Vinci, poznati blogovski planinar i moj prijatelj me zarazio ovim guštom. I što sada, kako se može odoljeti pozivu u planine, pa makar taj izlet trajao i manje od četiri sata. Inače je poznato da on nigdje ne ide autom više nego li mora, no ovaj put smo morali radi manjka vremena doći skoro do samog doma na Kozjaku. Cilj je bio najviši vrh Kozjaka, koji nije kontrolna točka ,jer se tamo nalazi radarski objekt. Društvo nam je činila i njegova bolja polovica, zapravo pitam se da li igdje više ide bez nje, no oprostit ćemo mu Dva puta sam promašio stazu, dok su njih dvoje mene strpljivo čekali dok se ne vratim i pridružim im se. Pogled prema Splitu, ali i Kaštelima, te Trogiru su vrijedni svakog trenutka i uloženog truda. Vrijeme nas je služilo i bilo je iznimno toplo, mada je na vrhu bilo poprilično hladno (više zahvaljujući činjenicom da smo bili oznojeni od uspona). Kroz radarsku bazu smo prošli tražeći put koji je jako loše označen, ali poprilično logično napravljen. Kada smo prošli radarsku bazu došli smo i do crkve u kojoj sam snimio relikviju. A na kraju puta sam u neposrednoj blizini doma snimio i ljubičice. Ostaje još samo jedno pitanje: prijatelju kada ćemo opet u planine?
I da više ne dužim, slijede fotografije...




Vinci hvata vidikovce sa svojim aparatom


Radarski objekt na vrhu Kozjaka


Pogled na Trogir i trogirski škver


A sada isto, ali malo zumirano




Relikvija unutar crkvice nije pobjegla mom digitalcu.


Odavde počinje spuštanje do planinarskog doma.


Ona mala fleka je Mjesec


Ljubičice u neposrednoj blizini planinarskog doma. Znači li to da je i u prirodi došlo proljeće?


Još jedan dan iza nas, novi izazovi čekaju

Klik na sliku otvara novu, veću sliku.

Vrijeme nije bilo loše, volje je bilo na pretek, a vrh nije bio previsok. Sve zajedno: tri uvjeta ispunjena, trebalo je samo doći do početka uspona. Moj prijatelj Vinci i njegova bolja polovica, te ja osobno, krenuli smo na jedan vrh Kozjaka. Cijelo vrijeme puta sam išao ispred njih. Njima se nije žurilo, a to je meni jako odgovaralo jer sam mogao fotografirati kako sam htio, polako i u miru. Stoga, da ne dužim previše, evo slika.....


Križ na prijevoju Malačka


Oznaka vrha na zidu kamene crkvice


Pogled na Kaštela i aerodrom u Resniku


Resnik, malo pobliže :)


Nebo, modro nebo :)


Hm, hm uhvatih ih na djelu: čini mi se da se i priroda budi


Pogled kroz stijene, u daljini se vidi Čiovo


Ružne su i štetne, ali ovako izbliza mogu proći, gusjenice borova prelca

Maca, smjela i hrabra :)

Dong na vratima, prvi put. Drugi put je zvučao nervozno. Kao da nešto govori. Otvorio sam vrata i pogledao u curu, mlađu od mene, možda kojih pet - šest godina. Kosa u punđi, miris koji je odmah došao do mene, pripijena kožna jakna koja je više otkrivala nego li skrivala. I pogled. Vesele oči, smijeh. Dokad ću ja stajati na ulaznim vratima, zaboravio si na bonton? Ma nisam, izvini, uđi, i raskomoti se. Naravno da ću se raskomotiti, neću valjda čekati tvoje dopuštenje. Riječi su ostale u zraku dok je ona već prošla pokraj mene i otišla u dnevni boravak. Najtoplija soba, čisto i jednostavno uređena, trosjed, televizija i mala linija. Došao sam do nje, a ona je već uredno sjedila na trosjedu i u rukama držala čašu koja je bila prazna. Baš znaš sa gostima, prazne čaše poslužuješ?. I opet me pretekla. Hm, počeo sam se osjećati kao stranac u vlastitom stanu. Što želiš za piti, pitah. Odgovor je bio zbunjujući ali nikako i ne očekivan. Pa za početak, želim da sjedneš kraj mene. A poslije… Poslije ćemo vidjeti. Odlučio sam preuzeti igru u svoje ruke, koliko je to moguće. Upalo sam televiziju, sjeo kraj nje. A onda je započela priča. I ne znam zašto našao sam sebe sklupčanog u njezinom krilu. Njoj to nije smetalo, dapače gladila me po kosi i slušala. A ja sam pričao. I onda sam u pola priče zaspao. Ne znam koliko sam spavao , ali kada sam se probudio uloge su nam bile skoro pa zamijenjene. Ona je bila na mojoj desnoj strani: pokrivena dekicom, gledala TV. Kada je primijetila da sam se probudio u času se našla nad mnom. I onda se kao mačka primila uza moje tijelo. Prekrasan osjećaj, krupne oči i pogled koji hipnotizira. A zatim sa pogled spustio na njezine usne jer su me privlačile snagom magneta. I bile su od mojih usana daleko samo par centimetara. Zašto je uvijek taj trenutak prije poljupca tako snažan, nabijen emocijama? Zašto je tako lijep: prekrasno iščekivanje. Sva sreća što iščekivanje, barem ne ovo nije dugo trajalo. Sklopio sam oči i prepustio se. Poljubac. Vrijeme je stalo: a ja sam nestao. Istopio se, kao prvašić koji dobije prvu pusu u obraz. Nije me briga. Vrijedi proživljavati taj osjećaj. A poljupci su se nizali, jedan za drugim, sve slađi za slađim. Predivan je ovaj život, ovakve cure, ovaj osjećaj. I dok ga god mogu osjetiti, dotle ću biti mlad i živjet ću.
Ljubili smo se satima, izludio sam. Cijelo vrijeme je vrlo vješto moju požudu kočila, sve dok nije došlo vrijeme da i samu sebe ne može kontrolirati. Ne vjerujem da smo vodili ljubav, a opet neću to nazvati čistim sexom. Nešto između toga. I opet me nije briga, osjećaj je predivan. Kako je sve započelo tako je i završilo, mirnim jednostavnim poljupcem. Kao da nikakve strasti nije bilo. Sve je opet bilo tiho. A naša lica su krasila sva osmijeha. Legla je kraj mene i odspavali smo do jutra. A zatim svatko na svoju stranu uz neizrečen riječi: danas smo se vidjeli prvi put, svakako ne i zadnji…

Ali tko ne želi ne mora gledati :)