Danas pisem da izbacim iz sebe ono sto se skuplja zadnja dva mjeseca u meni, a potaknuta sam tekstom na koji sam dobila, a glasi ovako:
"Nije mi žao. Probala, osjetila, vidjela. Bolje nego da se uvijek pitam i kajem što nisam. I ne, ne smatram te greškom. Suviše lijepog i zanosnog bilo je u nama da bih i pomislila da sam izabrala krivi put. Da li je gotovo? Možda.. Bit’će kad tišina u meni vrisne najjače, a tvoj glas zazvoni najtiše kroz obzore novog jutra. I nedostajat’ će ti moj lik i pogled, jer nitko te neće gledat i kroz prizmu šarenila kao ja, nigdje više nećeš prepoznati sebe. A meni, nedostajat’ će ono vrijeme kad sam se osjećala posebnom, bezvremenom, nošenom valovima želje kakvu nisam do tada osjetila. Nedostajat’ ćemo budućem vremenu. Rijetko se dese ovakvi kao mi - tako različiti i u isto vrijeme tako savršeni u onome što bi trebalo da se zove - ljubav." (sorry autorici nezz ime :-/)
E sad, ono sto je meni upalo u oko najvise je dio 'TAKO RAZLIČITI I U ISTO VRIJEME TAKO SAVRSENI'. Da, konj i ja smo bili u puno stvari različiti, a opet toliko slični po tvrdoglavosti, svojeglavosti, a savrseni u onom dijelu koja se zove ljubav.
Ljubav konja i mene svela se na 'bok-bok'. Zbog čega? Jer je ponestalo zivaca i s jedne i druge strane, jer nitko nije imao volje, a nit zelje popustati. Realno, najvise sam ja sa svoje strane gledista tu popustala, jer se nisam znala postaviti kako je trebalo. Naučila sam to kasno - kad je vec bilo gotovo.
Dva puta sam ga zelja ostaviti. Jednom se toga prepao i u pet ujutro, pola sata prije nego sto sam kretala na put tjesim ga da ne umislja. Cakli mu oko, suzu skriva, sto od alkohola - sto od tuge da cu ga ostaviti. Sićam se riči 'Znao sam, da ces mi i ti to napraviti, oduvijek sam ja taj koji moram patiti i biti ostavljen.' Naravno, nisam mu imala srca to napraviti. Voljela sam ga, a u jednu ruku i bojala sam se.
Bojala sam se da nikad s njim necu moci sve svoje zelje ispuniti. Bojala sam se da cu svoje snove zaboraviti i zivjeti samo njegov život, a ono sto ja zelim ne ce biti izvedivo.
Nakon nekog vremena shvatila sam njegovu narav, koja mi tad zbog svih mojih zivotnih briga nije odgovarala. Pocela sam ga stavljati na stranu, propitkivati se da li je to-to. Pocela sam KOMPLICIRATI sama u svojoj glavi i stvarati filmove. Imala sam pricu u svojoj glavi u kojoj njega vise nije bilo. Postao mi je u jednu ruku 'tlaka', isto kao vjerujem i ja njemu.
Jednostavno, u jednom periodu smo prestali razgovarati. Vjerovatno je i jedan period udaljenosti bio razlog svega toga. S moje strane je taj razgovor prestao zbog straha, straha od vezivanja i nesređenih stvari u mojoj glavi. Nisam se osjećala spremnom napustiti svoj dom i otići s njim, što zbog financija - što zbog straha da ja nisam sposobna za takvo nešto. Biti žena - domaćica! Pa ja sam jos uvijek htjela osvojiti svijet, da svi znaju tko sam i sto sam! Sto mogu!
I on je imao svoje 'demone' s kojima se bilo jako tesko nositi. Njegova zatvorenost me je jos i vise udaljila od njega, roglavost i nespremnost na kompromise. Sitne lazi, stvari koje sam zadnje saznavala. No, najvise sto me je smetalo je bilo to s njegove strane nesvjesno usporedivanje s bivsom djevojkom. Nije on to radio namjerno, no kada vam netko svako malo zna reci 'e ja sam to prije radio, necu tako - vec cu ovako', nakon nekog vremena to vam jednostavno dopizdi. Pa, ja nisam ona i kako on moze znati da li bi to sa mnom valjalo ili nebi. Ali, to je ta tvrdoglavost.
Po njegovom ponasanju mislila sam da je njemu vise stalo do nas neg meni samoj. Do prekida - kada me je povrijedio. Jako.
Taj prekid nas je obadvoje spustio na zemlju i posjeo nas da razgovaramo, kao sto dugo vremena nismo. Plakali smo obadvoje uz pjesmu prvog poljubca, koja je ironije li bila o prekidu i kako jedan stih kaze 'a mislila si da te nece boljeti'. Mislila sam, a zajebala sam se. Boljelo je više od ičega.
Tada nakon tog razgovora i jos par njih, shvatila sam kako sam se zajebala. Zajebala kao nikada u zivotu.
Pustila sam zbog svoje sebičnosti, da iz mog života ode osoba koju sam voljela, osoba za koju sam spremna bila učiniti sve, a bojala sam se. Osoba kojoj sam htjela roditi blizance, osoba zbog koje sam u biti i htjela biti 'domaćica', a i uz to ispunjavati svoje zivotne ciljeve. Zbog svoje sebičnosti i teznje nekim svojim nerealnim ciljevima u glavi izgubila sam najboljeg prijatelja. Jedinu osobu kojoj sam dopustila da mi uđe u srce i neke najtamnije dijelove mojih misli.
Jednom me je pitao zasto nisam htjela ici zivjeti s njim. Šutjela sam. Sramota me bilo kazati - bojala sam te se, bojala sam se sebe. Isto tako, zaboljelo me je jako kada me je pitao 'sta ti ja nisam bio dobra premija?'. O mili, ti si bio najbolja premija. Sam si znao da sam mogla i mogu imati premiju s milijonima, ali ne zelim.. Jer ocito, bar sam tako mislila da sam sama sebi dovoljna.
Svo ono vrijeme nakon prekida sam znala da ce doci kraj, osjecala sam ga. Pa cak i onda kada mi je u gluvo doba, bolestan, cvrsto me drzeci kazao da sam mu najbolja prijateljica - ikad. Ali iskreno, ipak sam se malo i nadala da nije kraj.
O njegovim osjecajima ne mogu pisati, on je ubrzo nasao novu srecu i drago mi je zbog njega jer zelim da je sretan, jer ju je zasluzio vise nego itko ikada. Ali da je to saznanje da me tako 'brzo zamjenio' zabolilo - je. Jako, ali tako mi i treba. Zasluzila sam to.
A on, on je zasluzio sve ono sto je ikada sanjao s nekim tko se sebe, a ni njega nece bojati. Tezak je, treba strpljenja s njim, ali svaka minuta tog strpljenja se isplati. Vrati se duplo i troduplo.
Meni je drago sto sam u jednu ruku bila osoba s kojom je nadam se prebolio prijasnju vezu, iako to nikad nece priznati. Zalim zbog ne izrecenih i izrecenih rijeci. Svoju školu sam prosala. Voljela, bila voljena i na kraju izgubila.
Ja? Svoju srecu trazim sama sa sobom. Rjesavam se svojih 'demona', uzivam u svakom danu i idem korak po korak. Dan po dan. S osmijehom na licu i nadom da sve dođe na svoje mjesto. Kad tad!
Post je objavljen 21.02.2017. u 11:52 sati.