Odlučio sam da je dosta sjedenja u kući i izašao sam vani. Besciljno lutanje kao i svaki drugi put. Nisam ništa očekivao niti se ičemu nadao. Kažu da u takvim situacijama najprije naiđeš na nešto što tražiš. Mislim da su znali što govore oni koji su to rekli. Grad je čist, bura je napravila svoj posao, miris je specifičan u zraku. Sva sreća, plava debela jaketa je na meni.
Šetao sam polupraznim ulicama, tu i tamo netko u prolazu, žurbi. Hladno je. Nitko ne želi biti vani. A meni je napokon malo ljepše. Uputim se put Marmontove, i sjećam se svojih školskih dana, naguravanja da uđeš u autobus poslije škole. Sve je to sada iza mene. Zamislio sam se i nisam niti vidio da ona ide prema meni. Tko je ona? Da, svakako da ćete se to pitati. Ona , pa ona je jedna cura u koju sam se davno zagledao, ali je i sve ostalo na pogledu, barem sa moje strane. Sa njene, pa nikada je nisam pitao, nisam smogao snage prići tako blizu. Za razliku od mene, ona je mene odmah prepoznala, na licu joj se pojavio osmjeh. Zazvala me imenom i to me prenijelo iz mojih razmišljanja. Hej, kažem veselo, što ti radiš po ovoj buri? Kaže ona meni, pa razloga nema, izašla sam u šetnju. Čist je zrak, treba malo omirisati buru. Gdje si ti krenuo, pita me. Moj put je jednak tvom putu jer cilja nemam. Na to će ona veselo: volim putove koji mi daju nenadane sugovornike. Krenuo sam njezinim putem, ionako je svaki put dobar. No moram priznati da je njezin put bio zanimljiviji, barem radi nje. Pričali smo o svemu i svačemu, nismo niti pojmili kako vrijeme brzo leti i kako je već pala noć. A i bura je počela opet zavijati i hladnoća se uvlačila u kosti, mada se jaketa pokušavala tome oduprijeti. Rekoh: stvarno mi je zanimljivo pričati sa tobom, i drago mi je da smo se vidjeli ali postalo je stvarno hladno. Odgovor je stigao u trenu, hm, dobro kažeš vani je hladno, a ja večeras nemam ništa u planu. Otkada sam u stan uselila samo radim i niti ne uživam u svoja četiri zida. Svaka je večer prazna. Poziv je bio izgovoren između redova i nije se mogao odbiti.
Pa ni ja nemam večeras ništa u planu, izašao sam vani na čisti zrak. Pogledala me i veselim očima rekla: pa što se onda čeka. Dođi vidjeti moj stan i dođi vidjeti moja četiri zida. Ma kako da je malen ,ipak je topliji nego ovo mjesto gdje smo sada. Složih se sa njom i nakon desetak minuta žurnog hoda našli smo se u njezinom stanu. Upalila je grijalicu koja nije imala težak zadatak. Prostor je malen i učas je postao topao. A mi smo sjeli u kauč i uživali, veselo čavrljali. Nije bilo teme koje nismo dotakli. I naravno ljubavi. Što ima kod tebe: vidim stan je tu, posao imaš dakle, fali ti još ljubav. Nasmije se i potvrdi: ali i nije da je nešto tražim. Uvijek se razočaram. A ti, junačino, što ima kod tebe? Ah, ti si uspješnija to je svakako i jedina istina: ja sam još sa starcima. Posla ima i nema, krpi se. Ništa, svima je tako, sa manjom ili većom tolerancijom. Da, nasmijao sam se i utišao, kao i ona. Znamo da se teška vremena spremaju, zapravo koja vremena nisu teška?
Pogledala me kao da me htjela nešto pitati, ali nije pitala. No u očima sam joj čitao da nešto želim. Kažem joj: reci, pitaj, ne grizem i nasmijem se. Pitam se kaže ona, pitam se da li si ti mene ikada volio? Hm, kažem ja, jel to pitanje ili konstatacija, na radnju koja se dogodila prije mnogo godina. Godine nisu bitne, bitno je to da sam se to uvijek pitala. Da li si me volio, zašto mi nisi prišao, što te sputavalo? Sputavala me smotanost, kažem ja njoj. Smotan sam bio onda kao i sada, za mene su žene untouchable u pravom smislu te riječi. Tko se usudi prići ženi? Da te nisam ovako slučajno sreo, tko zna da li bih te ikada vidio. No odgovorit ću ti, u tim godinama sam bio ludo zaljubljen u tebe, no ne znam da li sam te volio. Za voljeti treba imati nešto više osim same vizije. A vizija nije dovoljna. No vjeruj mi da sam živio za svaki tvoj osmjeh. Ono što sam izgovarao, to je njoj odgovaralo. Upijala je svaku moju riječ i smijala se onako veselo, sretno, kao da nema niti jedne brige. Pitam je, zašto ti je to sada palo na pamet. Ludo jedna, odgovori mi ona, pa znaš da nama ženama svašta pada na pamet, bilo to bitno ili ne. Meni je to sada bitno, ovaj tren. Sutra tko zna. Ali imaš prav, onda je to možda i imalo smisla. Danas nema. No ovo što ću sada učiniti isto nema smisla. I nemoj ga niti tražiti. Prišla mi je i sklupčala se u moje krilo. Primirila se kao i ja. Bilo mi je lijepo, lagao bih vam kada bih rekao da nije bilo lijepo. Njezin mir je prešao na mene. Neko vrijeme sam još bio budan, a onda sam zaspao. Probudio sam se , a ona me gledala maznim očima. Ha, što kažeš lafu, spavali smo zajedno i nasmije se. Onda, da se ovo dogodilo onda tko zna što bi bilo danas. Zapitao sam je: spominješ previše to što je bilo, to što je moglo biti. Zašto?
Zato jer je i meni bilo stalo do tebe, ali sam uvijek čekala da napraviš prvi korak. A nisi ga nikada napravio. Mislio sam da ti nije stalo do mene. I ja nisam htjela ništa požurivati. Tako ni jučer, na onoj hladnoj buretini nisi poduzeo prvi korak. Ostao si isti. I spavala sam ti u krilu, i opet si ostao isti. Nisi ništa napravio, a mogao si. Da, kažem, mogao sam ali čemu? Ti si jučer bila samo slučajni susret. Što ti znaš o slučajnosti, misliš li da postoji? Pogledao sam je i rekao, ma daj nemoj mi sada još reći da si me uhodila, vidjela i pratila. Nasmijala se zvonko. Nisam te pratila, ali nije bilo ni daleko. Bila sa u blizini kada sam vidjela da šetaš sam i usamljen, pa sam naletjela na tebe. Zloćo jedna. Stvarno si zloća. Ne, ti si jedan običan naivko, zapamti, naivko, to ti kaže jedna cura koja je mlađa od tebe. Da, jesam, nije me briga. Imam svoju dušu i to mi je najbitnije. Ne, moram te ispraviti kaže ona meni, nemaš dušu, imaš toplo srce. I to tvoje srce zavrjeđuje još jedan postupak bez pameti. Zatvori oči, rekla mi je strogim glasom koji je zvonio. Poslušao sam je, što drugo, Očekivao sam poljubac. Čekao sam i čekao, kao godinama, ali ništa. Otvorio sam oči, a ona je stajala na pola metra od mene i gledala me. Eh, i opet sam te namagarčila, stvarno si naivko. Nasmijao sam se na te riječi. A onda je brzo prišla i darovala mi jedan poljubac kojeg nisam mogao definirati. Ni okus, ni jačinu. Ni svrhu. Ali bio je dan i ništa na svijetu mi ga nije moglo oduzeti. Zatvorio sam oči da produžim trenutak. A ona se zaderala, što je, došao si spavati ovdje. Ajde naivko, briši, imam za raditi, jučer sam spavala kraj tebe i ništa nisam radila. Briši, ajmo , još nisi. I zapamti samo jedno. Što , pitah je? Vidjet ću ja tebe opet. Slučajno, naravno :)