Telefon je zazvonio prvi put, pa drugi. Javljam se. Njezin glas, zabrinut i tužan. Kaže, dođi, trebaš mi dati savjet. Dolazim. Do nje ima desetak minuta hoda, dovoljno da razmislim što bi moglo biti u pitanju. Nikakve naznake prije, ničega. Zvonim na vrata, ona otvara, oči su joj sjetne. Plakala je do maloprije. Ušao sam i zatvorio vrata, ona je već hitala u kuhinju. Samo je malo uspjela ostati mirna, dok mi je otvorila vrata. Već sada se opet počela tresti. Uhvatio sam je za ruku i sjeo na dvosjed, ja kraj nje. Pogledala me suznim očima i pitala: prijatelju zašto baš ja, zašto baš mene, kako da promijenim svoju sudbinu. Reci mi, što je bilo. Govori, prvo tiho, a zatim malo jače, a riječi samo klize iz njezinih usta. Klasika, mislim u sebi dok ona izgovara riječi i tiho plače. Ona njega voli, on nju iskoristi i odbaci kao krpu. A onda ona zove mene, jer ja sam dežurno rame za plakanje. Sačekao sam da izbaci riječima svoj gnjev i tugu iz sebe. Iskustvo mi je govorilo da je tako najbolje. A onda sam počeo sa uvjeravanjem: on te nije zavrijedio, on nije pravi za tebe, i naravno da je svaka takva riječ izazivala bujicu suza. Ali suze su dobre u ovom slučaju. Čiste dušu. Suze su navirale još više: pa sam je zagrlio. Nastavila je plakati, no malo tiše i stalno je ponavljala: hvala ti. Pritekao si u pomoć kada nitko nije, a niti bi bilo koga drugog zvala, jer to drugi ne mogu shvatiti. Htio sam je pitati, zar misliš da ja mogu, ali nisam. Bilo bi preokrutno. Ovako naslonjenu na mene, sa njezinim prsima koje sam oduvijek pritajeno obožavao nije mi bilo lako. Rame mi je bilo mokro ali i toplo od njezinih suza. Kada bih je sada poljubio, mogao bih je imati. Imati kao i ovaj koji ju je napustio. Iskoristio bi situaciju. Bio bih isti kao i on. Osjećam se kao podvojena ličnost, ali moram odlučiti. Mrzim se. Odluka koju sada donesem, nju moram i poštivati. Ljubim je ovlaš u obraz, to je sve što sada imam. To je sve što ću ikada imati. I tiho joj ponavljam, sve će biti u redu. Smirila se, dobro je, mislim i razmišljam kako joj skrenuti misli. Predložio sam joj da upalimo televiziju. Smirili smo se i gledamo film. Prozborimo tu i tamo pokoju riječ. Budim se, a njezino veselo lice kraj mene. Budi se mačore, zaspali smo jučer gledajući tvoj "zanimljivi film" Evo ti malo tvog omiljenog jutarnjeg napitka. Brdo nesquicka. Smijem se i pijem topli napitak. Baš godi ovako ujutro. Čuj, neću ti se zahvaljivati za ono jučer. Hvala ti. Gledam je i mislim da li da kažem ili ne. Da bude čistunac istine ili lažov kao i ostali. Odabirem drugo. Ponekad je laž bolja. Ljepše se čovjek osjeća…
Post je objavljen 31.01.2007. u 13:42 sati.