Večeras sam tužan i sjetan. Neću pričati priče o ljubavi. Nemam zašto. Tužan sam i jesam. Tomu mora biti kraj sada i ovdje i točka. Za ostalo me nije briga. Ne želim da se tuga sa mnom probudi i sutra. Tugu ću prepustiti da se utopi u snovima, da je snovima omamim i da je zadržim u tom krhkom svijetu koji nestaje kada otvorim oči. Morat ću smisliti pakleni plan. Sanjalački san. Vani kiša divlja, kao u stilu i nebo plače. Da, kako da ne, ne plače radi mene. A niti ću ja plakati radi sebe samog. Svima govorim i pišem pa ću se večeras pridržati toga što njima pišem. Kažem im: vrijeme nikoga ne čeka, ako staneš pregazi te. Jedino što smijemo, možemo i moramo je biti u stalnom pokretu i ne dozvoliti vremenu da nas pregazi. Vrijeme će nas na kraju sve stići i pregaziti, to je bitka koja je već izgubljena ali radi toga je ne trebalo olako predati. Borba u kojoj život sa jedne strane i vi sa druge strane je od rođenja izgubljena. Jedino što nije zapisano do kraja je vrijeme, koliko će ta borba trajati. To nitko ne zna osim nas samih. Koliko smo spremni boriti se u uzaludnoj bitci. Neki stanu kada shvate da je ta borba izgubljena, neki pak projure brže od života pa se iscrpe prije vremena. Ja sam odlučio živjeti, uživati koliko god mogu i željeti bolje. Kažu, pazi se što želiš. Ja znam što želim i to nije nimalo opasno ali je savršeno ljudski. Još samo da smognem hrabrosti i energije provesti želju u djelo….
Post je objavljen 13.11.2006. u 00:06 sati.