Otišao sam na balkon apartmana. Nisam te htio buditi, tako si mirno spavala. Kosa ti se rasula po jastuku, snivala si nešto lijepo, smijala si se tiho. Ja sam otišao tiho iz sobe i pustio te u tvojim snovima. A sam sam htio malo razmišljati, prepustiti se mislima. Sunce će izaći za nekih sat vremena, a sada je doba kada je najhladnije pa makar je ljeto bilo u punom jeku, a vrućine preko dana nesnošljive. No sada je puhao neki lagani i vlažni vjetar sa mora. Stresao sam se par puta i lagano naježio, te se pokrio ogrtačem. Sva sreća što ovo neće trajati još dugo. I zatim sam stao razmišljati. Moja omiljena tema i uloga u vlastitu životu. Razmišljanje, razgovor samog mene sa sobom. Znam te tek dva mjeseca, od toga smo se vidjeli dva puta. Ostalo se sve svelo na priču preko telefona i brdo SMS i MMS poruka. I htio sam ti reći toliko toga, ali kada smo se našli sada, nakon mjesec dana, nisam imao reći niti riječi. Čemu govoriti ako je prekrasno. Ispunio sam svoja obećanja i masirao te. Stalno si se smijala, a zatim si zaspala. Bila si umorna od puta, masaža te opustila. Legao sam kraj tebe i uživao. Sama tvoja prisutnost je bilo dovoljna. Požudno sam mirisao tvoj miris pomiješan sa uljem za masažu. Oba mirisa su bila blaga, a opet davala su neku ludu kombinaciju. Kako da te zovem? To je prvo pitanje koje se pitam: da li te zovem ljubav, draga, voljena? Sama si mi na početku našeg poznanstva rekla da te ne možeš reći da nekoga voliš nakon samo jednog susreta. Dakle, to nije prava riječ. Ali što onda jest? Svakako si mi jako i istinski draga. A ljubav još uvijek nisi. Ili jesi, a to sebi ne želim priznati. Prenula si me iz polusna i tiho mi šapnula: Ljubavi, fališ mi. Probudila sam se, sama. Bila sam tužna što nisi kraj mene.
Počeo sam se odmah braniti i rekao sam: ljubavi, pa ni….. Prekinula si me u pola riječi. Rekla si: ne želim više ništa čuti, nemoj mi se ispričavati. Samo dođi kraj mene. Poljubila me nježno, onako kako samo ona zna. Uhvatila me za ruku i odvukla u krevet. Sunce je izašlo, označilo novi dan. Meni je novi dan započeo koji trenutak prije. Kada sam čuo samo tri njezine riječi: ljubavi, fališ mi.
Od tada mi više nikada to nisi rekla. Zašto? Zato jer se trudim da više nikada ne otvoriš svoje oči, a da ja ne budem kraj tebe. Zato što sam tu kada mene nema kraj tebe. Zato što ti zavrjeđuješ svaki sekund vremena kojeg sam sa tobom.
Da ljubavi, ja tebe ipak volim.

Probudilo me škakljanje po nosu. To je bila tvoja kosa. Pomilovao sam te po kosi, a ti se okrenula i darovala me poljupcem, Toplim, jutarnjim. Uzvratih isto mjerom. Kao iz sna, bajka, poljupci i sreća. Sve u jednom. Nisam se bunio, stavio sam ruku ispod tvog vrata i privukao sam te sebi. I onda sam se sjetio. Pa ja idem od tebe za par sati. Samo par sati i opet te neću vidjeti danima. To stvarno nije pošteno. Ne znam da li da uživam u svakoj minuti ili da budem tužan jer minute prebrzo prolaze. Jučer je bilo predivno. Može li mi jedna noć sa tobom hraniti dušu za sljedećih tri sedmice? Hoću li imati snage izdržati takav ritam. Ti si tu, sada, kraj mene. Ja sam tu, zajedno smo i vrijeme stoji. Stoji sada i ne ide. No bojim se misliti, jer znam da vrijeme samo prividno stoji. Krajičkom oka vidim kako ide polako, ali sigurno. I svaki sekunda si kraće sa mnom. Mrzim ovo vrijeme.
Poljubila si me opet, i opet. I onda još jednom . Kao da želiš da razbiješ moja razmišljanja. Otvorio sam oči i počeo te maziti po kosi. Prolazio sam prstima kroz tu kosu koja je mirisala neki slatkim mirisom šampona. Onako glatka i sjajna i dugačka. Raj za osjetila.
Štogod da pokušam kazati, već u startu ugušiš sa pusom. Stavila si prst na moje usne i rekla tiho: ljubavi, ne pričaj. Živi, uživaj. Samo ne pričaj. Ne troši dragocjeno vrijeme na riječi. Postoji ljepši način da se iskoristi svaka sekunda.
Zaplakah, zapravo i nisam zapravo zaplakao. Suza je potekla sama od sebe, morala je izaći iz mene. Nisam je sprječavao. Ona ju je naravno ugledala isti čas i pažljivo obrisala, dok se još nije skotrljala niz moje lice.
Imam predivnu curu kraj sebe, trenuci su predivni, skoro pa nemoguće lijepi. A sve što ja radim u tim trenutcima je da cmizdrim kao malo dijete.
No nije bitno, znam da će me razumjeti, znam da će shvatiti kako je meni teško. Jer ni njoj ne može biti lako. Alarm na satu kaže da je došlo vrijeme da se krene nazad. Opet me uhvatilo nespremna. Opet sam ga izgubio na razmišljanje. Ali nije bilo beskorisno. Razmišljao sam u zagrljaju bića kojeg volim i koje me voli.
Treba li mi više?

Prije dvije godine zadnji put sam je vidio. Na rastanku za kojeg ja onda nisam znao da će to biti ili postati zapamtio sam par detalja. Ostalo je izbrisalo vrijeme. I zaboravio sam ih. Par detalja nisam. Recimo njezin osmjeh. Ne znam što je u njemu posebno, ali zapamtio sam taj detalj. Zapamtio sam njezin izraz lica, i onu suzu za koju nije vidjela da je promakla njezinoj kontroli. Već tada je znala da će to biti zadnji put da me vidi. Ja sam mislio da suza ima totalno drukčije značenje. Poljubac, da njega pamtim: bio je topao i bio je obećavajući. Samo ne zna što je obećavao. Nisam nikada shvatio a i neću.
Mobitel je jutros zazvonio. Javio sam se, nisam gledao tko zove. Ona. Milijun pitanja nakon početnog: halo, kako si. Pa kako si ti? Gdje si? Što ima novog?. Lagano čavrljanje i smijeh. A onda brdo emocija, osjećaja, slika za koje sam mislio da su nestale. Nisu. Samo su se povukle, samo su bile u nekoj pozadini i čekale svoj trenutak. I dočekale su ga. Nismo puno pričali jer je rekla da ima posla i da mora ići dalje. Pozdravio sam je. Razgovor je završio sa rječima: čut ćemo se opet: nemoj da prođe ovoliko vremena.
Bila je veza kao bilo koja druga. Na početku zaljubljenost, pa savršenstvo, pa razum i svakodnevnica, pa krah radi razmirica koje su ubile ljubav. Klasika. Ništa novo. Bila je super kao osoba, vjerojatno je i sada apsolutno ista. To nisam uspio shvatiti, pitanje je samo jedno: zašto me zvala, danas, sada, ovaj čas. Zašto sam joj pao na pamet nakon dvije godine. Nije li i ona imala iste misli kao i ja jučer kada sam prolazio prostor gdje je prvi put vidjela panoramu Splita. Da li su moje misli probudile njezine. Da li smo i dalje ostali povezani, rastrgnuti radi nečeg što sada nema smisla, što sada izgleda kao nebitna stvar, dobar vic.
Posvetio sam ti ovaj tekst jer znam da ga nećeš nikada pročitati. Ti si nešto što je dio mog života, a u životu nikada zapravo nisi bila. Na ovom mjestu virtualnog svijeta gdje ovaj tekst počiva u nizovima nula i jedinica on nema baš neko značenje. Meni znači. Znači li i tebi? Hoćeš li me opet nazvati kako si rekla? Ili ći čekati dvije godine, pet godina, sunčani susret?

Lijep je dan danas. Lijep je tvoj glas bio. Prelijep. Lijepe su misli bile. I nije mi žao što si me nazvala. Sada znam da te nisam zaboravio, a sjećanjima si vratila smisao i život.

Posvećeno Tebi.

Vi nemate takvog prijatelja kakav je Vinci. Ja ga imam. Odnosno nemam ga jer se prijateljstvo i prijatelji ne "imaju" niti se mogu posjedovati. Oni se zasluže. A moj prijatelj i njegova ljepša i bolja polovica (potvrdit će vam ako je pitate, danas sam joj rekao čak i par komplimenata) su me poveli sa sobom na planinu čije ime da vam kažem nisam niti zapamtio. A na vrhu piše samo dio imena. A visina je cca 1400 i još koji metar. Više o tome kod Vincija, znate i sami da mene planine manje zanimaju, ali zato su izazovi sa fotografiranje uvijek prisutni
I zato da se poslužim izrekom Vincija, umor prolazi, a uspomene ostaju, Sva sreća što imam digitalac, tako da neću dozvoliti uspomenama da lako izblijede.

P.S Ovaj put imam i mali video zapis (ako Vinci ima kameru imam je i ja, no nisam ga stigao kodirati u nešto manjih razmjera od 87 MB, stoga pričekajte malo)

uz jedan dan zakašnjenja!
još puno uspona ti želim i puno slika sa planinskih vrhova!

Tri točkice koje se vide predstavljaju tri zvijezde iz sazviježđa Lava.