a vi nemojte zamiriti na zbrckanom tekstu, 04:17h je upravo... ;-)
Vozdrav do neke nove sesije psiholoskog lijecenja :-))
komentiraj (5) * ispiši * #
12
srijeda
travanj
2017
F*uck you PMS, f*uck you emotions, f*uck you love!
Proliće, sve cvita oko mene, zeleni se trava, potok zubori, ljudi su sretniji, a ja sjebana. Koji uvod, prvo sto mi je palo na pamet. Doslo mi da istresem sve sta zadnjih dana nosim u srcu i sebi. Treba mi to, jer se patim sama sa sobom, svojom bolešću, a primjetih da mi pisanje s vremena na vrijeme olaksa moje tegobe.
Zadnji post je bio posvećen Konju, prije dva mjeseca i sada ce biti spomenut, jer ocito to s moje strane koliko god on i ja mislili nije samo prijateljska ljubav, jer da je nebi jos uvijek bolilo ovako jako. Nije cak ni iz 'obijesti' jer je on u toj nekoj novoj vezi. Stvarno nije.
Na pocetku sam pisala šaljive postove. Sad ne mogu. Ne ide, a ne ide iz razloga sto sam u dubini svoje duse slomljena, rastrgana i blago receno s.ebana. Jbg, nakon par godina pustih šokova, gubitaka najblizih osoba, brige oko najmilijih sam pukla ko kokica i dosla sam na rub. Biti ili ne biti. Nastaviti sa zivotom i boriti se ili okoncati sve. Sreca moja pa sam pomalo sebična i volim sebe, pa se odlucih boriti za sebe.
Zadnjih godinu dana sam imala sve. Posao, ljude koji me vole, čovika koji me volio, jednom riječju - SVE! No, nesto je falilo. Bila sam sama, bez obzira koliko je ljudi bilo oko mene, ja sam se osjecala kao 'Pale sam na svijetu', zatočena u 'sobi' bez vrata s malim prozorčićem kroz koji je povremeno dopiralo malo svijetlosti. Taj prozor se cinio miljama udaljen od mene i svaki put kada bi mu se krenila priblizavati on je bio sve dalji i dalji, a ja bi tonula sve vise i vise. Glasovi koji su me okruzivali bili su samo jeka u daljini. S vremeno bih cula sam 'trgni se', 'sta ti mislis od svog zivota', 'lijena si', 'pogledaj druge'.... Gledam ih svi su sretni, veseli nasmijani. Sve ono sto ja zelim, a ne mogu i tako iz dana u dan. Znala sam da mi svi zele dobro, ali jednostavno to crnilo u mojoj glavi je bilo jace od mene, mojih zelja i snova.
Jedina osoba koja me je na neko vrijeme izvukal bar na kratko iz moje rupe je bio On - Konj. Tad sam bila sretna, nasmijana i vesela. Njegov dodir me je lječio, njegov poljubac je micao crnilo iz moje glave, a pogled i rijeci su izmamljivale dugo sakrivan osmijeh. No, moja bolest (depresija) je kao i glavobolja. Kada popijes ibuprofen prestane te bolit glava, a kod mene se dogodilo to da kada sam se jednom probudila ponovno se vratilo crnilo, najgore do tada.. Prvi put sam nekome priznala svoj problem, on me razumio, dao mi podrsku da potrazim pomoc, ali ja nisam bila u stanju je prihvatiti. Smatrala sam proci ce to samo od sebe, pa i prije je. Zasto nebi i sada?
On mi je davao snagu i volju da idem dalje, da rjesavam svoje probleme. Mozda se ni on nije znao nositi s tim. Ne znam. No, umisto da je prolazilo bivalo je sve gore i gore. Tonula sam, padala i tom padu se nije vidio kraj. Udaljavala sam se od svih koji su me okruzivali, udaljavala sam se od njega koji mi je bio sve. Zatvorila sam se u svoj svijet, crnih misli. Sreća je bila nesto sto se događalo nekome drugom, svoju koja je bila kraj mene nisam vidila. Nisam imala zivaca ni za koga i ni za što. Da bi najlakše opisala tu fazu dati cu primjer:
Lezim na kaucu, ispred mene je čaša vec satima, danima... zivcira me, jako me zivcira i smeta mi! Zelim je makniti i oprati, strasno to zelim, a ne mogu. Ne mogu se ustati s tog f*cking kauča koji me jedino veseli i koji mi je jedini prijatelj uz f*cking igricu na mobitelu. Poruke dolaze od njega, prijatelja, obitelji. Nemam volje, snage i zelje im odgovoriti. Nervozu mi stvaraju i oni i ta casa i televizija i kauc. Ubija sve i tako danima i mjesecima.
Pravila sam se da je sve ok, odnos s konjem se promijenio, sasvim razumljivo. On je naknadno kazao da je dao sve od sebe, da je ljubav presla u bratsku i ja sam mislila da je prosla, zivcirao me svojim ponasanjem i nerazumjevanjem. Bio je u svojim problemima, obvezama. Ja sam žugala, indirektno trazeci pomoc, smatrajuci da ce shvatiti. No, nije. Jer od svojih problema nije vidio da ja tonem sve dublje i dublje, te nastavim li ovako da me nece biti. Mislio je da pretjerujem, kao sto su mislili i moji bliznji. Prestali smo razgovarati, planirati i smisljati zjednicku buducnost. Steta. Velika steta sto mi nije dao plesku, uzeo pod ruku i odveo kod doktora, ni on niti itko iz moje uze obitelji.
Zalosno je sto u tim momentima svi misle da ti nemas problema, da si za nista, da nista ne zelis. Ne shvacajuci, da osoba koja je u mom stanju zeli sve. Zeli biti sretna i zeli druge ciniti sretnim.
Osobno, u tom periodu sam s tad svojim Konjem zeljela osvojiti svijet, zeljala mu pomoci oko useljenja, ciscenja, uredenja njegova doma. Zeljela ga ciniti sretnim i pomalo graditi zajednicki zivot. Ali, ja to nisam znala pokazati u tom momentu. Nisam bila u stanju razgovarati s njim o svemu tome sto me muci, jer sam ga se bojala. Bojala sam se njegove reakcije i kako mu to sve prezentirati, jer on je tezak, treba znati kako s njim razgovarati, treba ga pustiti da prespava kada je ljut, treba razumiti njegov nacin funkcioniranja. Tad nisam imala strpljenja za to. Isto kao sto nisam imala strpljenja s njim tako nisam imala strpljenja ni sa obitelji i prijateljima. Nitko me nije razumio i svi su vikali da umisljam.
I onda preokret, prekid s Konjem iniciran s moje strane zbog pizdrije s njegove strane. Sve bi bilo super da poslje nisu pali razgovori koji su davno trebali biti odradeni, jer tad bi bilo sve drugacije. No, sto je tu je.
Ni tad mu nisam rekla svoje probleme, ni tad mi nisam mogla docarati i opisati koliko sam ga voljela i vjerovatno jos uvijek i volim.
Zatim kao iz vedra neba dogodio se moj 'konačni pad' na samo dno. Svi problemi, vjesto skrivani godinama su isplivali na povrsinu, okidac je bio sto je Konj tri dana nakon nekih rijeci pokazao 'postovanje' prema meni. On na to nije gledao kao ja, no meni je to bila kap koja je prelila casu i koja me je unistila do krajnjih granica. Nasao je nakon tri dana curu. U tom momentu kada sam vidila svog Konja kojeg sam tad volila vise neg ikad s drugom i svim sranjima koje sam imala doma prestala sam jesti. Jedino sto je ulazilo u moj zeludac je bila kava, mozda pokoja banana i tone nikotina. Spavala sam po sat vremena, a ako bi i zaspala budili su me košmari. Jastuci su bili natopljeni suzama, a uz sve to brinula sam se o tek operiranoj majci. Koja me gledala kako svaki dan tonem sve vise i vise. U dva tjedna izgubila sam 8 kilograma. Dosla sam na rub anoreksije i shvatila da vise bez strucne pomoci meni nema spasa, da se vise ne mogu sama boriti sa sobom jer bi inace bila u stanju napraviti ono najgore. Dignuti ruke od sebe i otici kod svog taje i babe koji su moji andeli cuvari.
Kap koja je prelila casu je na kraju u jednu ruku donijela i nesto dobro, moja mama je bila tu i davala mi podrsku isto kao ostrižena tuka, koja me je izvlacila iz kuce... Odlucila sam ono sto sam odavno trebala - potrazila strucnu pomoc. Na kamenu je to sramota, postanes odma etikariran kao luđak, no ja u svojoj glavi to gledam drugačije. Ne, ja nisam luđak sto sam sada na terapiji i svakodnevno pijem tablete da bi popravila 'kemiju' u mojoj glavi, koja je godinama unistavana, ja sam hrabra i NORMALNA djevojka koja je odlucila ponovno biti sretna i zadovoljna sa svojim zivotom.
Tablete tek sad pocinju djelovati, nakon tri miseca sto ih pijem, vracam se na onu staru sebe koja se djelomicno pojavila kada sam Konja upoznala, ali same tablete nisu rjesenje, one su samo pomagalo da izjednaci 'kemiju' u mozgu. Sad pocinjem i skupljam snagu da sama radim na sebi, tako da jednog dana kada se 'skinem' s tableta mogu normalno funkcionirati bez njih i biti sretna i zadovoljna prvenstveno samom sobom i onda, tko zna mozda o usrecim nekog novog Konja. :-)
Počela sam planinariti i to je trenutno stvar koja mi najbolje pomaze, jer priroda i planina su lijek, to nisam virovala dok prvi put nisam osvojila jedan vrh, pa drugi, treci.. Na njoj zaboravljam sve svoje probleme i ona mi puni baterije. Sada zivim za nedilje. Polako mi se vraca sreca.
Prema ljubavi sam indiferentna. Nitko me ne zanima, osim same sebe. Konja se sjetim, koliko god on govorio da je to samo moja bratska ljubav prema njemu. Nije! Al sta je tu je, morao je i on jednom nekog povrijediti, jednog dana cu mu oprostiti bol koju mi je nanio i zbog koje jos uvijek u pms-u krenu suze, al on je svoje odabrao.
Nekog ocito boljeg za njega od mene, a ja mu zelim srecu. Tko zna, mozda se i ja nekad njemu vrtim u mislima i onim 'sto bi bilo kad bi bilo', ali znam da je on nas prekrizio i da sam samo crna mrlja koja je u svojim najgorim trenutcima pretjerivala, mozda iz inata na njegove pizdarije. Moje stanje me je tjeralo da se ponizim i radim ono sto nikada nisam do sada. Izgubila sam samopostovanje i dostojanstvo kada je on u pitanju, jer bolilo je to da te netko tvoj tako brzo zamijeni. Iako za njega ce uvijek kod mene biti mista, jedne godine kada ovo sve bude samo jedan anegdota iz proslosti, jer trenutno ja ne mogu biti prijatelj s osobom koja me povrijedila, ponizila, a koju opet jos uvijek volim. No, ponavljam svatko bira svoj put. On je izabrao novu vezu, a ja vezu prema planini. I svoje srce sada samo otvaram planini jer previse je izranjavano i slomljeno, a planina polako sa svakim novim izletom spaja jedan komadić s drugim...
P.S. Znam da je tekst predug, al pisanje s vremena na vrijeme je jedan od mojih lijekova. Hvala vam na paznji
komentiraj (11) * ispiši * #
21
utorak
veljača
2017
Kad zbog straha izgubis ljubav
Danas pisem da izbacim iz sebe ono sto se skuplja zadnja dva mjeseca u meni, a potaknuta sam tekstom na koji sam dobila, a glasi ovako:
"Nije mi žao. Probala, osjetila, vidjela. Bolje nego da se uvijek pitam i kajem što nisam. I ne, ne smatram te greškom. Suviše lijepog i zanosnog bilo je u nama da bih i pomislila da sam izabrala krivi put. Da li je gotovo? Možda.. Bit’će kad tišina u meni vrisne najjače, a tvoj glas zazvoni najtiše kroz obzore novog jutra. I nedostajat’ će ti moj lik i pogled, jer nitko te neće gledat i kroz prizmu šarenila kao ja, nigdje više nećeš prepoznati sebe. A meni, nedostajat’ će ono vrijeme kad sam se osjećala posebnom, bezvremenom, nošenom valovima želje kakvu nisam do tada osjetila. Nedostajat’ ćemo budućem vremenu. Rijetko se dese ovakvi kao mi - tako različiti i u isto vrijeme tako savršeni u onome što bi trebalo da se zove - ljubav." (sorry autorici nezz ime :-/)
E sad, ono sto je meni upalo u oko najvise je dio 'TAKO RAZLIČITI I U ISTO VRIJEME TAKO SAVRSENI'. Da, konj i ja smo bili u puno stvari različiti, a opet toliko slični po tvrdoglavosti, svojeglavosti, a savrseni u onom dijelu koja se zove ljubav.
Ljubav konja i mene svela se na 'bok-bok'. Zbog čega? Jer je ponestalo zivaca i s jedne i druge strane, jer nitko nije imao volje, a nit zelje popustati. Realno, najvise sam ja sa svoje strane gledista tu popustala, jer se nisam znala postaviti kako je trebalo. Naučila sam to kasno - kad je vec bilo gotovo.
Dva puta sam ga zelja ostaviti. Jednom se toga prepao i u pet ujutro, pola sata prije nego sto sam kretala na put tjesim ga da ne umislja. Cakli mu oko, suzu skriva, sto od alkohola - sto od tuge da cu ga ostaviti. Sićam se riči 'Znao sam, da ces mi i ti to napraviti, oduvijek sam ja taj koji moram patiti i biti ostavljen.' Naravno, nisam mu imala srca to napraviti. Voljela sam ga, a u jednu ruku i bojala sam se.
Bojala sam se da nikad s njim necu moci sve svoje zelje ispuniti. Bojala sam se da cu svoje snove zaboraviti i zivjeti samo njegov život, a ono sto ja zelim ne ce biti izvedivo.
Nakon nekog vremena shvatila sam njegovu narav, koja mi tad zbog svih mojih zivotnih briga nije odgovarala. Pocela sam ga stavljati na stranu, propitkivati se da li je to-to. Pocela sam KOMPLICIRATI sama u svojoj glavi i stvarati filmove. Imala sam pricu u svojoj glavi u kojoj njega vise nije bilo. Postao mi je u jednu ruku 'tlaka', isto kao vjerujem i ja njemu.
Jednostavno, u jednom periodu smo prestali razgovarati. Vjerovatno je i jedan period udaljenosti bio razlog svega toga. S moje strane je taj razgovor prestao zbog straha, straha od vezivanja i nesređenih stvari u mojoj glavi. Nisam se osjećala spremnom napustiti svoj dom i otići s njim, što zbog financija - što zbog straha da ja nisam sposobna za takvo nešto. Biti žena - domaćica! Pa ja sam jos uvijek htjela osvojiti svijet, da svi znaju tko sam i sto sam! Sto mogu!
I on je imao svoje 'demone' s kojima se bilo jako tesko nositi. Njegova zatvorenost me je jos i vise udaljila od njega, roglavost i nespremnost na kompromise. Sitne lazi, stvari koje sam zadnje saznavala. No, najvise sto me je smetalo je bilo to s njegove strane nesvjesno usporedivanje s bivsom djevojkom. Nije on to radio namjerno, no kada vam netko svako malo zna reci 'e ja sam to prije radio, necu tako - vec cu ovako', nakon nekog vremena to vam jednostavno dopizdi. Pa, ja nisam ona i kako on moze znati da li bi to sa mnom valjalo ili nebi. Ali, to je ta tvrdoglavost.
Po njegovom ponasanju mislila sam da je njemu vise stalo do nas neg meni samoj. Do prekida - kada me je povrijedio. Jako.
Taj prekid nas je obadvoje spustio na zemlju i posjeo nas da razgovaramo, kao sto dugo vremena nismo. Plakali smo obadvoje uz pjesmu prvog poljubca, koja je ironije li bila o prekidu i kako jedan stih kaze 'a mislila si da te nece boljeti'. Mislila sam, a zajebala sam se. Boljelo je više od ičega.
Tada nakon tog razgovora i jos par njih, shvatila sam kako sam se zajebala. Zajebala kao nikada u zivotu.
Pustila sam zbog svoje sebičnosti, da iz mog života ode osoba koju sam voljela, osoba za koju sam spremna bila učiniti sve, a bojala sam se. Osoba kojoj sam htjela roditi blizance, osoba zbog koje sam u biti i htjela biti 'domaćica', a i uz to ispunjavati svoje zivotne ciljeve. Zbog svoje sebičnosti i teznje nekim svojim nerealnim ciljevima u glavi izgubila sam najboljeg prijatelja. Jedinu osobu kojoj sam dopustila da mi uđe u srce i neke najtamnije dijelove mojih misli.
Jednom me je pitao zasto nisam htjela ici zivjeti s njim. Šutjela sam. Sramota me bilo kazati - bojala sam te se, bojala sam se sebe. Isto tako, zaboljelo me je jako kada me je pitao 'sta ti ja nisam bio dobra premija?'. O mili, ti si bio najbolja premija. Sam si znao da sam mogla i mogu imati premiju s milijonima, ali ne zelim.. Jer ocito, bar sam tako mislila da sam sama sebi dovoljna.
Svo ono vrijeme nakon prekida sam znala da ce doci kraj, osjecala sam ga. Pa cak i onda kada mi je u gluvo doba, bolestan, cvrsto me drzeci kazao da sam mu najbolja prijateljica - ikad. Ali iskreno, ipak sam se malo i nadala da nije kraj.
O njegovim osjecajima ne mogu pisati, on je ubrzo nasao novu srecu i drago mi je zbog njega jer zelim da je sretan, jer ju je zasluzio vise nego itko ikada. Ali da je to saznanje da me tako 'brzo zamjenio' zabolilo - je. Jako, ali tako mi i treba. Zasluzila sam to.
A on, on je zasluzio sve ono sto je ikada sanjao s nekim tko se sebe, a ni njega nece bojati. Tezak je, treba strpljenja s njim, ali svaka minuta tog strpljenja se isplati. Vrati se duplo i troduplo.
Meni je drago sto sam u jednu ruku bila osoba s kojom je nadam se prebolio prijasnju vezu, iako to nikad nece priznati. Zalim zbog ne izrecenih i izrecenih rijeci. Svoju školu sam prosala. Voljela, bila voljena i na kraju izgubila.
Ja? Svoju srecu trazim sama sa sobom. Rjesavam se svojih 'demona', uzivam u svakom danu i idem korak po korak. Dan po dan. S osmijehom na licu i nadom da sve dođe na svoje mjesto. Kad tad!
komentiraj (8) * ispiši * #
