12

srijeda

travanj

2017

F*uck you PMS, f*uck you emotions, f*uck you love!

Proliće, sve cvita oko mene, zeleni se trava, potok zubori, ljudi su sretniji, a ja sjebana. Koji uvod, prvo sto mi je palo na pamet. Doslo mi da istresem sve sta zadnjih dana nosim u srcu i sebi. Treba mi to, jer se patim sama sa sobom, svojom bolešću, a primjetih da mi pisanje s vremena na vrijeme olaksa moje tegobe.

Zadnji post je bio posvećen Konju, prije dva mjeseca i sada ce biti spomenut, jer ocito to s moje strane koliko god on i ja mislili nije samo prijateljska ljubav, jer da je nebi jos uvijek bolilo ovako jako. Nije cak ni iz 'obijesti' jer je on u toj nekoj novoj vezi. Stvarno nije.

Na pocetku sam pisala šaljive postove. Sad ne mogu. Ne ide, a ne ide iz razloga sto sam u dubini svoje duse slomljena, rastrgana i blago receno s.ebana. Jbg, nakon par godina pustih šokova, gubitaka najblizih osoba, brige oko najmilijih sam pukla ko kokica i dosla sam na rub. Biti ili ne biti. Nastaviti sa zivotom i boriti se ili okoncati sve. Sreca moja pa sam pomalo sebična i volim sebe, pa se odlucih boriti za sebe.

Zadnjih godinu dana sam imala sve. Posao, ljude koji me vole, čovika koji me volio, jednom riječju - SVE! No, nesto je falilo. Bila sam sama, bez obzira koliko je ljudi bilo oko mene, ja sam se osjecala kao 'Pale sam na svijetu', zatočena u 'sobi' bez vrata s malim prozorčićem kroz koji je povremeno dopiralo malo svijetlosti. Taj prozor se cinio miljama udaljen od mene i svaki put kada bi mu se krenila priblizavati on je bio sve dalji i dalji, a ja bi tonula sve vise i vise. Glasovi koji su me okruzivali bili su samo jeka u daljini. S vremeno bih cula sam 'trgni se', 'sta ti mislis od svog zivota', 'lijena si', 'pogledaj druge'.... Gledam ih svi su sretni, veseli nasmijani. Sve ono sto ja zelim, a ne mogu i tako iz dana u dan. Znala sam da mi svi zele dobro, ali jednostavno to crnilo u mojoj glavi je bilo jace od mene, mojih zelja i snova.

Jedina osoba koja me je na neko vrijeme izvukal bar na kratko iz moje rupe je bio On - Konj. Tad sam bila sretna, nasmijana i vesela. Njegov dodir me je lječio, njegov poljubac je micao crnilo iz moje glave, a pogled i rijeci su izmamljivale dugo sakrivan osmijeh. No, moja bolest (depresija) je kao i glavobolja. Kada popijes ibuprofen prestane te bolit glava, a kod mene se dogodilo to da kada sam se jednom probudila ponovno se vratilo crnilo, najgore do tada.. Prvi put sam nekome priznala svoj problem, on me razumio, dao mi podrsku da potrazim pomoc, ali ja nisam bila u stanju je prihvatiti. Smatrala sam proci ce to samo od sebe, pa i prije je. Zasto nebi i sada?

On mi je davao snagu i volju da idem dalje, da rjesavam svoje probleme. Mozda se ni on nije znao nositi s tim. Ne znam. No, umisto da je prolazilo bivalo je sve gore i gore. Tonula sam, padala i tom padu se nije vidio kraj. Udaljavala sam se od svih koji su me okruzivali, udaljavala sam se od njega koji mi je bio sve. Zatvorila sam se u svoj svijet, crnih misli. Sreća je bila nesto sto se događalo nekome drugom, svoju koja je bila kraj mene nisam vidila. Nisam imala zivaca ni za koga i ni za što. Da bi najlakše opisala tu fazu dati cu primjer:
Lezim na kaucu, ispred mene je čaša vec satima, danima... zivcira me, jako me zivcira i smeta mi! Zelim je makniti i oprati, strasno to zelim, a ne mogu. Ne mogu se ustati s tog f*cking kauča koji me jedino veseli i koji mi je jedini prijatelj uz f*cking igricu na mobitelu. Poruke dolaze od njega, prijatelja, obitelji. Nemam volje, snage i zelje im odgovoriti. Nervozu mi stvaraju i oni i ta casa i televizija i kauc. Ubija sve i tako danima i mjesecima.

Pravila sam se da je sve ok, odnos s konjem se promijenio, sasvim razumljivo. On je naknadno kazao da je dao sve od sebe, da je ljubav presla u bratsku i ja sam mislila da je prosla, zivcirao me svojim ponasanjem i nerazumjevanjem. Bio je u svojim problemima, obvezama. Ja sam žugala, indirektno trazeci pomoc, smatrajuci da ce shvatiti. No, nije. Jer od svojih problema nije vidio da ja tonem sve dublje i dublje, te nastavim li ovako da me nece biti. Mislio je da pretjerujem, kao sto su mislili i moji bliznji. Prestali smo razgovarati, planirati i smisljati zjednicku buducnost. Steta. Velika steta sto mi nije dao plesku, uzeo pod ruku i odveo kod doktora, ni on niti itko iz moje uze obitelji.

Zalosno je sto u tim momentima svi misle da ti nemas problema, da si za nista, da nista ne zelis. Ne shvacajuci, da osoba koja je u mom stanju zeli sve. Zeli biti sretna i zeli druge ciniti sretnim.

Osobno, u tom periodu sam s tad svojim Konjem zeljela osvojiti svijet, zeljala mu pomoci oko useljenja, ciscenja, uredenja njegova doma. Zeljela ga ciniti sretnim i pomalo graditi zajednicki zivot. Ali, ja to nisam znala pokazati u tom momentu. Nisam bila u stanju razgovarati s njim o svemu tome sto me muci, jer sam ga se bojala. Bojala sam se njegove reakcije i kako mu to sve prezentirati, jer on je tezak, treba znati kako s njim razgovarati, treba ga pustiti da prespava kada je ljut, treba razumiti njegov nacin funkcioniranja. Tad nisam imala strpljenja za to. Isto kao sto nisam imala strpljenja s njim tako nisam imala strpljenja ni sa obitelji i prijateljima. Nitko me nije razumio i svi su vikali da umisljam.

I onda preokret, prekid s Konjem iniciran s moje strane zbog pizdrije s njegove strane. Sve bi bilo super da poslje nisu pali razgovori koji su davno trebali biti odradeni, jer tad bi bilo sve drugacije. No, sto je tu je.

Ni tad mu nisam rekla svoje probleme, ni tad mi nisam mogla docarati i opisati koliko sam ga voljela i vjerovatno jos uvijek i volim.

Zatim kao iz vedra neba dogodio se moj 'konačni pad' na samo dno. Svi problemi, vjesto skrivani godinama su isplivali na povrsinu, okidac je bio sto je Konj tri dana nakon nekih rijeci pokazao 'postovanje' prema meni. On na to nije gledao kao ja, no meni je to bila kap koja je prelila casu i koja me je unistila do krajnjih granica. Nasao je nakon tri dana curu. U tom momentu kada sam vidila svog Konja kojeg sam tad volila vise neg ikad s drugom i svim sranjima koje sam imala doma prestala sam jesti. Jedino sto je ulazilo u moj zeludac je bila kava, mozda pokoja banana i tone nikotina. Spavala sam po sat vremena, a ako bi i zaspala budili su me košmari. Jastuci su bili natopljeni suzama, a uz sve to brinula sam se o tek operiranoj majci. Koja me gledala kako svaki dan tonem sve vise i vise. U dva tjedna izgubila sam 8 kilograma. Dosla sam na rub anoreksije i shvatila da vise bez strucne pomoci meni nema spasa, da se vise ne mogu sama boriti sa sobom jer bi inace bila u stanju napraviti ono najgore. Dignuti ruke od sebe i otici kod svog taje i babe koji su moji andeli cuvari.

Kap koja je prelila casu je na kraju u jednu ruku donijela i nesto dobro, moja mama je bila tu i davala mi podrsku isto kao ostrižena tuka, koja me je izvlacila iz kuce... Odlucila sam ono sto sam odavno trebala - potrazila strucnu pomoc. Na kamenu je to sramota, postanes odma etikariran kao luđak, no ja u svojoj glavi to gledam drugačije. Ne, ja nisam luđak sto sam sada na terapiji i svakodnevno pijem tablete da bi popravila 'kemiju' u mojoj glavi, koja je godinama unistavana, ja sam hrabra i NORMALNA djevojka koja je odlucila ponovno biti sretna i zadovoljna sa svojim zivotom.

Tablete tek sad pocinju djelovati, nakon tri miseca sto ih pijem, vracam se na onu staru sebe koja se djelomicno pojavila kada sam Konja upoznala, ali same tablete nisu rjesenje, one su samo pomagalo da izjednaci 'kemiju' u mozgu. Sad pocinjem i skupljam snagu da sama radim na sebi, tako da jednog dana kada se 'skinem' s tableta mogu normalno funkcionirati bez njih i biti sretna i zadovoljna prvenstveno samom sobom i onda, tko zna mozda o usrecim nekog novog Konja. :-)

Počela sam planinariti i to je trenutno stvar koja mi najbolje pomaze, jer priroda i planina su lijek, to nisam virovala dok prvi put nisam osvojila jedan vrh, pa drugi, treci.. Na njoj zaboravljam sve svoje probleme i ona mi puni baterije. Sada zivim za nedilje. Polako mi se vraca sreca.

Prema ljubavi sam indiferentna. Nitko me ne zanima, osim same sebe. Konja se sjetim, koliko god on govorio da je to samo moja bratska ljubav prema njemu. Nije! Al sta je tu je, morao je i on jednom nekog povrijediti, jednog dana cu mu oprostiti bol koju mi je nanio i zbog koje jos uvijek u pms-u krenu suze, al on je svoje odabrao.


Nekog ocito boljeg za njega od mene, a ja mu zelim srecu. Tko zna, mozda se i ja nekad njemu vrtim u mislima i onim 'sto bi bilo kad bi bilo', ali znam da je on nas prekrizio i da sam samo crna mrlja koja je u svojim najgorim trenutcima pretjerivala, mozda iz inata na njegove pizdarije. Moje stanje me je tjeralo da se ponizim i radim ono sto nikada nisam do sada. Izgubila sam samopostovanje i dostojanstvo kada je on u pitanju, jer bolilo je to da te netko tvoj tako brzo zamijeni. Iako za njega ce uvijek kod mene biti mista, jedne godine kada ovo sve bude samo jedan anegdota iz proslosti, jer trenutno ja ne mogu biti prijatelj s osobom koja me povrijedila, ponizila, a koju opet jos uvijek volim. No, ponavljam svatko bira svoj put. On je izabrao novu vezu, a ja vezu prema planini. I svoje srce sada samo otvaram planini jer previse je izranjavano i slomljeno, a planina polako sa svakim novim izletom spaja jedan komadić s drugim...

P.S. Znam da je tekst predug, al pisanje s vremena na vrijeme je jedan od mojih lijekova. Hvala vam na paznji 

Oznake: ljubav, Bolest, depresija, pomoc, planina

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.