Htio sam napisati rezime stare godine. Ali neću. Bio bi previše tužan. Mada je prošla godina generalno gledajući bila dobra, ipak je loša strana prevagnula. A na kraju je završila …... Postoje stvari na koje nikada nisi spreman, a ipak se dogode. E jedna od takvih stvari je zaokružila staru godinu. No Nova je došla. Samo privremeni bijeg, ili vrijeme koje dolazi. Tko zna, osim vremena nitko. I kako sam se prije veselio vremenu jer vrijeme neumitno teče, jer sam čekao da prođe, tako mi je sada žao što prolazi. A tu silu ipak ne mogu promijeniti.
Kažu da se lijepe stvari trebaju pričati, a ružne se trebaju zaboraviti.

Hoćemo li ići šetati? Gdje da te vodim? Što želiš vidjeti. Tri pitanja koja me nikada ne ostavljaju ravnodušnima. Vozi me tamo, znaš tamo gdje si rekla da je lijep pogled. Mogu li ponijeti svoj digitalac? Ah, pa naravno da možeš, nisam niti sumnjala da ćeš krenuti bez njega. Par minuta dok sam se spremio, uzeo stativ i krenuo za tobom. Veselo si se osmjehnula i poljubila me. Sjeli smo u auto, vožnja je ipak tvoj dio :) Ja ću pokušati snimiti koju sliku. Kako smo krenuli kasno, vozila si cijeli dio puta po noći. A i nisi bila baš odmorna. Napokon smo došli, parkirali, uzeo sam stativ i digitalac i šetnja je započela. Mjesto na koje si me dovela nisam nikada vidio. Da nije bilo tebe ne bih do dana današnjeg znao kako izgleda, a možda ga nikada ne bih niti vidio. No, imao sam sreću i čast upoznati tebe.
Napokon smo došli do plaže, pokazivala si u daljini svjetla tvog grada i tvog mjesta. Rekla si mi da ćemo ih posjetiti, možda, kasnije, ako bude prilike. Objasnila si i zašto ne žurimo. Rasklopio sam stativ, dok si ti veselo, kao kako razigrano dijete pošla do mora i zagazila u more. Ja sam napravio par fotografija, ti si pitala par pojedinosti. Oko nas tek pokoji čovjek u prolazu. Pitala si me hoćemo li nazad i složio sam se. I ti i ja smo bili umorni. Slijedio je još jedan povratak do auta. Cijelo vrijeme si govorila: sporije, nismo na trkama. Da, nismo. Treba malo uživati. Do kraja vožnje, zaspao sam par puta po par minuta. Sva sreća što ti nisi. Doteturali smo se kući, umor nas je svladao. Pusa, dvije i san je bio brži. Probudio sam se nakon par sati sna. Ti si spavala kraj mene, nešto si sanjala i vrtila se po krevetu. Čak i govor držala. Nasmijao sam se jer sam znao kakvo ćeš lice složiti kada ti to budem ujutro pričao. Nikada nisi vjerovala da si baš tu noć pričala. Tvoje mrmljanje me navelo na jedno drugo sjećanje.
Hladan planinski zrak, topla sobica, mala televizija. Ti kraj mene, dekice nas griju. Nešto mi govoriš i smiješ se. Pohrvali smo se i nehotice sam te lupio. Jako, po oku. Zaboljelo te, potekla je suza. Žao mi je bilo, no nisam to mogao promijeniti. Zaspali smo bez puse, svatko na svojoj strani. Nije mi bilo svejedno: nije mi bilo lako. Zaspao sam sa mislima, a ti si me probudila. Ne ti, tvoj govor: ljutila si se na nekoga. Vjerojatno sam ja bio glavni lik u tvojoj priči. Slušao sam te neko vrijeme, a onda sam prislonio svoje usne tvojima. I poljubio te. Bio sam uvjeren da spavaš, ali očigledno moja uvjerenja nisu bila istinita. Poljubac je došao kao odgovor, jako brzo. Otvorila si oči i pogledala me. Izvinio sam se još jednom, onako od srca. Smijeh je bio znak da si prihvatila moju ispriku. Zagrlila si me, onako kako si samo ti znala, poljubila me još jednom, rekla "Ludo jedna, pazi drugi put".

Slatki poljupcu su obilježili prošlu godinu. Svakako ću ih pamtiti. Neću dati da sjećanje nestane….