Prije dvije godine zadnji put sam je vidio. Na rastanku za kojeg ja onda nisam znao da će to biti ili postati zapamtio sam par detalja. Ostalo je izbrisalo vrijeme. I zaboravio sam ih. Par detalja nisam. Recimo njezin osmjeh. Ne znam što je u njemu posebno, ali zapamtio sam taj detalj. Zapamtio sam njezin izraz lica, i onu suzu za koju nije vidjela da je promakla njezinoj kontroli. Već tada je znala da će to biti zadnji put da me vidi. Ja sam mislio da suza ima totalno drukčije značenje. Poljubac, da njega pamtim: bio je topao i bio je obećavajući. Samo ne zna što je obećavao. Nisam nikada shvatio a i neću.
Mobitel je jutros zazvonio. Javio sam se, nisam gledao tko zove. Ona. Milijun pitanja nakon početnog: halo, kako si. Pa kako si ti? Gdje si? Što ima novog?. Lagano čavrljanje i smijeh. A onda brdo emocija, osjećaja, slika za koje sam mislio da su nestale. Nisu. Samo su se povukle, samo su bile u nekoj pozadini i čekale svoj trenutak. I dočekale su ga. Nismo puno pričali jer je rekla da ima posla i da mora ići dalje. Pozdravio sam je. Razgovor je završio sa rječima: čut ćemo se opet: nemoj da prođe ovoliko vremena.
Bila je veza kao bilo koja druga. Na početku zaljubljenost, pa savršenstvo, pa razum i svakodnevnica, pa krah radi razmirica koje su ubile ljubav. Klasika. Ništa novo. Bila je super kao osoba, vjerojatno je i sada apsolutno ista. To nisam uspio shvatiti, pitanje je samo jedno: zašto me zvala, danas, sada, ovaj čas. Zašto sam joj pao na pamet nakon dvije godine. Nije li i ona imala iste misli kao i ja jučer kada sam prolazio prostor gdje je prvi put vidjela panoramu Splita. Da li su moje misli probudile njezine. Da li smo i dalje ostali povezani, rastrgnuti radi nečeg što sada nema smisla, što sada izgleda kao nebitna stvar, dobar vic.
Posvetio sam ti ovaj tekst jer znam da ga nećeš nikada pročitati. Ti si nešto što je dio mog života, a u životu nikada zapravo nisi bila. Na ovom mjestu virtualnog svijeta gdje ovaj tekst počiva u nizovima nula i jedinica on nema baš neko značenje. Meni znači. Znači li i tebi? Hoćeš li me opet nazvati kako si rekla? Ili ći čekati dvije godine, pet godina, sunčani susret?
Lijep je dan danas. Lijep je tvoj glas bio. Prelijep. Lijepe su misli bile. I nije mi žao što si me nazvala. Sada znam da te nisam zaboravio, a sjećanjima si vratila smisao i život.
Posvećeno Tebi.
Post je objavljen 23.03.2007. u 17:20 sati.