(ili što ostaje nakon riječi ljubav)
Dijete je palo. Želi se podići, ali ne može. Majčina ga ruka podiže. Dijete opet padne, ruka je uvijek tu kada je dijete treba. Dijete jednog dana prestane padati. A ruka je i dalje tu. Pad je bila tek prva poteškoća u slijedu koji popularno zovemo život. I majka i dijete su imali želju. Dijete da nauči hodati, majka, da dijete što manje pada. Ali padovi su neminovni. Možemo pasti bilo kada i radi bilo čega. Nekada nas netko gurne. Nekada se sami poskliznemo, nekada, da nekada padne udvoje. I nađemo se na dnu. Do prije samo sekunda bili smo zajedno, a sada smo nigdje. Ali sada više nema majčine ruke koja će nas podići. Moramo se podići sami. Lako je pričati o padu kada si na nogama, zapravo to je onda samo teorija. A praksa je nešto sasvim drukčije. Dakle, pali smo, a ruke nema. I sada počinje optuživanje: ti si kriv što sam pala. Ne, ti si kriva, gdje si gledala. Ne nisam ja kriva, zašto ti nisi pazio. Ti si kriva, zar ja moram gledati na sve. I riječi padaju, a padamo i mi još dublje u ponor bez prestanka. Da, pad je neminovan. Zapravo onaj prvi pad i nije bio pad, ako pogledamo gdje sada stojimo. Pogledamo put gore, a ondje samo mala točkica svjetla. Zar smo toliko dugo pali? Zar smo se toliko udaljili? Zašto nisi pazio gdje idemo, sada ne bi bili ovdje. Ne, nisam ja kriv, ti si trebala pogledati, vidi gdje nas je tvoja nesmotrenost dovela. A točkica svjetla postaje sve manja. I na kraju je nema, a riječi i dalje padaju. Padamo i mi. Ali više i ne vidimo gdje padamo jer nema svjetla. Ostao je mrak, pali smo na dno. Tapkamo kao slijepci i riječi i dalje padaju. I tu je kraj. Kakva nas ruka može izvući iz mrklog dna do kojeg ni svjetlo ne prolazi? Postoji li uopće ta ruka? Kako izgleda?
Ljubav je jedina stvar koja nas može izvući iz tame. Predivan dar kojeg imamo i kojeg možemo osjećati. Prokletstvo i blago koje nosimo od pamtivijeka. Tako krhka, a opet tako jaka. Ne boji se ničega, a plaha je poput jelena.
I ja i ti imamo ljubav. Znam da je ti imaš jer si mi je dala. Znam da je ja imam jer sam ti je dao. Imamo ljubav, imamo ruku. Imamo potrebu da se dignemo, jer stojimo u mraku, neprijatno nam je. Hladno nam je, što od tmine, što od hladnih riječi. Želiš li toplinu ili hladnoću? Želiš li svjetlo ili tamu? Što će naša srca izabrati? Hoće li im izbor biti jednak?
Opet masu pitanja, samo ovaj put na neke od njih znam odgovor. Bar na neke. Ostali odgovori sjede u tvom srcu, a između mene i tebe je hladna tama. Ljubav se boji mraka, jer ne vidi tvoje oči. Ljubav se boji mraka jer ne vidi moje srce. Dajem ti svoju ljubav na dlanu. Daj mi svoju ljubav na dlanu i ne plaši se. Zajedno možemo sve, istinski sve.Zajedno. Budit ću se svaki dan od danas pa nadalje i kada otvorim oči želim vidjeti samo jedno, želim vidjeti svjetlost. To će mi biti znak da više nismo u tami. A tada ću znati da je ljubav pobijedila. Krhka i plaha, ali jača od hladne tame.
Do jutra bez mraka, pozdrav ti šaljem ….
Post je objavljen 21.10.2006. u 03:25 sati.