Dugo je odgađao ovaj dan. Ali više nije mogao. Previše ga je gušilo. Obukao se na brzinu, nabacio laganu jaketu i krenuo. Put mora, more je uvijek bilo njegov istinski prijatelj. I kada su bili vrhunci sreće, kao i vrhunci tuge more je bilo tu, kraj njega. Našao je svoje mjesto, svoje malo svetište. Bio je miran, osim pogleda. Pogled je lutao: čas u daljinu, čas uz obalu. Pogled je odražavao njegovo stanje, njegove misli. Grčevito se borio, kao da se podijelio u dva bića. Jedno je biće navijalo da odustane od svoje namjere, dok je drugo glasno vikalo, idemo do kraja. Nema stajanja, sada, kada smo do ovdje došli. Nemir se pojačavao, nemir je prelazio u bol, a bol je žudjela da izađe negdje. I izašla je. Jedna za drugom suze su počele kapati po mom licu. Tek kada je potekla prva suza znao sam koliko me to zapravo koči: koliko te to guši. I sada sam znao da radim ispravnu stvar. Podigao sam ruke put neba i pustio je da ode. Do sada sam je držao u svom srcu, sputanu, svezanu, a ona se borila za život, za slobodu, za svjetlo dana. Moja duša je za nju bila najveća tamnica, mjesto bez trunka svjetla.

Pustio sam je da ode, nisam je više imao snage zadržati. Ili sam je tek sada zatočio u zadnji kutak svoje duše.