(ili što ostaje nakon riječi ljubav)
Dakle , rekli smo da ostaju samo pitanja na koja nemamo odgovor. Nemamo znanja da bi imali odgovor. Ostalo je jedno veliko ništa. Ništa buni ljude.
No ostalo je još nešto što se rađa iz ništavila. Ostalo je to da više ne možete pričati sa partnerom iz čistog razloga što svaka riječ zvuči kao napad ili optužba, mada nije tako napisano. Kako riješiti taj problem ako partner ne želi ništa čuti niti vidjeti. Partner se povlači u sebe, pita se i pati također, ali to ne pokazuje.
Vi opet se pitate, pokušavate pitati, ali odgovora i opet nema. Dakle ne ostaje vam ništa drugo nego da se i vi udaljite od partnera. Svatko od nas najviše brani baš sebe. To je i logično stanje stvari, kada svi odu ostanemo sami. Sami brinemo svoje brige, sami imamo svoje probleme, sami imamo brdo neriješenih pitanja. I sutra što dolazi, ono "sutra" koje je uvijek puno moguće radosti i tuge.
I opet se postavlja pitanje, zašto je sada tako teško pričati sa partnerom?
On je povrijeđen u istoj mjeri kao i vi. Krivnja je podjednaka, ako je uopće ima. Ostaje branjenje samog sebe od drugih. Klasična priča o tome da "me nitko ne razumije", a ja želim samo jedan zagrljaj dolazi od toga da svi želimo tu nježnost više od svega i skoro po svaku cijenu. No naše želje idu jako visoko, i očekivanja su još veća. A ljubav ne voli očekivanja. Ljubav tako ne funkcionira, ona je bez očekivanja, ona je sama sebi dostatna i mrzi konkurenciju.
Dakle bit razlaza ili onoga što ostaje poslije riječi ljubav jer shvaćanje da nije onako kako želimo. I da to nije to, nije "ono nešto". Onda naš zdravi razum nalaže da kažemo samo jedno: doviđenja. Ali to doviđenja je jako teško izreći jer poslije toga neminovno ostajemo sami. Jedan dan, mjesec ili koju godinu. Razočarenje je jače od toga. I priči je kraj.
No ova priča može imati i drugi završetak, puno sretniji, jer su oboje mogu biti sretni. Pitanje je samo želi li se takav završetak, da li je tašti inat jači od te želje ili ne?
U ovakvim slučajevima moramo posegnuti poviše svojih mogućnosti i krenuti iz početka. Od nule. S tom razlikom što sada o partneru znamo puno više nego da krećemo od prave nule. Znamo jako puno o njemu i to znanje moramo iskoristiti odmah i u startu kako bi spriječili da ono do čega je došlo prvi put se više nikada ne ponovi. Onda imamo još jednu šansu da ostvarimo ono radi čega smo jednog dana i krenuli od početka. Cilj je sladak, ali do cilja ima puno. Ljubav je ta koja može izdržati dugi put, biti potpora i može dovesti do cilja.
Pitanje je samo jedno: koliko to želimo i želimo li to uopće?
A kada zaželimo, onda moramo napraviti najveću žrtvu koju uopće možemo zamisliti. Naime moramo zaboraviti na sve ono što je prije dovelo do kraja. Ne kaže se često da je zaborav jako dobra stvar. Sa druge strane razum nam govori da nije mudro zaboravljati stvari koje su nas ranile. U tom slučaju moramo poslušati srce i čuti njegov šapat: što nam ono govori. Mada je satkano od ljubavi i dobrote, često daje pravilniji odgovor nego nam ga razum nalaže.
Post je objavljen 20.10.2006. u 16:05 sati.