Ovako je izgledao Hale-Bopp prije 10 godina. Ovo sam slikao sa Marjana. Danas je bio zadnji dan da ugledate komet McNaught koji je već dva put sjajniji nego komet na slici, međutim kako je jako blizu Sunca, slike su slabog kontrasta. Danas sam imao sreće i snimio sam preko 40 fotografija kometa McNaught. Stoga, dok ne napravim obradu fotografije (koja neće i na kraju obrade biti niti sjena ove) uživajte u svemirskoj čaroliji :)

UPDATE
Kako sam već prije najavio, ni nakon obrade, slike kometa iz naslova nisu niti sjena ove koju imate prilike vidjeti. No tako je, komet je preblizu Sunca i kontrast je izuzetno slab. No to ne umanjuje moju sreću :)





Evo kako to izgleda kada je kontrasnija snimka (tako da vidite ovu nebesku ljepotu) :)


Update II: komet je postao vidljiv po danu, sjajnost je skočila na -4 magnitudu, tako da ću ga sutra pokušati fotografirati

Da-Vinci, moj prijatelj me naveo, i moram napisati pet stvari o sebi: ona prljavih :)

Stoga da vidimo

1. Danas nisam oprao ruke (to je dovoljno prljavo) :)

2. Mama nikada nije saznala zašto je zdrava ruža preko noći propala, ja naravno znam istinu (mama ti ne čitaš Blog, zar ne) :)

3. Kada razvijam pločice fotopostupkom, bojim se da neće uspjeti. Taj strah mi je duboko usađen, jer ako ne uspiju sanjam to danima i noćima, e koje li su to noćne more :)

4. Mrzim kada netko nešto ne radi deset dana, pa sve završi u jedan dan (i sam sam takav)

5. imam strah, strah od........... (čak vam ni broj točkica neće reći čega se bojim). Pa se vi mislite.

Neću izazivati nikoga: ovo je dovoljno prljavo za desetoricu ...

Dugo je odgađao ovaj dan. Ali više nije mogao. Previše ga je gušilo. Obukao se na brzinu, nabacio laganu jaketu i krenuo. Put mora, more je uvijek bilo njegov istinski prijatelj. I kada su bili vrhunci sreće, kao i vrhunci tuge more je bilo tu, kraj njega. Našao je svoje mjesto, svoje malo svetište. Bio je miran, osim pogleda. Pogled je lutao: čas u daljinu, čas uz obalu. Pogled je odražavao njegovo stanje, njegove misli. Grčevito se borio, kao da se podijelio u dva bića. Jedno je biće navijalo da odustane od svoje namjere, dok je drugo glasno vikalo, idemo do kraja. Nema stajanja, sada, kada smo do ovdje došli. Nemir se pojačavao, nemir je prelazio u bol, a bol je žudjela da izađe negdje. I izašla je. Jedna za drugom suze su počele kapati po mom licu. Tek kada je potekla prva suza znao sam koliko me to zapravo koči: koliko te to guši. I sada sam znao da radim ispravnu stvar. Podigao sam ruke put neba i pustio je da ode. Do sada sam je držao u svom srcu, sputanu, svezanu, a ona se borila za život, za slobodu, za svjetlo dana. Moja duša je za nju bila najveća tamnica, mjesto bez trunka svjetla.

Pustio sam je da ode, nisam je više imao snage zadržati. Ili sam je tek sada zatočio u zadnji kutak svoje duše.

Doček na stanici. Kratak poljubac, rusak preko ramena i put po noge. Taman završiš jedan put, a kreneš na drugi. Kako je ljubav čudna pokretačka snaga. A da se vratimo u prošlost: kako je to onda izgledalo. Sve je počelo sa porukom: ljepotane dobar ti dan. Tada me niti vidjela nije. A rekla mi je da sam lijep. Naravno da sam se zapitao na koju ljepotu misli, ali je odgovor došao odmah: kako me nije vidjela, nije mogla biti fizička ljepota. Ona je pak bila fizički jako lijepa. Prelijepa za mene, nije bila moj par. U duši je bila savršena. No kako znam da nema savršenstva ,mora da sam je do savršenstva dotjerao sam. U mislima. Ja sam imao njezinu sliku, ona nije. Nije joj trebala, rekla mi je. Ne zanima me kako izgledaš kada imaš tako tople riječi. Znao sam da laska, ali ne i koliko. Zbog toga sam prihvatio njezin poziv, put nije bio težak. Obećala mi je jedno: probat ćemo i vidjeti u minijaturi od vremena kako nam ide. Ja i ti, soba i vrijeme. Eto nas na putu, za mene u nepoznato. A za nju u nešto novo. Dovela me brzo, gledao sam i divio se krajoliku kojeg dotad niti vidio nisam. Ništa posebno: mala zgradica. A u zgradici stančić od 20-ak kvadrata. Kuhinja i dnevni boravak, mala kupaona sa tuš kabinom. Procjena od oka: taman za nas dvoje i nema previše micanja. Kako je vani bilo toplo, odustao sam od kreveta i razvlačenja istog. Pa sam joj rekao da napravi ležaj na podu: kazah joj, prvi zakon fizike, dolje je zrak najhladniji. Na to se osmjehnula i rekla: ljubavi, večeras će od tamo zrak bježati, bit će vruć. Usijan, ljubljen. Ako sam dosad i mislio i dvoumio se, sada više nema dvoumljenja. Svaki sekunda sam počeo cijeniti dva put više. Draga ,odoh se tuširati, put je bio dug, za tebe želim mirisati večeras. Čuo sam je kako se uhvatila pravljenja kreveta, a ja sam ušao u tuš kabinu i počeo sa tuširanjem. Vidio sam da je par puta ušla u kupaonu, ali me nije prekidala. Kada sam završio otvorio sam kabinu a ona me sačekala sa ručnikom. Draga, čemu ručnik, pa zar ne vidiš kako je vani toplo. Osušit ću se za tren. Prišla mi je polako, gipko kao kakva mačka i rekla: a ne ljubavi garantiram ti da nećeš biti suh za koji tren, bit ćeš mokriji nego li si sad. Osmjeh, poljubac, jedan, drugi, peti. Prsti su mi vrijedno radili, ostala je bluze i grudnjaka vrlo brzo. Što moji prsti nisu skinuli, njezine su ruke dovršile. Tuš kabina ma kako malena je bila jedini pravi odgovor za novonastalu situaciju. Ušli smo zajedno: tijela su nam se spojila, poljupci su se nizali. Sex je bio kratak, žustar, životinjski. Ali neću se žaliti. Izašli smo iz tuš kabine kako je i obećala: oznojeni i zagrljeni. A sada se opet trebalo vratiti nazad, tuš je bio neophodan. Kada sam po drugi put izašao iz kabine, dočekala me u krevetu, sa laganim zalogajem, posluženim na njoj samoj. Obrok koji se ne odbija. Ako sam ikada vodio ljubav bilo je to tada. Želio sam ono što samo čitam: biti jedno tijelo. Jedan osjećaj. Jedno biće. I htio sam da vrijeme stane. Zaspali smo, u slatkom snu. Slatko izmoreni.
Probudilo me sunce, pokoja ptica, zvukovi grada koji se budi. Ona je spavala kraj mene, kosa joj je mirisala, po nečemu, valjda se to ljubav zove. Milovao sam je kao da je vidim prvi put, kako da jučer nisam uživao u dodiru njezine kože. Smijeh i poljubac i ovaj put. To je ono što sam volio kod nje: uvijek je prije poljupca darivala iskreni osmijeh. A i poljubac je bio daleko od lažnog. Pogledao sam je ,stavio svoju ruku ispod njezine glave, zaplićući prste njezinom kosom. Ljubavi, novi je dan, moram nazad. I nemoj tugovati. Vrijeme je sinoć stalo. Danas moram nazad, ali već kroz koji dan obećavam, dolazim nazad. Prelijepo je da bih iti sekunde gubio. I želim živjeti život ma kakav god da je, ako si ti u njemu glavnu glumica.

Volim te.

mislim fraktal, naravno :)

Htio sam napisati rezime stare godine. Ali neću. Bio bi previše tužan. Mada je prošla godina generalno gledajući bila dobra, ipak je loša strana prevagnula. A na kraju je završila …... Postoje stvari na koje nikada nisi spreman, a ipak se dogode. E jedna od takvih stvari je zaokružila staru godinu. No Nova je došla. Samo privremeni bijeg, ili vrijeme koje dolazi. Tko zna, osim vremena nitko. I kako sam se prije veselio vremenu jer vrijeme neumitno teče, jer sam čekao da prođe, tako mi je sada žao što prolazi. A tu silu ipak ne mogu promijeniti.
Kažu da se lijepe stvari trebaju pričati, a ružne se trebaju zaboraviti.

Hoćemo li ići šetati? Gdje da te vodim? Što želiš vidjeti. Tri pitanja koja me nikada ne ostavljaju ravnodušnima. Vozi me tamo, znaš tamo gdje si rekla da je lijep pogled. Mogu li ponijeti svoj digitalac? Ah, pa naravno da možeš, nisam niti sumnjala da ćeš krenuti bez njega. Par minuta dok sam se spremio, uzeo stativ i krenuo za tobom. Veselo si se osmjehnula i poljubila me. Sjeli smo u auto, vožnja je ipak tvoj dio :) Ja ću pokušati snimiti koju sliku. Kako smo krenuli kasno, vozila si cijeli dio puta po noći. A i nisi bila baš odmorna. Napokon smo došli, parkirali, uzeo sam stativ i digitalac i šetnja je započela. Mjesto na koje si me dovela nisam nikada vidio. Da nije bilo tebe ne bih do dana današnjeg znao kako izgleda, a možda ga nikada ne bih niti vidio. No, imao sam sreću i čast upoznati tebe.
Napokon smo došli do plaže, pokazivala si u daljini svjetla tvog grada i tvog mjesta. Rekla si mi da ćemo ih posjetiti, možda, kasnije, ako bude prilike. Objasnila si i zašto ne žurimo. Rasklopio sam stativ, dok si ti veselo, kao kako razigrano dijete pošla do mora i zagazila u more. Ja sam napravio par fotografija, ti si pitala par pojedinosti. Oko nas tek pokoji čovjek u prolazu. Pitala si me hoćemo li nazad i složio sam se. I ti i ja smo bili umorni. Slijedio je još jedan povratak do auta. Cijelo vrijeme si govorila: sporije, nismo na trkama. Da, nismo. Treba malo uživati. Do kraja vožnje, zaspao sam par puta po par minuta. Sva sreća što ti nisi. Doteturali smo se kući, umor nas je svladao. Pusa, dvije i san je bio brži. Probudio sam se nakon par sati sna. Ti si spavala kraj mene, nešto si sanjala i vrtila se po krevetu. Čak i govor držala. Nasmijao sam se jer sam znao kakvo ćeš lice složiti kada ti to budem ujutro pričao. Nikada nisi vjerovala da si baš tu noć pričala. Tvoje mrmljanje me navelo na jedno drugo sjećanje.
Hladan planinski zrak, topla sobica, mala televizija. Ti kraj mene, dekice nas griju. Nešto mi govoriš i smiješ se. Pohrvali smo se i nehotice sam te lupio. Jako, po oku. Zaboljelo te, potekla je suza. Žao mi je bilo, no nisam to mogao promijeniti. Zaspali smo bez puse, svatko na svojoj strani. Nije mi bilo svejedno: nije mi bilo lako. Zaspao sam sa mislima, a ti si me probudila. Ne ti, tvoj govor: ljutila si se na nekoga. Vjerojatno sam ja bio glavni lik u tvojoj priči. Slušao sam te neko vrijeme, a onda sam prislonio svoje usne tvojima. I poljubio te. Bio sam uvjeren da spavaš, ali očigledno moja uvjerenja nisu bila istinita. Poljubac je došao kao odgovor, jako brzo. Otvorila si oči i pogledala me. Izvinio sam se još jednom, onako od srca. Smijeh je bio znak da si prihvatila moju ispriku. Zagrlila si me, onako kako si samo ti znala, poljubila me još jednom, rekla "Ludo jedna, pazi drugi put".

Slatki poljupcu su obilježili prošlu godinu. Svakako ću ih pamtiti. Neću dati da sjećanje nestane….

Svako dobro u 2007-oj!