Pustinja. More užeglog pijeska. Sunce i nevjerojatna vrelina. Sjaj koji para oči, svjetlo koje ubija. Ali i pustinja ima svoje ljepote. A ljepote nastupaju kada padne noć. Pod vedrim zvjezdanim nebom i svjetlošću punog Mjeseca zrak se hladi, kondenzira i u jednom trenutku na nekom, slučajno odabranom zrnu pijeska nastane kap rose. Predivna kap rose- to si ti. Međutim u noći te nitko ne vidi: ti si prozirna poput najčišće vode i odražavaš svjetlost oko sebe. Tek iskusno oko promatrača i povoljan položaj omogućavaju mu da uživa u tvojoj ljepoti. Tada bacaš u njegovo oko srebrenu zraku Mjeseca. Tužna si jer si sama, nigdje nikoga: čak i hladnoća iz koje si nastala više nije onako prijatna kako bi trebala biti. Tvoja ljepota ostaje sama za sebe: ali to nije tvoj cilj: nije bit tvog postojanja. Ti znaš da negdje daleko postoji druga kaplja rose koja je isto tako tužna, ali znaš da tvoje vrijeme tek dolazi. Znaš i čekaš.
Svjetlo koje govori o novom danu, javlja se poviše obzora. Noć zamjenjuje dan, crnilo zamjenjuje svjetlo: i tvoj trenutak sve je bliži. Čekaš, ali isto tako i znaš: da si sretna i tužna istovremeno: da ćeš sjati kao samo Sunce, i da ćeš nestati: odabireš sreću: jer jedino ona ima smisla.
Prva zraka Sunca prolazi kroz tebe, upijaš je i transformiraš samo tebi znanom formulom: i pretvaraš je u najljepšu pojavu u prirodi: dugu. Bljesak novostvorene duge vidljiv je kilometrima, ali kratko traje: ti nestaješ jer je Sunce bilo prejako za tebe. I baš ta jačina je učinila igru zanimljivijom: isparila si: i da nije bilo Sunca navečer se opet ne bi rodila.
Ostaju samo vječne priče prolaznika u pustinji: o predivnoj ljepoti koja se vidi samo na trenutak.
Ti ih gledaš i slušaš i smiješ se: sretno.
Hvala ti .

23.07.2004.