Susjed, komp mi ne valja, pa kada budete imali vremena hoćete li navratiti i vidjeti u čemu je problem. Ma uvijek ja imama vremena, eto mene za desetak minuta. Vi ste ono na sedmom katu, zar ne? Da, potvrdi glas, čekam vas i hvala vam što ćete tako brzo doći. Spustio sam slušalicu i skoknuo u sobu. Uzeo sam svoj USB stick i krenuo u rješavanje problema na kompu. Bar sam tako mislio. Lift, tipka broj 7 i eto mene u sekundi. Pozvonim, a zvono namjesto monotonog zvrljanja otpjeva cijelu simfoniju. I susjeda otvara vrata. Hm, imam li ja krivi osjećaj ili se susjeda sredila, a i miriše previše intenzivno da je u pitanju običan dezodorans. Uđite, uđite, veselo govori, nemojte stajati na vratima. Ulazim i prolazim kraj nje, ona se ne miče. Podsjeća me na scene iz mnogobrojnih ljubavnih priča, sada ću u prolazu dodirnuti njezine bradavice koje će se uskoro ukrutiti, a poslije toga priči se odmah zna i kraj. No, opet, pomislih, ma nije ona takva, a ako i je, nisam ja. Ja sam ipak i samo ipak došao popraviti komp. Gledam je i pitam : gdje je bolesnik: ona mi pokazuje sobu i komp koji je upaljen, ali je monitor crn. Klasika, kleknem na pod, vadim svoju mali plavi odvijač i odvrćem vijke. Susjed, čula sam da pijete običnu kolu, nikako onu djetnu i da volite čokoladne napolitanke. Pojavio mi se upitnik poviše glave, i promrmljao sam sebi tiho u bradu: pazi čovječe što pričaš, uskoro će znati i kakve gačice najviše voliš. Nasmijao sam se i potvrdio njezinu tvrdnju. Što mi drugo preostaje kada je sve izrečeno bila živa istina. Eto mene onda odmah, ako me što trebate ja ću biti u kuhinji. Baš razmišljam, zašto bi mi susjeda mogla poslužiti, svakako oko kompa ne previše. Da ga je znala popraviti ne bi mene zvala. Nakon par minuta, komp se veselo glasa sa jednim piskom i ja znam da je barem to riješeno. Sve više mi se vrzma glavom da ja nisam ovdje radi kompa, a i onaj miris od početka je počeo biti sve jači. Pakleni će biti ovo popravak kompa, zaključih. Susjeda se pojavila opet, ovaj put držeći pladanj u kojemu su bile čokoladne napolitanke i ledena kola. Mada ni vani nije bilo vruće, čaša se orosila. Kada sam ugledao taj detalj, rekoh joj: super je sve i veliko hvala, ali znate ja ne volim ledenu kolu. Pa nema problema susjede, sada ćemo mi led maknuti. Uzme žličicu i lagano uhvati led sa pokojom kapi kole i polako ga stavi u usta. E sada sam već 70% bio siguran da je komp sporedna stvar. Držala je led zubima i jezikom ga topila. A meni je odjednom postalo jako vruće. Evo susjedo, još malo pa će komp raditi kao nov. Zar već, iznenađen njezin glas. Ono malo leda što joj je ostalo među zubima je brzo skršila, kao da jede staklo, a ne led. Ali morate se poslužiti, znate, ne znam kako da vam zahvalim. Ma ne brinite se, i hvala vam lijepa, nije bit napolitanki. Drago mi je pomoći. Ma dajte, nemojte tako susjed. Ja sam vama oduzela vaše vrijeme, morate se poslužiti, imate zlatne prste, komp već radi kako treba. Ma dobro, kada već tako inzistirate, sjest ću sa vama i popričati par minuta.
Pa naravno susjed, samo dođite. Osjećajte se kao kod kuće, sjedite tu, u dnevni boravak. Brzo se našla kraj mene , i dalje vješto noseći pladanj od rosfaja. Postavila ga je ispred mene, sjela kraj mene i razgovor je počeo. Pitala je sve i svašta. A ja sam naivno odgovarao. Briga me. Odjednom se pridigla i uzela napolitansku i odgrizla je napola. Drugu polovicu je uhvatila prstima i lagano prinijela mojim ustima. Pogledao sam je čudno, a ona je rekla, no susjed, što čekate. Po drugi put upitnik, i kao robot otvaram usta. Ona se smije i ja uopće ne shvaćam da se ona jako brzo približila meni a da polovice napolitanke nema kraj mojih ustiju. Namjesto napolitanke dobio sam čokoladnu pusu. I moram vam priznati da uopće nije bila loša. Htio sam i drugu, ali.. Susjeda je stajala poviše mene i gurnula mi u ruku novčanicu od dvjesto kuna. Rekla je polutiho, ali sasvim razumljivo. Imali su pravo, ti ipak popravljaš samo kompove. Nisi kao drugi, ne kradeš srca i ne tražiš avanturu. Preporučit ću te svojoj prijateljici, njoj baš treba jedan takav kao ti.

Palmoriva :)

Radni naslov: ja gledam :)

Večeras sam tužan i sjetan. Neću pričati priče o ljubavi. Nemam zašto. Tužan sam i jesam. Tomu mora biti kraj sada i ovdje i točka. Za ostalo me nije briga. Ne želim da se tuga sa mnom probudi i sutra. Tugu ću prepustiti da se utopi u snovima, da je snovima omamim i da je zadržim u tom krhkom svijetu koji nestaje kada otvorim oči. Morat ću smisliti pakleni plan. Sanjalački san. Vani kiša divlja, kao u stilu i nebo plače. Da, kako da ne, ne plače radi mene. A niti ću ja plakati radi sebe samog. Svima govorim i pišem pa ću se večeras pridržati toga što njima pišem. Kažem im: vrijeme nikoga ne čeka, ako staneš pregazi te. Jedino što smijemo, možemo i moramo je biti u stalnom pokretu i ne dozvoliti vremenu da nas pregazi. Vrijeme će nas na kraju sve stići i pregaziti, to je bitka koja je već izgubljena ali radi toga je ne trebalo olako predati. Borba u kojoj život sa jedne strane i vi sa druge strane je od rođenja izgubljena. Jedino što nije zapisano do kraja je vrijeme, koliko će ta borba trajati. To nitko ne zna osim nas samih. Koliko smo spremni boriti se u uzaludnoj bitci. Neki stanu kada shvate da je ta borba izgubljena, neki pak projure brže od života pa se iscrpe prije vremena. Ja sam odlučio živjeti, uživati koliko god mogu i željeti bolje. Kažu, pazi se što želiš. Ja znam što želim i to nije nimalo opasno ali je savršeno ljudski. Još samo da smognem hrabrosti i energije provesti želju u djelo….

Mobil zazvoni i ja se javim. Sa druge strane ženski glas. Njezin. Dolazim, kaže, za par sati sam u najlipšem gradu na svitu. Ti sve organiziraj, idemo na onaj otok o kojemu si pričao. Pa ti si luda, kako sada odjednom, zapitam je. Zato me i voliš što sam luda, kaže ona meni. Da, odgovorih, među ostalima. Ok , vidimo se za par sati na kolodvoru. Brzi pogled po sobi, i nađem ruksak i ukrcam pokoju majicu. Sva sreća što je ljeto i sa svakakvim krpicama se možeš provući kao pristojno odjeven. Pogled na sat, pa u grad. Treba kupiti karte za katamaran. Sati su prošlo brzo. Njezin autobus se zaustavlja ja čekam. Od gužve je ne vidim, ali ona vidi mene. Prema meni ide veliki slamnati šešir, cura u kratkoj majci i kratkoj suknji ispod koje se vidi crveni kupaći. Evo me, u paketu, tvoja sam sljedeća dva dana. Zapravo niti toliko, stoga iskoristi svaku sekundu pažljivo, govori i smije se. Hoću ljubavi, spremno odgovaram i ljubim je. Ne buni se, a ni ja, poljubac traje dovoljno dugo da su mi okolni mladići i cure svakako pozavidjeli. Uhvatih je za ruku, i trk na katamaran. Katamaran nikoga ne čeka , pa niti nas. Odlučili smo biti na palubi, dan je paklen, ne treba nam kuhanje u kabini. A i ona želi malo morskog zraka nakon putovanja u busu. Smije se i veseli, skinula je majicu, a ja se skriveno oblizujem. Njezino tijelo je meni dalo jako puno zadovoljstva, nadam se da je i ona uživala sa mnom. Tvrdila je da je. Istinu možda nikada neću niti saznati. Katamarani kratko plove. Tim bolje. Eto nas na otoku, ekipa silazi, mi ih pratimo: sve gosti koji cvrkuću na raznim jezicima. Trk do prve samoposluge i kratka opskrba namirnica. Želim se što prije uvaliti u more, želim se okupati. Sunce, cvrčci, miris borova i ona. Ma ona najljepše miriše od svih. I stalno me prati njezin veseli pogled. Šetasmo samo kilometar ili dva, ali i to izgleda previše. No našem putu je ipak došao kraj. Pokazujem joj plažu za dvoje: udubinu između dva kamena, širine kojih dva metra. Za mene i nju. Bacamo sve sa sebe, skidamo se, i more je naše. Držim je za ruku dok polako ulazimo i svako malo je pogledam. Ništa ne govorimo. Veselo se smijemo i plivao. Tu i tamo se približimo da se poljubimo. Ja sam krenuo put obale, a ona je ostala iza mene. Došao u plićak i stao, okrenuo se, a ona je plivala do mene. Kada je došla blizu rekla je, hej dragi imam poklon za tebe. Što, upitah. Odgovor su bile crvene gačice njezina kostima. Uzviknuo sam, ali, ali to znači da si go.. , i zastao na pola. Smijeh je bio odgovor. Privila se uza mene, a ona su joj ruke nestale pod vodom i začas sam dijelio njezinu golu sudbinu. Došli smo do samog plićaka i uživanje je počelo. Nismo se žurili, uživali u svakom trenutku. Čudan okoliš za vođenje ljubavi, ali svakako izuzetno lijep. Kao da si u svemiru, lebdiš i uživaš. Tek pokoji uzdah koji joj bi se otrgao nagovještavao je kako joj je dobro. A ja se žaliti neću. Prekrasno kupanje. No svemu lijepom dođe kraj. Počeli smo slušati glasove koji dolaze, pa smo prešli u "pristojnu" pozu. I uživali smo i dalje, načina ima bezbroj. Poslije podužeg boravka u moru, izašli smo i stali smo uživati u moru. Mazali smo se međusobno, s tim da je to sve bilo osim mazanja. Da krema je bila na našim tijelima, ali, da ali, napokon ovo ali ima neki čudan i veseli prizvuk.
Odspavali smo i probudili se navečer. Mada je ljeto i kraj mora zna biti prohladno. Spojili smo vreće za spavanje u jednu veliku i strpali se unutra. Odmoreni i veseli opet smo vodili ljubav. Užitku nema kraja. Vrijeme je stalo i to mi je trebalo tog trenutka. Vrijeme koje stoji i vrhunci uživanja. Negdje pred jutro, nebo se pročistilo do izmaglice i ugledali smo zvjezdano nebo. Nismo puno čekali, zvijezde su padale, ne često, no daleko od rijetkog. Upitah je, što si zaželjela, a ona mi kroz smijeh kaže: jednu pusu ljubavi. Što drugo, što , reci mi? Ništa draga, poljubac je vrelo ljubavi. Ljubit ću te i bit ćeš voljena. A ona na to kaže: da, izvor ljubavi je poljubac. Spojile su nam se usne po tko zna koji put danas i opet, bilo nam je malo. No umor je činio svoje, zaspali smo zagrljeni, omamljeni mirisima i toplinom koja je polako ali sigurno nadolazila. Otvorio sam oči prije nje. Kako sam mrzio jutro koje se rađa, kako sam mrzio Sunce koje izlazi. To je značilo da je svaka sekunda koja je prošla ,sekunda manje sa njom. Suza mi je kliznula niz lice. Zašto boli kada voljena osoba odlazi? Neću da ide, želim da ostane kraj mene. A nebo više nije bilo posuto zvijezdama koje padaju i koje bi uslišale moju želju. Sunce je i nju probudilo, i prvo što je vidjela je moje uplakano lice. Zašto plačeš ljubavi, što se dogodilo? Ništa, kažem ja, ugrizao me komarac pa me boli, laž koja mi je prva pala na pamet, a znam da će prestati držati vodu čim se ona razbudi. Gdje pita, gdje, i onda stane. Shvatila je čemu moje suze. Ne plači ljubavi, neću otići zauvijek, vratiti ću se, opet, obećavam. Ne želim tvoja obećanja niti ih trebam. Kada poželiš da dođeš, dođi kao jučer i ja sam najsretniji momak na svijetu. Poljubila me, ovaj put bez požude, Poljubac koji liječi bol. I bilo sam opet veseo. Hajdemo još jednom u vodu, oproštajno kupanje za kraj. Kao da te ne znam, kaže ona, sve će to biti osim kupanja. A tebi kao mrsko, jel se to buniš, pitam je. Začepila mi je usta svojim ustima namjesto odgovora. Bacili smo brzinsko kupanje, pokupili krpice i pravac katamaran. Katamaran nikoga ne čeka…..

Pustinja. More užeglog pijeska. Sunce i nevjerojatna vrelina. Sjaj koji para oči, svjetlo koje ubija. Ali i pustinja ima svoje ljepote. A ljepote nastupaju kada padne noć. Pod vedrim zvjezdanim nebom i svjetlošću punog Mjeseca zrak se hladi, kondenzira i u jednom trenutku na nekom, slučajno odabranom zrnu pijeska nastane kap rose. Predivna kap rose- to si ti. Međutim u noći te nitko ne vidi: ti si prozirna poput najčišće vode i odražavaš svjetlost oko sebe. Tek iskusno oko promatrača i povoljan položaj omogućavaju mu da uživa u tvojoj ljepoti. Tada bacaš u njegovo oko srebrenu zraku Mjeseca. Tužna si jer si sama, nigdje nikoga: čak i hladnoća iz koje si nastala više nije onako prijatna kako bi trebala biti. Tvoja ljepota ostaje sama za sebe: ali to nije tvoj cilj: nije bit tvog postojanja. Ti znaš da negdje daleko postoji druga kaplja rose koja je isto tako tužna, ali znaš da tvoje vrijeme tek dolazi. Znaš i čekaš.
Svjetlo koje govori o novom danu, javlja se poviše obzora. Noć zamjenjuje dan, crnilo zamjenjuje svjetlo: i tvoj trenutak sve je bliži. Čekaš, ali isto tako i znaš: da si sretna i tužna istovremeno: da ćeš sjati kao samo Sunce, i da ćeš nestati: odabireš sreću: jer jedino ona ima smisla.
Prva zraka Sunca prolazi kroz tebe, upijaš je i transformiraš samo tebi znanom formulom: i pretvaraš je u najljepšu pojavu u prirodi: dugu. Bljesak novostvorene duge vidljiv je kilometrima, ali kratko traje: ti nestaješ jer je Sunce bilo prejako za tebe. I baš ta jačina je učinila igru zanimljivijom: isparila si: i da nije bilo Sunca navečer se opet ne bi rodila.
Ostaju samo vječne priče prolaznika u pustinji: o predivnoj ljepoti koja se vidi samo na trenutak.
Ti ih gledaš i slušaš i smiješ se: sretno.
Hvala ti .

23.07.2004.

idem u trgovinu ostaviti kaparu. A u utorak i kupujem dugo očekivani san. Ipak će biti moj!

Dan je počeo polaganim otvaranjem očiju. Vani je bilo svijetlo, dan je odavno. A ja u toplom krevetcu. Ne da mi se nigdje pomaknuti, plahta je hladna. Tako sam tužno sanjao ove noći. Sivi su snovi prolazili mojim umom. I bilo mi je jadno i sjetno u isto vrijeme, lagao bih kada bi kazao drukčije. Ali, da, ali. Uvijek isto ali. Ne želim biti sam. Ne želim misliti kako je to biti sam. I čemu biti sam, čemu onda živjeti. Želim nešto više od toga. Dosada sam naučio da potraga za ljubavlju, bolje rečeno trčanje za istom nikada ne daje ploda. Davno su ljudi rekli: za curama i autobusom se ne trči. No teško je biti sam, svaka sekunda je pusta i usamljena nakon što vidiš par na cesti kako se ljubi. Njima je lijepo, meni nije. Oni imaju jedno drugo, ja imam samog sebe. Nije baš da je neko društvo koje vrijedi, jer je ona moja druga polovica je poprilično šutljiva. No izbora nemam. Skrećem pogled sa zaljubljenog para i krećem dalje. Možda, da možda me ona ipak čeka, negdje i stoji. Ne vjerujem u ljubav na prvi pogled mada sam se zaljubio dva puta na takav način. I oba puta je bilo fatalno lijepo i užasno brzo. Pogotovu što je zaljubljivanje još brže. No, o čemu ja to pričam. Ja sam sam, na ovom svijetu. Pale mi nije niti do ramena, on je barem uživao u blagodatima ovog svijeta. I mada je bio sam nije mu barem bilo dosadno. Prvih trenutaka. A onda kada je shvatio, e onda mu je bilo isto kao i meni. Tražiti ljepotu u samoći, možda to mogu samci na planinama, usamljeni u hramovima koji su stoljećima stari. Tamo su njih dvoje, on i hram. Ne znaš tko je koga hladniji. Ja to ne mogu, a niti iskreno želim. Da, ta samoća. Pretežak teret na plećima. No neću više o tome, već ću vam dosaditi i postati ću patetičan. Znam teško je, da teško je ne imati nik…. Topla ruka me dodiruje, lagano i mazno. Mirisi koje osjećam su mirisi žene, njezina parfema i njezina tijela pomiješani zajedno. Prelazi mi lagano preko kose, mili me. Uživam u svakoj sekundi, a san samca ostavljam nekome drugome koji možda tek sada tone u sam. Za mene taj san nije bitan. Ipak je samo san. Tople usne me ljube, njezin okus na mojim usnama. Dan je prekrasno započeo….

Odlučio sam da je dosta sjedenja u kući i izašao sam vani. Besciljno lutanje kao i svaki drugi put. Nisam ništa očekivao niti se ičemu nadao. Kažu da u takvim situacijama najprije naiđeš na nešto što tražiš. Mislim da su znali što govore oni koji su to rekli. Grad je čist, bura je napravila svoj posao, miris je specifičan u zraku. Sva sreća, plava debela jaketa je na meni.
Šetao sam polupraznim ulicama, tu i tamo netko u prolazu, žurbi. Hladno je. Nitko ne želi biti vani. A meni je napokon malo ljepše. Uputim se put Marmontove, i sjećam se svojih školskih dana, naguravanja da uđeš u autobus poslije škole. Sve je to sada iza mene. Zamislio sam se i nisam niti vidio da ona ide prema meni. Tko je ona? Da, svakako da ćete se to pitati. Ona , pa ona je jedna cura u koju sam se davno zagledao, ali je i sve ostalo na pogledu, barem sa moje strane. Sa njene, pa nikada je nisam pitao, nisam smogao snage prići tako blizu. Za razliku od mene, ona je mene odmah prepoznala, na licu joj se pojavio osmjeh. Zazvala me imenom i to me prenijelo iz mojih razmišljanja. Hej, kažem veselo, što ti radiš po ovoj buri? Kaže ona meni, pa razloga nema, izašla sam u šetnju. Čist je zrak, treba malo omirisati buru. Gdje si ti krenuo, pita me. Moj put je jednak tvom putu jer cilja nemam. Na to će ona veselo: volim putove koji mi daju nenadane sugovornike. Krenuo sam njezinim putem, ionako je svaki put dobar. No moram priznati da je njezin put bio zanimljiviji, barem radi nje. Pričali smo o svemu i svačemu, nismo niti pojmili kako vrijeme brzo leti i kako je već pala noć. A i bura je počela opet zavijati i hladnoća se uvlačila u kosti, mada se jaketa pokušavala tome oduprijeti. Rekoh: stvarno mi je zanimljivo pričati sa tobom, i drago mi je da smo se vidjeli ali postalo je stvarno hladno. Odgovor je stigao u trenu, hm, dobro kažeš vani je hladno, a ja večeras nemam ništa u planu. Otkada sam u stan uselila samo radim i niti ne uživam u svoja četiri zida. Svaka je večer prazna. Poziv je bio izgovoren između redova i nije se mogao odbiti.
Pa ni ja nemam večeras ništa u planu, izašao sam vani na čisti zrak. Pogledala me i veselim očima rekla: pa što se onda čeka. Dođi vidjeti moj stan i dođi vidjeti moja četiri zida. Ma kako da je malen ,ipak je topliji nego ovo mjesto gdje smo sada. Složih se sa njom i nakon desetak minuta žurnog hoda našli smo se u njezinom stanu. Upalila je grijalicu koja nije imala težak zadatak. Prostor je malen i učas je postao topao. A mi smo sjeli u kauč i uživali, veselo čavrljali. Nije bilo teme koje nismo dotakli. I naravno ljubavi. Što ima kod tebe: vidim stan je tu, posao imaš dakle, fali ti još ljubav. Nasmije se i potvrdi: ali i nije da je nešto tražim. Uvijek se razočaram. A ti, junačino, što ima kod tebe? Ah, ti si uspješnija to je svakako i jedina istina: ja sam još sa starcima. Posla ima i nema, krpi se. Ništa, svima je tako, sa manjom ili većom tolerancijom. Da, nasmijao sam se i utišao, kao i ona. Znamo da se teška vremena spremaju, zapravo koja vremena nisu teška?
Pogledala me kao da me htjela nešto pitati, ali nije pitala. No u očima sam joj čitao da nešto želim. Kažem joj: reci, pitaj, ne grizem i nasmijem se. Pitam se kaže ona, pitam se da li si ti mene ikada volio? Hm, kažem ja, jel to pitanje ili konstatacija, na radnju koja se dogodila prije mnogo godina. Godine nisu bitne, bitno je to da sam se to uvijek pitala. Da li si me volio, zašto mi nisi prišao, što te sputavalo? Sputavala me smotanost, kažem ja njoj. Smotan sam bio onda kao i sada, za mene su žene untouchable u pravom smislu te riječi. Tko se usudi prići ženi? Da te nisam ovako slučajno sreo, tko zna da li bih te ikada vidio. No odgovorit ću ti, u tim godinama sam bio ludo zaljubljen u tebe, no ne znam da li sam te volio. Za voljeti treba imati nešto više osim same vizije. A vizija nije dovoljna. No vjeruj mi da sam živio za svaki tvoj osmjeh. Ono što sam izgovarao, to je njoj odgovaralo. Upijala je svaku moju riječ i smijala se onako veselo, sretno, kao da nema niti jedne brige. Pitam je, zašto ti je to sada palo na pamet. Ludo jedna, odgovori mi ona, pa znaš da nama ženama svašta pada na pamet, bilo to bitno ili ne. Meni je to sada bitno, ovaj tren. Sutra tko zna. Ali imaš prav, onda je to možda i imalo smisla. Danas nema. No ovo što ću sada učiniti isto nema smisla. I nemoj ga niti tražiti. Prišla mi je i sklupčala se u moje krilo. Primirila se kao i ja. Bilo mi je lijepo, lagao bih vam kada bih rekao da nije bilo lijepo. Njezin mir je prešao na mene. Neko vrijeme sam još bio budan, a onda sam zaspao. Probudio sam se , a ona me gledala maznim očima. Ha, što kažeš lafu, spavali smo zajedno i nasmije se. Onda, da se ovo dogodilo onda tko zna što bi bilo danas. Zapitao sam je: spominješ previše to što je bilo, to što je moglo biti. Zašto?
Zato jer je i meni bilo stalo do tebe, ali sam uvijek čekala da napraviš prvi korak. A nisi ga nikada napravio. Mislio sam da ti nije stalo do mene. I ja nisam htjela ništa požurivati. Tako ni jučer, na onoj hladnoj buretini nisi poduzeo prvi korak. Ostao si isti. I spavala sam ti u krilu, i opet si ostao isti. Nisi ništa napravio, a mogao si. Da, kažem, mogao sam ali čemu? Ti si jučer bila samo slučajni susret. Što ti znaš o slučajnosti, misliš li da postoji? Pogledao sam je i rekao, ma daj nemoj mi sada još reći da si me uhodila, vidjela i pratila. Nasmijala se zvonko. Nisam te pratila, ali nije bilo ni daleko. Bila sa u blizini kada sam vidjela da šetaš sam i usamljen, pa sam naletjela na tebe. Zloćo jedna. Stvarno si zloća. Ne, ti si jedan običan naivko, zapamti, naivko, to ti kaže jedna cura koja je mlađa od tebe. Da, jesam, nije me briga. Imam svoju dušu i to mi je najbitnije. Ne, moram te ispraviti kaže ona meni, nemaš dušu, imaš toplo srce. I to tvoje srce zavrjeđuje još jedan postupak bez pameti. Zatvori oči, rekla mi je strogim glasom koji je zvonio. Poslušao sam je, što drugo, Očekivao sam poljubac. Čekao sam i čekao, kao godinama, ali ništa. Otvorio sam oči, a ona je stajala na pola metra od mene i gledala me. Eh, i opet sam te namagarčila, stvarno si naivko. Nasmijao sam se na te riječi. A onda je brzo prišla i darovala mi jedan poljubac kojeg nisam mogao definirati. Ni okus, ni jačinu. Ni svrhu. Ali bio je dan i ništa na svijetu mi ga nije moglo oduzeti. Zatvorio sam oči da produžim trenutak. A ona se zaderala, što je, došao si spavati ovdje. Ajde naivko, briši, imam za raditi, jučer sam spavala kraj tebe i ništa nisam radila. Briši, ajmo , još nisi. I zapamti samo jedno. Što , pitah je? Vidjet ću ja tebe opet. Slučajno, naravno :)