Pa sam ga malo zoomirao sa Marjana, čisto da ne izađem iz forme. Evo par slikica!

Pronađi dobro u svakoj grešci, oprosti i najstrašnije greške, ne zaboraviti nikada…
Udaraj samo kada je to neophodno, munjevito, ali sa razlogom, nikada okrutno…
Kada naiđeš na pravo prijateljstvo njeguj ga i smatraj svetošću, jer ne postoji ništa bolje od dugotrajnog prijateljstva…
Suoči se sa stvarnošću, ali dopusti si slobodno fantazije i bajke. Pomogni stvari da napreduju , bilo one unutar ili van tebe…
Kreći se kroz život mirno i bez buke, a opet da svijetu znanja da prolaziš…
Slijedi svoje srce iznad svega. Smij se i pjevaj, budi velikodušan prema samom sebi i uvijek traži maksimum od svog tijela…

Novi modemček :) Kada ga ima svatko, mogu ga imat i ja :)

Više ni crvenilo ne znači kao i prije

Znate , ono od papira, pisano sa kemijskom, znate slova nisu italic ili bold, Times New Roman ili Verdana. Sve ručno napisano, i to na žutom papiru, lijepo upakirano i poslano na moju adresu. Na dnu stoji pozdrav i pusa. Koliko ljepote, koliko emocija na malenom komadu papira. Sada tek vidim koliko smo se udaljili od nas samih. A u pismu stoji 3D razglednica. Ne mogu vam prikazati kako izgleda zapravo, ali evo slike i ona vjerno dočarava stanje stvari.

(ili što ostaje nakon riječi ljubav)

Dijete je palo. Želi se podići, ali ne može. Majčina ga ruka podiže. Dijete opet padne, ruka je uvijek tu kada je dijete treba. Dijete jednog dana prestane padati. A ruka je i dalje tu. Pad je bila tek prva poteškoća u slijedu koji popularno zovemo život. I majka i dijete su imali želju. Dijete da nauči hodati, majka, da dijete što manje pada. Ali padovi su neminovni. Možemo pasti bilo kada i radi bilo čega. Nekada nas netko gurne. Nekada se sami poskliznemo, nekada, da nekada padne udvoje. I nađemo se na dnu. Do prije samo sekunda bili smo zajedno, a sada smo nigdje. Ali sada više nema majčine ruke koja će nas podići. Moramo se podići sami. Lako je pričati o padu kada si na nogama, zapravo to je onda samo teorija. A praksa je nešto sasvim drukčije. Dakle, pali smo, a ruke nema. I sada počinje optuživanje: ti si kriv što sam pala. Ne, ti si kriva, gdje si gledala. Ne nisam ja kriva, zašto ti nisi pazio. Ti si kriva, zar ja moram gledati na sve. I riječi padaju, a padamo i mi još dublje u ponor bez prestanka. Da, pad je neminovan. Zapravo onaj prvi pad i nije bio pad, ako pogledamo gdje sada stojimo. Pogledamo put gore, a ondje samo mala točkica svjetla. Zar smo toliko dugo pali? Zar smo se toliko udaljili? Zašto nisi pazio gdje idemo, sada ne bi bili ovdje. Ne, nisam ja kriv, ti si trebala pogledati, vidi gdje nas je tvoja nesmotrenost dovela. A točkica svjetla postaje sve manja. I na kraju je nema, a riječi i dalje padaju. Padamo i mi. Ali više i ne vidimo gdje padamo jer nema svjetla. Ostao je mrak, pali smo na dno. Tapkamo kao slijepci i riječi i dalje padaju. I tu je kraj. Kakva nas ruka može izvući iz mrklog dna do kojeg ni svjetlo ne prolazi? Postoji li uopće ta ruka? Kako izgleda?
Ljubav je jedina stvar koja nas može izvući iz tame. Predivan dar kojeg imamo i kojeg možemo osjećati. Prokletstvo i blago koje nosimo od pamtivijeka. Tako krhka, a opet tako jaka. Ne boji se ničega, a plaha je poput jelena.
I ja i ti imamo ljubav. Znam da je ti imaš jer si mi je dala. Znam da je ja imam jer sam ti je dao. Imamo ljubav, imamo ruku. Imamo potrebu da se dignemo, jer stojimo u mraku, neprijatno nam je. Hladno nam je, što od tmine, što od hladnih riječi. Želiš li toplinu ili hladnoću? Želiš li svjetlo ili tamu? Što će naša srca izabrati? Hoće li im izbor biti jednak?
Opet masu pitanja, samo ovaj put na neke od njih znam odgovor. Bar na neke. Ostali odgovori sjede u tvom srcu, a između mene i tebe je hladna tama. Ljubav se boji mraka, jer ne vidi tvoje oči. Ljubav se boji mraka jer ne vidi moje srce. Dajem ti svoju ljubav na dlanu. Daj mi svoju ljubav na dlanu i ne plaši se. Zajedno možemo sve, istinski sve.Zajedno. Budit ću se svaki dan od danas pa nadalje i kada otvorim oči želim vidjeti samo jedno, želim vidjeti svjetlost. To će mi biti znak da više nismo u tami. A tada ću znati da je ljubav pobijedila. Krhka i plaha, ali jača od hladne tame.
Do jutra bez mraka, pozdrav ti šaljem ….

(ili što ostaje nakon riječi ljubav)

Dakle , rekli smo da ostaju samo pitanja na koja nemamo odgovor. Nemamo znanja da bi imali odgovor. Ostalo je jedno veliko ništa. Ništa buni ljude.
No ostalo je još nešto što se rađa iz ništavila. Ostalo je to da više ne možete pričati sa partnerom iz čistog razloga što svaka riječ zvuči kao napad ili optužba, mada nije tako napisano. Kako riješiti taj problem ako partner ne želi ništa čuti niti vidjeti. Partner se povlači u sebe, pita se i pati također, ali to ne pokazuje.
Vi opet se pitate, pokušavate pitati, ali odgovora i opet nema. Dakle ne ostaje vam ništa drugo nego da se i vi udaljite od partnera. Svatko od nas najviše brani baš sebe. To je i logično stanje stvari, kada svi odu ostanemo sami. Sami brinemo svoje brige, sami imamo svoje probleme, sami imamo brdo neriješenih pitanja. I sutra što dolazi, ono "sutra" koje je uvijek puno moguće radosti i tuge.
I opet se postavlja pitanje, zašto je sada tako teško pričati sa partnerom?
On je povrijeđen u istoj mjeri kao i vi. Krivnja je podjednaka, ako je uopće ima. Ostaje branjenje samog sebe od drugih. Klasična priča o tome da "me nitko ne razumije", a ja želim samo jedan zagrljaj dolazi od toga da svi želimo tu nježnost više od svega i skoro po svaku cijenu. No naše želje idu jako visoko, i očekivanja su još veća. A ljubav ne voli očekivanja. Ljubav tako ne funkcionira, ona je bez očekivanja, ona je sama sebi dostatna i mrzi konkurenciju.
Dakle bit razlaza ili onoga što ostaje poslije riječi ljubav jer shvaćanje da nije onako kako želimo. I da to nije to, nije "ono nešto". Onda naš zdravi razum nalaže da kažemo samo jedno: doviđenja. Ali to doviđenja je jako teško izreći jer poslije toga neminovno ostajemo sami. Jedan dan, mjesec ili koju godinu. Razočarenje je jače od toga. I priči je kraj.
No ova priča može imati i drugi završetak, puno sretniji, jer su oboje mogu biti sretni. Pitanje je samo želi li se takav završetak, da li je tašti inat jači od te želje ili ne?
U ovakvim slučajevima moramo posegnuti poviše svojih mogućnosti i krenuti iz početka. Od nule. S tom razlikom što sada o partneru znamo puno više nego da krećemo od prave nule. Znamo jako puno o njemu i to znanje moramo iskoristiti odmah i u startu kako bi spriječili da ono do čega je došlo prvi put se više nikada ne ponovi. Onda imamo još jednu šansu da ostvarimo ono radi čega smo jednog dana i krenuli od početka. Cilj je sladak, ali do cilja ima puno. Ljubav je ta koja može izdržati dugi put, biti potpora i može dovesti do cilja.
Pitanje je samo jedno: koliko to želimo i želimo li to uopće?

A kada zaželimo, onda moramo napraviti najveću žrtvu koju uopće možemo zamisliti. Naime moramo zaboraviti na sve ono što je prije dovelo do kraja. Ne kaže se često da je zaborav jako dobra stvar. Sa druge strane razum nam govori da nije mudro zaboravljati stvari koje su nas ranile. U tom slučaju moramo poslušati srce i čuti njegov šapat: što nam ono govori. Mada je satkano od ljubavi i dobrote, često daje pravilniji odgovor nego nam ga razum nalaže.

(ili što ostaje nakon riječi ljubav)

O ljubavi neću previše govoriti. Nema niti smisla. Svi znamo da se obećavaju brda i doline. Život do smrti, bezbroj lijepih trenutaka i život koji je na lovorikama. Ah ta ljubav tako poželjna, da poželjnija ne može biti.
No što se događa nakon što ljubavi nestane?
Kao prvo, kako je ljubav uopće mogla nestati: svakako nije nestala u sekundi. Nestala je kroz vrijeme, ali uvijek biva da je taj nestanak ljubavi praćen mukom. Naime, nema priče da nešto ne valja, ali jedna strana ipak nije zadovoljna. I onda ta strana izabire šutnju. Izabire šutnju kao mogući izlaz iz situacije. No kako šutnja nije dala rezultata kroz određeno vrijeme, a nezadovoljstvo je poraslo, tako se šutnja opet čini dobrim izborom, jer možda će ovog puta biti bolje. I tako šutnja čini svoje, a nezadovoljstvo raste. Sa druge strane, nitko uopće ne sumnja da nešto ne valja. I ne zna, i ne može znati; jer mu je neprijatelj: muk
Podao i pokvaren neprijatelj koji glasa ne pušta: najgori mogući. Jer razgovor je rješenje, a muk mu je pravi antipod.
I ljubav u sekundi pukne. Došao je kraj: ostali ste sami. Što se javlja u vama?
1. Javlja se tuga? Zašto ste tužni. Tužni ste jer: više nemate osobu koja se do jučer zaklinjala da će biti sa vama, da ćete riješiti sve probleme i da se nećete rastati na način na koji ste se vi rastali.
2. Javlja se potištenost: jer do jučer ste imali osobu u životu, a danas se budite sami. Čovjeku nije u genima da bude sam, i do jučer je imao sve smisla. Danas više nema, jer kako će ga i biti kada ste sami.
3. Javlja se pitanja, ali ne jedno nego stotine. Baš je ovaj dio najteži. Najteži je jer na pitanja nikada ne dobijete odgovore. Vjerojatno ih ne bi dobili ni da ste pitali prije, ali nije bilo potrebe da ih pitate. Zašto kada ljubav cvjeta? Sada znate da ljubav nije cvjetala, da je bila loše kvalitete i da je bila napravljena od loše keramike. Pukla je u 10000 komada bez vidnog razloga. Morate samo jedno sebi utuviti u glavu, pa makar to bila i najveća laž: nitko nije kriv. Jednostavno nije išlo. I to je to. Vrlo jednostavna činjenica, ali ona vas ne zadovoljava. Čovjeku je u genima tražiti krivicu, bilo u sebi, bilo u drugima (ovo je lakša krivica jer ne dira naš ego). Ali kako sam rekao, prave odgovore na pitanja nikada nećete saznati: stoga, odaberite onu istinu koja vama odgovara.
4. Bijes! Zašto bijes? Bijes jer ste nemoćni, jer ne možete ništa promijeniti, jer želite, a ruke su vam sputane užetom koje je jako, kida vam ruke, a od toga nemate koristi osim boli. I tako svaki dan ste bjesniji i bjesniji. Taj bijes treba konvertirati u nešto drugo. Nikako i pod nikakvim uvjetima nemojte ga kupiti u sebe i zavaravati samog sebe da ste ga potisnuli. Kao vulkan ćete eruptirati na neku sitnicu osobi koja nije niti kriva niti dužna. Bijes treba konvertirati u nešto o čega nitko neće imati štete, a vi ćete imati koristi.
5. I na kraju, ostaju vam lijepa sjećanja, uspomene, slike u memoriji. Njezin glas. Poneki osmjeh kojeg ste zapamtili, miris koji ćete povezati sa njom, ili koja fraza riječi. I život ide dalje, mora ići. Nema stajanja.

Igrom slučaja i loma svjetlosti, te mokre čaše nastala je ova slika. Sva sreća što je digitalac bio pri ruci :)

Mladić je išao svojim putem. Mlad, užurban pun energije, sve je htio riješiti što prije. Navečer, našao je prikladno mjesto za odmor, i u miru zapalio vatru da se malo ogrije. Znao je da će večer biti hladna, pa je na brzinu skupio veću zalihu granja i suhog lišća. U neko vrijeme, učinilo mu se da više nije sam. Okrenuo se par puta okolo, ali je mrak gradio njegov pogled u daljinu. No nije ga bilo strah, više ga je smetalo to što ne može otkriti tko ga promatra iz mraka. Nakon nekog vremena, iz mraka je izašao stariji čovjek i ljubazno se predstavio, te zamolio mladića za mjesto pored vatre. Mladić se složio i ubrzo je započela priča. Pričali su o svemu, nije bilo teme koju nisu dotakli. No mladić je primijetio odmah, a zatim i utvrdio poslije da je starac neuobičajeno miran. Ništa ga nije moglo natjerati da povisi glas, zaviče. Sve je odgovarao izuzetno mirno. I na kraju je to postala tema priče. Zapitao ga mladić: zašto ste vi tako mirni, otkad ste tako mirni. Vi vjerojatno morate imati brzo neriješenih problema jer sve činite polako. A život hita kao brzi vlak. Starac se nasmije i kaže: odgovor leži u dvjema riječima. Nekada sam bio kao i ti: mlad, brz, britak na jeziku. A onda sam poviše toga naučio još dvije stvari: biti miran i davati ljubav. Kada sam to spoznao i kada sam to usvojio, mojoj sreći nije bilo kraja. Kao prekrasan leptir koji izađe iz neugledne kukuljice. Tako sam se i ja promijenio. Od užurbanog mladića koji mora sve riješiti ovaj čas i sada postao sam mladić koji je riješio sve na vrijeme, a ipak u miru. Bez strke, bez žurbe. Da bih to mogao napraviti, morao sam naučiti voljeti. I biti nevjerojatno strpljiv, smiren. Zapamti sine, kada se nađeš pred problemom, samo ponovi: mir i ljubav. To je čarobna formula kojoj se ništa na svijetu ne može suprotstaviti. A sada te sine napuštam, idem se malo odmoriti. Ujutro se mladić probudio i nije zatekao starca. No u ušima su mu odzvanjale riječi starca: mir i ljubav.
Krenuo je svojim putem dalje i došao do grada gdje je imao obaviti zadatak. Htio je to prvo riješiti na njemu naučen način, ali se sjetio starca i rekao sam sebi: nemam što izgubiti, vrijedi pokušati. Zadatak je riješen, bez ikakvih problema, mirna glasa i uz puno ljubavi. Od tog dana, mladić je bio zahvalan neznanom starcu, jer ga je starac podučio novom načinu života. Sa mirom i ljubavlju može se sve riješiti i svaki problem prestaje biti problem. Samo je pitanje koliko mi sami želimo biti mirni, davati ljubav i voljeti. Jer ljubav nije samo ljubav prema dragoj osobi ili prema roditeljima. Ljubav je puno više, isto kako je i mir više od mirnog glasa.

Izašao sam vani iz svoje zgrade. Južna strana, sunce, nema vjetra. I taj miris. Vratilo me u prošlost, kojih dvadesetak godina. Sjećam se kao da je bilo jučer, a ne tako davno. Miris srdele, dim, gradele na balkonu. On se smijao, veselio se, pričao sa mnom. Ona je stajala kraj mene i nešto veselo pričala. Ja sam morao naučiti pjesmicu napamet i ponavljao sam je bezbroj puta. Znao sam da je tako najlakše naučim, ali da je svakako trebam još jednom ponoviti prije spavanja. Sunce više nije bilo ljetno, više jesensko, ali je dan bio prekrasan. Pitao sam ga gluposti, stvari koje nisam razumio, a on mi je uvijek i sa strpljenjem odgovarao. Uvijek i započinjao raspravu, jer je želio znati da li ja to razumijem ili samo klimam sa glavom. Stalo mu je da ja nešto naučim. Strpljiv, korak po korak, učio me svemu, kako je znao, kako je umio, kako je osjetio da je najbolje. Ljubav je bila velika u njemu. A miris me podsjetio na sve to. Vratio sam se u sadašnjost. Miris je otišao, odnio ga vjetar, ostao sam ja sam, na južnoj strani svoje zgrade. Dvadesetak godina stariji. Zgrade su na istom mjestu kao i Sunce. Krenuo sam dalje, krenuo prema današnjem cilju. A sa sjetom sam se sjetio kako je to nekada bilo. I danas je slično, i on je i dalje tu, kraj mene. I ona je tu kraj mene. I voli me kako me i on voli. Vole me. No vole me ljubavlju koja nema godina, granica, stega. I mada mi se ponekad čini da se ljubav istrošila, mada mi se ne čini da je onakva kakva je nekada bila, znam da to nije istina. Privid, kao i dim, dođe, prisjeti te i otiđe....

Kako me ovaj vikend Vinci nije vodio u planine, ostala mi je samo jedna destinacija, splitski Marjan. Krenuo sam sa južne strane, jer je bura učinila svoje i nije baš bilo prijatno hodati sa sjeverne strane.Sa južne strane, zaklonjen Marjanom, bilo je iznimno ugodno za šetnju.

Pogled sa Vidilice

Kako se ovo ipak ne može usporediti sa planinarenjem, i kako sam sebi mogao dati ritam koji želim, uživao sam u svakom koraku i napravio znatan broj slika. Cijelo vrijeme pogled mi je bježao prema Biokovu kojeg ipak nisam uspio vidjeti. Najdalje što sam čisto vidio bila je Omiška Dinara, na koju sam se popeo par puta, jednom davno sa Vincijem, a nedavno sa njim i njegovom dragom.

Omiška Dinara, lijepa i daleka, ali i svladana


No zato sam uživao u pogledu koji je otkrivao otoke.


Usput sam slikao i jednu fotogeničnu maslinu koja je pozirala, pa nije bilo teško uhvatiti jedan lijepi krupno plan


A i žirevi su bili isto tako naklonjeni slikanju, ni oni nisu bježali od mog digitalca.

Završivši kretanje puteljkom sa južne strane krenuo sam prema vrhu Marjana.

Tu se jedan leptir pokušao skriti, međutim nije uspio, bar ne u potpunosti.

Gusta šuma zaklanja pogled, ali je zrak ipak čišći nego u Splitu. Ne zovu Marjan uzalud , plućima Splita. Na vrhu kao i uvijek puca pogled na sve strane, no i opet sam najviše gledao prema otocima u daljini.

Pri povratku, sa sjeverne strane snimio sam par slika, a ovu vam dajem i u rezoluciji od 1024*768 piksela, ako je poželite za background. Kliknite na sliku poviše ovog teksta i otvorit će se novi prozor sa slikom. A onda klasično Save As

Odgledao sam film iz naslova. Razmišljam, prava ljudi. Krivi i nevini, sudci i pravnici. Ubila je i treba je ubiti. Imala je krivog odvjetnika, i to je bio njezin najveći zločin. Zločinci sa najboljim odvjetnicima biva pušteni na slobodu kao nevini. Gdje je tu pravda? Ima li pravde uopće i kako ona izgleda. Koliko pravda košta? Možemo li kupiti i platiti pravdu? Što ako nemamo dovoljno novaca za pravdu. Da li smo onda automatski krivi? Da, krivi smo jer smo siromašne jedinke u "civiliziranom" svijetu. Da, krivi smo jer nismo imali veze i ljude na pravim pozicijama. Da, krivi smo, jer tako mora biti. Netko je uvijek kriv, a netko je uvijek nevin. Hvalimo se kako smo bolji od životinja, kako smo humani, kako smo ih "nadrasli". Životinje imaju više poštenja od nas. A mi ih zovemo životinjama. Mi smo te životinje, koje žive i rade samo da bi imali brdo prokletinje koja se zove novac, koja u našim životima igra preveliku ulogu. Danas, bez novca si nitko i ništa. Malo je dobrih duša, i sve mi se više čini da globalno zlo ipak dobiva bitku pred globalnim dobrom. Da li je to naš početak kraja? Da li taj početak seže još u daleku prošlost kada smo zamijenili prvu robu sa zlatnim novčićem.
Ne znam i ne želim znati. Nisam toliko bogat da bih ikada saznao pravu istinu. Imam samo jedno, ono što se ne može kupiti novcem. Imam malo srca i malo svoje duše. Svaki dan novi patent. Bojim se čitati po Internetu jer ću jednog dana pročitati: spakirajte svoju dušu u bočicu i prodajte mi je. Dat ću vam cijelo bogatstvo, imat ćete novaca do kraja života. I živjet ćete bez duše. No, sa druge strane nije li već sada tako. Sa novcem živimo od prvog dana, zapravo živimo li mi radi toga što su naši roditelji tako htjeli ili zato što je novac tako htio. Živimo li da bi nahranili "onoga" koji skuplja naše duše u male bočice i sa njima se hrani. Izgleda da samo on zna što je dobra i kvalitetna hrana. Znamo li mi to isto?
Bojim se izreći odgovor na glas, bojim se. Nešto mi govori da mi se ne bi svidio….

Ovaj vikend sam bio na Biokovu, dapače na njegovom vrhu. Tko je zaslužan za to ,znate i sami. Vinci je krivac za sve. Ovaj put i njegov frend nam je pravio društvo. I tako se vesela trojka bacila na uspon. Njih dvojica su više puta prešli ovu stazu, dok sam ja bio na Biokovu prvi put. Ali odmah i sada govorim, svakako ne i posljednji. Vinci mi je rekao da je uspon, manje više bez nekih velikih problema, dok se ne dođe pred vrh sv.Jure, a zatim se ili ide cestom ili konopom. Kako to biva, hrabro sam se držao, no njegov prijatelj je ovaj put predvodio, jer nije teglio ništa. A ja sam se za svaki slučaj opskrbio sa više vode nego prošli put. Pred dolazak na cestu sam znatno zaostao, ali oni su cijelo vrijeme, čekajući mene slikavali okolne vrhove i bili u živoj priči. Ne vjerujem da sam im puno nedostajao. A zatim su oni krenuli na konop, a ja po asfaltu. Dočekao me njegov frend koji je bio na vrhu nekih deset minuta prije nego sam ja došao. Zatim smo otišli do crkvice i tu sam ja napokon pojeo nešto i nalio u sebe litru vode. Pao je fotosession okolnih brda i Vincija te njegovog frenda, a zatim smo nazad krenuli preko ceste. Na vrhu stoji crkvica, a u njoj i zanimljiva slika. Piše da je crkva građena 1968, a "premještena" 1989 godine. Na povratku, već sretan što vidim auto, Vinci i njegov prijatelj odluče otići na obližnji vrh s kojeg se baca pogled na Makarsku, ali i puno dalje. Teška srca sam otišao, ali mislim da bih se gadno pokajao da nisam otišao, a da sam vidio slike sa njihovih digitalaca. Kartica od 512MB mi je bila premalena, pa sam dolaskom na taj vrh obrisao desetke slika, manje više nebitnih. Vinci je htio sliku svog kvarta, njegov prijatelj sliku njegove kuće, paraglideri su izvodili show, a meni je srce stalo kada sam vidio oblake kako se penju uz planinu. I Vinci će vam to potvrditi, došao sam gore samo da bih napravio takve slike. I eto uspio sam.
P.S Danas je moj digitalac otišao u povijest, naime prodan je. Čekam još malo sredstava i onda kupujem vrhunski model Panasonica. S njim će slike ako ništa drugo biti znatno bliže :)
Dotad će na ovom blogu biti manje slika

Odašiljač na vrhu Biokova


Ja, Vinci i njegov prijatelj


Zanimljiv mozaik unutar crkvice


Ovi su svakako luđi od nas, a i hrabriji


Pogled na Makarsku


Radi ove slike sam zaboravio na umor!