Planeta Zemlja

SVI VOLE KREMŠNITE











Prošlo je dosta godina od mojih zadnjih kremšnita.
Kremšnite sam radila mojim unucima, kojima su one bile jedan od boljih kolača.
Za sada oni guštaju neke druge kolače jer se nalaze u bijelom svijetu kao i ne mali broj naših mladih.

Kremšnita je ukusan kolač, koji se radi od vanili kreme smještene između dvije kore od lisnatog tijesta.

Točan podatak, odakle je kolač nemamo, ali u svakom slučaju je to europski kolač, koji je najvjerojatnije došao iz Austro - Ugarske.

Kolač se danas konzumira u mnogim državama pa čak i u SAD-u i Japanu.
Dolazi pod raznim imenima. Originalan naziv je Cremeschnitte. U Mađarskoj se zovu kremes, u Poljskoj Napoleonka ili kremowka, U Rumunjskoj cremesnit, u Slovačkoj kremeš, u Sloveniji kremna rezina , u Australiji kriška vanilije, na Novom Zelandu custard slice, u BIH Srbiji i Crnoj Gori krempita itd.

Jedan od velikih ljubitelja kremšnita bio je i Papa Poljak Ivan Pavao II, pa su mu za njegov 87 rođendan poklonili ogromnu Napoleonku..

Na ukusnu slasticu bila je slaba i austrijska carica Sisi. Za jednog boravka u Budimpešti ušetala je na kremšnite u jednu malu slastičarnu, zvanu Ruszwurm.. Slastičarna je nakon toga postala kultna slastičarna.

Na našem prostoru, najpoznatija kremšnita je samoborska, koja je i zaštićeno nematerijalno dobro.
Recept je 1920g u Samobor donio Đuro Lukačić.
Kremšnite se danas jedu i kupuju kao suvenir u kavani Livadić na trgu u Samoboru.
Kolač je čak opjevao samoborski pjesnik Joža Prudeus
U svakom slučaju predlažem odlazak na Samoborski trg i degustaciju

Ima i Zagreb svoj specijalitet koji se zove zagrebačka kremšnita.
Ona se razlikuje od drugih po tome što na vrhu ima glazuru od čokolade.
Isto je fina.
Meni su najbolje moje kremšnite

Oznake: kremšnite

KUHANJE JE IN









Volim kuhati, a volim i jesti.

Kuhanje je nešto vrlo kreativno, a svaki skuhani obrok, unatoč znanju i rutini može ispasti drugačije od očekivanja.

Skupljam i kuharice.
Imam ih popriličan broj i to uz domaće kuharice imam i izbor recepata najboljih svjetskih kuhinja.

Ali to nije ništa u odnosu na gosp. Zlatka Puntijara koji ima najveću zbirku kuharica u Europi.Ima 3.000 kuharica i 2.000 zapisa starih recepata. Najvrednija mu je bečka kuharica, tiskana oko 1900 g. veličine 2x2 cm sa 100 recepata.

Gosp.Zlatko je vlasnik restorana “Puntijar” koji u Zagrebu ima stoljetnu tradiciju i sada se nalazi u podsljemenskoj zoni. Uz restoran ima i muzej kuharica. Muzej ima i svrhu njegovanja zagrebačkog štiha.

Među najbolje kuhinje ubrajaju se bečka, talijanska, francuska, kineska, tajlandska, indijska itd.
To su razvikane kuhinje.
Od nerazvikanih kuhinja, Hrvatska je na četvrtom mjestu iza Filipina, Mexika i Vijetnama.

Kuham pretežno što jednostavniju domaću hranu i pečem kolače.

Povremeno se na stolu nađe indijska hrana. Dobar ljutkasti juneći kari, somose i čapati od integralnog brašna. Čapati izgledaju kao palačinke, a Indija i Pakistan jedu to, uz nan, umjesto kruha.

Izuzetno volim i kinesku kuhinju.
Bez obzira iz kojeg dijela ove ogromne zemlje dolaze recepti, nama je sve “kineska kuhinja”
Način kuhanja je zdrav. Hrana se reže na male komadiće , koji se marinirani prže na visokim temperaturama u woku. To je način da se zadrže vitamini.
Hrana je usitnjena i radi konzumacije štapićima.
Od masnoća, koriste sojino i ulje od kikirikija.
Takvo kuhanje je zdravo. To je jedan od razloga da su Kinezi dugovječni.

Kineski restorani otvoreni su u našim gradovima već godinama.

Kako smo zadnje vrijeme imali problem covida, prešli smo na naručivanje hrane za doma.
To jako dobro funkcionira, pa dobijemo vruću hranu u kratkom roku.

Evo, kako to izgleda:






/kineska tjestenina sa mesom, piletina slatko kisela i gambian/

BOŽE ČUVAJ UKRAJINU







Sjećamo se domovinskog rata.
Sjećamo se naših boli i patnje, koje smo proživjeli.
Nikad nećemo zaboraviti kako smo plakali nad rušenjem Dubrovnika.
Nikad nećemo zaboraviti rušenje Vukovara i exodus bespomoćne djece, žena i staraca iz grada. Nikad nećemo zaboraviti sva ostala uništavanja i patnje našeg stanovništva.

Iako neki nisu imali razumijevanja za nas i uveli nam embargo na uvoz oružja, mi smo uspjeli u našoj borbi za konačno oslobođenje.
Iz sveg srca i sa vjerom, želimo isto Ukrajini, iako je to rat Davida i Golijata.


Sa jednakim osjećajima tuge i bijesa pratimo što se danas događa Ukrajini.
Gledamo brutalni napad ruske vojske na jednu slobodnu, nezavisnu, demokratsku zemlju, ne prezajući od uništenja zemlje i ubijanja civilnog stanovništva. Brutalno, brutalno.
Suosjećamo sa patnjom stanovništva i podupiremo ukrajinsku vladu u njenim nadljudskim naporima da zadrži samostalnu Ukrajinu i da se suprostavi nadmoćnoj sili neprijatelja.

“Svaka sitnica koju učinimo za Ukrajinu je važna. Presudno je da odmah ne okrenemo glavu jer mi tu ništa ne možemo”
/Sanja Modrić - portal Telegram/

“ Jednog dana kada, ovaj rat završi
Jedva čekam prijatelji sve vas da zagrlim
Ovako sjedim sam pa vam ponekad otpjevam
Lupi petama, reci evo sve za Ukrajinu “
/Ideja - Prljavo Kazalište /

Nesporazumi između Ukrajine i Rusije potječu još iz srednjeg vijeka.
Rusija je uvijek imala pretenzije prema Ukrajini, a koja je nastojala biti nezavisna i sa svojim vlastitim jezikom.
Posebno je to eskaliralo u doba Staljina.
Staljin se je snažno protivio samostalnosti Ukrajine, te je nastojao ukinuti ukrajinski jezik i kulturu.
Da bi potpuno uništio Ukrajinu, uveo je kolektivizaciju i otimanje žita i hrane seljacima.
To je dovelo do strahovite gladi 1932 g., povremenog kanibalizma i umiranja od gladi oko 4 milijuna stanovnika. Bio je to genocid o kojem se nije smjelo govoriti godinama.

Danas se ponovno pojavljuje Putin sa svojim pretenzijama rušenja samostalnosti Ukrajine i uspostave ruskog carstva.
Vidjeti ćemo u nadolazećim danima, kakav će biti rezultat ove bolesne ambicije.

Nije moguće ne osvrnuti se na diktatore ovog i prošlog stoljeća.
Pokušajmo zamisliti što je bilo u glavama Hitlera i Staljina, a što je danas u glavi Putina.

Bilo bi dobro da se za sve visoko rangirane političare uvede liječnički pregled, koji je nužan kod svakog zapošljavanja.


Nije neka garancija , ali ne može škoditi.


S L A V A U K R A J I N I

Oznake: Ukrajina

DOPODNE U DOMU 2 PENZIĆA




On i ona su dugogodišnji penzići.
Iza sebe imaju poveći mirovinski staž i odavno su navikli na stil života penzića.

Ipak, povremeno nedostaju aktivnosti vezane za rad, nedostaju unuci koji nisu u Hrvatskoj, nedostaju i stari prijatelji, kojih je. svaki dan sve manje.
Veselje imaju u posjetama sina, koji obilazi stare roditelje preko vikenda

Neovisno o problemima, mislim da i taj dio života treba prihvatiti i iznaći prednosti smiraja života.

On i Ona našli su vrstu zadovoljstva u kućnom ljubimcu.
Onaj, tko ima kućnog ljubimca znati će o čemu je riječ.

Imaju malog psa koji je punopravan član obitelji i ima punu pažnju.
A životinjica to zna cijeniti i pruža svoju pasju ljubav, a što se vidi iz priložene fotografije.







Jutro počinje šetnjom psa.
Psa šeće On, jer je još uvijek u dobroj kondiciji. Obavlja i svu kupovinu-

Ona je teško pokretna i vezana na pomagala, ali sprema doručak za psa i za njih.

On za doručak pije kamilicu, jer je zdrava, a Ona pije kavu jer je fina.
Uz doručak, On pije propisane lijekove.

Ona ima problema sa mobilnošću, nema propisanih lijekova, pa svakodnevno hoda na traci, radi održavanja zdravlja, a i da ne zaboravi kako se hoda.
Traka je u boravku ispred televizora. Hodanje se kombinira govornom emisijom na TV-u. Inače je dosadno.





O čemu razgovaraju penzići. Pa o svemu, ali top tema je ipak klopa.
Najvažnije je pitanje “Kaj bumo danas kuhali? Kaj imamo doma, odnosno kaj još moramo kupiti?”
Nakon doručka On i pas idu u kafić, a ona sprema ručak.
Malo kuha, malo se odmara.
Kak i svi penzići ruča se u 12 sati, a nakon toga se ide na odmor.

Svjesni su da su povlašteni penzići., jer ima popriličan broj onih, koji si ne mogu osigurati osnovno za život.
Nadajmo se pomacima na bolje
.Sretni su toplim domom, i duboko suosjećaju sa svima koji su iz nekog razloga toga lišeni.

Oznake: obitelj

/National Geographic Magazin - Steve McCurry/


OČI ZELENE


Boja očiju ovisi o količini melanina u oku
Najčešća boja očiju ljudske populacije je smeđa.
Crna boja očiju ne postoji. Radi se o očima sa puno pigmenta.
Crvena boja očiju pojavljuje kod albina, zbog izostanka melanina.
Male količine melanina imaju plave, zelene i jantarne boje očiju.
Pojavljuju se i ljubičaste oči, ali to su plave oči koje mijenjaju nijansu, ovisno o osvjetljenju, šminki i odjeći./ Elizabeth Taylor /
Plave i zelene oči, pojavljuju se često na sjeveru Europe, ali nisu vezane isključivo za geografski položaj.
Najrjeđe boje očiju su jantarne i zelene.


Jedna od najljepših fotografija zelenih očiju, snimljena je 1985 god. i pojavila se je na naslovnici National Geographic Magazina.
Bila je to jedna od najuspješnijih naslovnica tog časopisa, a koja je proslavila fotografa
Stevea McCurrya.

On je 1985 god. snimao život u Afganistanu.
Sljedeći izbjeglice, našao se je sa druge strane granice u Pešavaru /Pakistan/

U Pešavaru, naletio je na šator, gdje se je održavala nastava za afganistanske djevojčice- izbjeglice.
Po odobrenju nastavnice, snimio je fotografije nekoliko djevojčica, od kojih je jedna bila dvanaest godišnja djevojčica sa zeleno smaragdnim očima.

Fotografija je čudesna. Donijela je svjetsku slavu fotografu.
Fotografija je dobila i naziv “afganistanska Mona Lisa.”

Oči izražavaju nelagodu zbog fotografiranju, a ujedno pokazuje da je ta dvanaest godišnja djevojčica traumatizirano dijete koje je doživjelo najteža životna iskustva.

Fotograf nije zapisao ime djevojčice i to ga je godinama proganjalo.
Počeo ju je intenzivno tražiti, te je pronašao 2002 god.. u Pakistanu.

Saznao je da se zove Šarbat Gula. Afganistanka iz plemena Paštuna.

Paštuni se smatraju najborbenijim plemenom Afganistana.
Kažu, da je za njih mir onda kada je rat.

Gula je izgubila roditelje u sovjetskom bombardiranju.

Sa 13 godina, bila je prema dogovoru rođaka , udana za pekara koji je zarađivao oko 1 dolar dnevno. Imali su petero djece., ali je i on preminuo, kao i jedno dijete.
Živjeli su u Pakistanu kao izbjeglice.


Gula je simbol izbjeglica.

Pakistanske vlasti su je zbog falsificiranja dokumenata zatvorili i deportirali sa djecom u Afganistan

Po dolasku Talibana i preuzimanja vlasti u Afganistanu, ponovno je postala izbjeglica.
Sa djecom je uspjela doci u Italiju, i danas živi u Rimu gdje pokušava započeti život ispočetka.

Oznake: ljepota

TKO JE TO BIO? / 2




zastor za tuš




Neki dan vidjela sam post pod gornjim naslovom.
Nadam se da mi autor/ica neće zamjeriti korištenje istog pod brojem 2.
Imala sam poprilično slično iskustvo, pa mi je naslov baš dobar.

Zbog zdravstvenih problema i terapija, često boravim u Crikvenici.
Uvijek sam u jednom malom apartmanu.

Prije nekoliko mjeseci opet sam bila na terapiji.
Bila sam sama i nakon gledanja televizije u boravku, spremala sam se na spavanje.
Kada sam ugasila TV, ugledala sam na noćnom ormariću, na nekoliko sekundi, žuto svjetlo iznad ormarića.
Kako je ne noćnom ormariću bio mobitel, pretpostavljam da se je isti aktivirao, ali bez zvuka i osvijetlio ormarić.
Međutim, istovremeno upalila se je i klima.

Ponavljam, bila sam sama u apartmanu i nisam se baš dobro osjećala.
Da sam imala mogućnost, potražila bi drugi smještaj.


Nakon nekoliko dana, otišla mirna i smirena spavati, zaspala i doživjela “ateriranje” nečeg crnog i zlokobnog na moja prsa.
Iako sam bila u snu, moja reakcija je bila munjevita i ja sam u tu crnu masu zarila moje nokte i tada je sve nestalo.

Ovdje bi prepoznala klasičnu noćnu moru, u koju vjeruju mnogi narodi, koji za nju imaju svoja imena, kao “nightmare”., i o kojoj se piše u literaturi o Mitskim Bićima.

Eto, to su moja iskustva.
Dozvoljavam da sam “moru” možda odsanjala, ali klimu nisam.

Cijenila bi mišljenje. Hvala

Oznake: paranormalno

TAXILA
Najstariji svjetski univerzitet.






Za vrijeme boravka u Lahoreu, Pakistan, imali smo noćnog čuvara, mladog dečka crne kose , bijele puti i izrazito plavih očiju. Bio je Paštun / etnička skupina / iz Afganistana. Naziv za takve “security” je čokidar.

Takve izrazito plave oči rijetkost su na tom podneblju. Tamošnji susjedi smatrali su da su to ostaci trupa Aleksandra Velikog, koji je u svojim osvajanjima Indije došao sve do Afganistana.

U osvajanju Indije , Grci su ušli i u Taxilu.




/A.Sayn Witgenstein/



Taxila je smatrana jednim od najbogatiji gradova drevne Indije, što je bio razlog interesa mnogih vladara.

Grad se nalazi na spoju središnje Azije i Indijskog potkontinenta.
Danas je Taxila u Pakistanu i nalazi se cca 30 km. od Rawalpindia.

Osnivanje grada se pripisuje Bharati, bratu Rame, navodnoj inkarnaciji boga Višnua, a prema epu Ramajana, 600 g. BC

Drevna Taxila bila je i na važnim trgovačkim putevima, što je pojačalo interes za grad, a taj je. interes otpao gubitkom važnosti puteva.
Uništena je od Huna u 5 st. n.e.i prepuštena zaboravu.

Ponovno je otkrivena polovicom 19 st. od engleskih arheologa, a 1980 g. uvrštena je na UNESCOV popis svjetske baštine.

Danas je to turistički lokalitet, koje godišnje posjeti oko 1 milijun turista.
Grad je imao najstariji univerzitet na svijetu.





Univerzitet je bio međunarodni i na njemu su studirali uz domaće studente i studenti iz Kine, Arabije, Egipta, Sirije Babilonije i Grčke.
Studij je počinjao sa 16 g., nakon osnovne škole i srednje škole u Ašramu.
Upis na studij bio je strog i zahtjevan, ali omogućen i siromašnima.
Primali su oko 10.000 studenata.
Kampus je imao 300 predavaonica, u kućama profesora, laboratorij, opservatorij i ogromnu knjižnicu smještenu čak u 3 zgrade.
Studirala se je medicina, kirurgija /I estetska/ matematika, religija, astrologija, astronomija, filozofija, futurologija, poljoprivreda, glazba, ples i trgovina.

Posebnost medicine bila je Ajurveda liječenje, koje danas postaje popularno i kod nas.
Ocjenjivanje nije bilo bitno, nego stjecanje znanja.
Politika nije imala utjecaja na studij, i univerzitet je bio autonoman

Takav kulturan i bogat grad bio je od interesa brojnih vladara, pa je bio osvojen od Aleksandra Velikog.

Aleksandar Veliki bio je jedan od najvećih osvajača na svijetu.







Rođen je 365 g. BC, u Grčkoj, a umro je 323 g. BC u Babilonu.

Osvojio je skoro pola, tada poznatog, svijeta, a njegovo kretanje u Aziji, vidljivo je na priloženoj karti.






Aleksandar Veliki osvojio je Taksilu bez borbe, odnosno, ondašnji vladar mu je predao grad.
Čak su oboje našli zajednički jezik i održali niz svečanosti u Taxili.

Taj je boravak ostavio trag na hramovima, pa dolazi do vidljivo helenističkog utjecaja.
















/artefakti, nađeni kod iskapanja pijeska/



Na odlasku u daljnja osvajanja, Aleksandar Veliki, ostavio je svog namjesnika u gradu, ali su Aleksandrovi ljudi protjerani iz grada 317g BC.


poveznice: Wikipedia, Hrvatska Enciklopedija, Alexander’s Invasion/Karim Navaz

Oznake: Kultura

MOHENJO DARO
I DREVNI VANZEMALJCI.










Na TV kanalu “HISTORY” često se, između ostalog, pojavljuje emisija “Drevni vanzemaljci”.
Emisija pokušava objasniti neobjašnjiva događanja iz drevne povijesti.
Iznose hipoteze o drevnim nlo-ima, drevnim astronautima, utjecajima na razvoj, tehnologiju itd.
Unatoč, što je serija ozbiljno kritizirana od povjesničara i znanstvenika, meni je interesantna, intrigantna i rado je pogledam.

Usporedimo li takve emisije sa onim što znamo , čujemo ili čitamo o NLO ima, prisjetiti ćemo se istog prIstupa, ali i mišljenja da je svatko tko je tvrdio da je vidio, ili pokušao braniti samo postojanje NLO a, bio umalo proglašen osobom sumnjivog mentalnog zdravlja.
Ali gle čuda, američki Pentagon je krajem 2021 g. službeno osnovao odjel za praćenje NLO-a u susretima američke vojske i NLO.a.

Htjela sam reći, da se stavovi vremenom korigiraju, a to je dobro.

Prije izvjesnog vremena, gledala sam na “History” kanalu osvrt na Mohenjo Daro i njegovu misteriju..
To me je ponukalo da se prisjetim mog oskudno znanja o velikoj nepoznanici Mohenjo Dara.

Mohenjo Daro,. Harapa i dr. su drevni nestali gradovi u toku rijeke Ind.

Mohenjo Daro, kojeg zovu i “ brežuljak mrtvih”, na donjem toku rijeke Ind, današnji Pakistan, postojao je okvirno od 2600 - 1800 g pr.K. , bio je zatrpan do 1922, kada ga otkrivaju arheolozi Banerjee, Davenport,Vincenti i dr.













To je grad nepoznate, tajanstvene civilizacije, jezika i pisma.
Prvi je planski osmišljen grad u ljudskoj povijesti, a u vrijeme piramida, Mezopotamije, Stonehengea.
Bio je smješten na 300 hektara, populacije do 40.000.
Grad je bio pomno planiran sjever-jug, istok-zapad, tipskih kuća, širokih ulica /20m/, zgrada na više katova.
Kuće su imale opskrbu vodom, kanalizaciju. U gradu je bilo 700 bunara sa vodom za piće. Imali su prvi javni ogroman bazen za kupanje , kao i javna kupališta s toplom vodom
Cijeli grad bio je izgrađen od cigli.
U drevnom gradu malo je toga sačuvano.
Pokoja statua i niz t.zv. pečata.
Pečat imaju uglavnom životinjske likove, a malo ljudske oblike.
Vrlo su atraktivni i ne zna se čemu su služili.
Nedavno sam gledala indijski film “Mohenjo Daro” snimljen u Bollywoodu 2016 g. u kojem pečate koriste kao ulaznicu za određene dijelove grada. Ali to je samo igrani film.






/moj suvenir-pečat/




I onda, jednog dana, grad je ostao prazan.
Zašto?
Nisu pronađeni tragovi lokalnog ratovanja.
Jedna od pretpostavki je promjena toka rijeke, a druga pretpostavka je nuklearna eksplozija.
Zagovornici nuklearne eksplozije iznose argumente o ciglama izgleda, kao da su podvrgnute temperaturi od 1500 oC, kao i o ostacima zelenog stakla.
To zeleno staklo je isto kao u Nevadi, nakon nuklearnih pokusa.
Grad se je rušio od sredine prema van.
U gradu je pronađeno samo 40 kostura, koji ,navodno, još danas imaju povećanu radioaktivnost.
Grad je 1980 g. uvršten na popis UNESCA, kao svjetska baština.



Za dodatno razmišljanje , citat iz knjige Allatra


Mohenjo daro na karti Indije. Drevni grad - Mohenjo-Daro
Nuklearni rat u antici?
Postoje dokazi da carstvo rama(sada Indija) bila razorena nuklearnim ratom.
U dolini Inda - sada pustinja Thar, zapadno od Jodhpura pronađena mnoga područja s tragovima radioaktivnog pepela.
Pročitajte ove stihove iz antike (najkasnije 6500. pr. Kr.) Mahabharata:
"... jedan projektil okrivljen za svu moć svemira. Plamteći oblak dima i plamena sjajan poput tisuću sunaca uzdigao se u svom svom sjaju ... okomita eksplozija sa svojim sukljajućim oblacima dima ... a Oblak dima koji se dizao nakon svoje prve eksplozije formirao se u sve šire krugove poput otvaranja divovskih suncobrana na plaži..."

Oznake: Mitovi

RAZIGRANI MUNGOS




/Wikipedia/



Svojevremeno , provela sam nekoliko godina na Potkontinentu, kojeg danas zovu Južna Azija.

Tako sam se našla sa obitelji u gradu Lahore.



/Wikipedia/



Lahore je glavni grad pakistanske pokrajine Punjab i ima oko 11 milijuna stanovnika.
Stanovali smo u dijelu grada zvan Gulberg, kojeg danas, nažalost više nema.
Umjesto zelenila i bungalova, tipičnih za to područje, danas su tamo niknule višekatnice.

Kada smo se spremali na put u taj dio svijeta, pripremali smo se za eventualnosti koje nas mogu snaći.
Uz razne bolest i druge tipičnosti, pojavio se i strah od zmija.
Nije, da su zmije kućni ljubimci i da ih susrećete svakodnevno, kao na pr. guštere gekone, strah od zmija je ipak uvijek prisutan.
Nisam se nikada našla u bliskom susretu sa zmijom, ali mi je jedan dreser kobri, doslovno pred lice postavio košaru u kojoj je bila kobra raširenog vrata.
Ja sam naime, sjedila u autu otvorenog prozora, čekajući nekog.
Dreser je očekivao koju rupiju za svoju predstavu, ali nije bio svjestan da bi ja platila više samo da nestane.
Jednog dresera kobri, pozvali smo u naš vrt, gdje je on izveo ples zmije iz košare, a mi smo sve promatrali iza prozora.
Jedna grupa naših stručnjaka, putovala je land roverom po unutrašnjost Pakistana ,a na putu kroz šikaru, naletjela je na kraljevsku kobru.
Kobra je očito bila zatečena ili se nije imala gdje skloniti pa se uspravila i udarila branik auta. Udarac je ostavio trag na braniku..
Ne znam što se je na kraju desilo .Na sreću nisam bila prisutna.
Dužina kraljevskih kobra kreće se od 2 do 4 metra

Svi znamo koliko je kobrin otrov jak, ali tamo ima jedna mala zmija, jačeg otrova, koja se zove krait.
Za vrijeme nogometne utakmice u Lahoreu, od ujeda kraita preminuo je jedan nogometaš

Mi smo stanovali u bungalovu sa vrtom.
U vrtu je bilo nekoliko stabala ricinusa i pred vratima jedno drvo sa crvenim lišćem kao u naše božićne ruže.
Osim gekona nismo uočili nikakve zmije, ali je moj strah bio prisutan.
Da bi taj strah bio manji, suprug mi je jednog dana donio mladog mungosa.

Mungosi spadaju u skupinu mačkolikih životinja.
Ima ih raznih vrsta. Čak je i merkat vrsta mungosa.
Mungosi nisu imuni na otrov kobre, ali ga dosta dobro podnose.
U srazu sa zmijom, zbog njegove brzine, zmija gotovo uvijek, izvlači kraći kraj.

Naš mungos je, po svoj prilici, bio indijski mungos. Izgledao je skoro kao mala vjeverica.
Pustili smo ga u naš boravak.
U boravku je bio ormar na nogicama.
Mungos je u trenu shvatio da mu je tamo najsigurnije, te je iza ormara našao svoj novi dom.
Iako je to divlja životinjica on/ona se je dosta brzo adaptirao i po malo ubezobrazio.
Uskoro mu smještaj iza ormara nije bio dovoljan, pa si je prisvojio sve.
Na mom ležaju je napravio otvor i odlazio na spavanje među federe zajedno sa mnom.
Redovno je odlazio u kuhinju provjeriti što kuhar toga dana ima na meniju.
Mungosi sve jedu i ja sam ga pokušala pripitomiti mljevenim mesom.
Nisam uspjela postići da mi jede iz ruke.
Naš mungos bio je i kleptoman.
Krao je sve čega se je uspio dočepati
Njegovo osnovno boravište, iza ormara, uskoro je bilo puno dječjih autića, olovaka, bojica, čarapa, šahovskih figura i sl
Zamislite, igrate šah, napravite pauzu, i kad se vratite nema figura.
Sve je to bilo zabavno, ali naš mali stanar je poprilično zaudarao.
Ipak je to divlja zvjerčica, pa je obiteljski savjet donio odluku da ga pustimo u vrt.
Nadali smo se da će se zadržati u vrtu, ali to je ipak bilo prenaivno.
Naš mali mungos nas je ostavio. Mora da je išao tražiti svoju obitelj.

BOŽIĆ DOLAZI







Kad padne badnja noć, kad skupimo se svi
Mali i veliki, kompletna family
Sve je svečano oko trpeze
Pričaju priče stare, obiteljske
Djeca vesela oko bora skakuću
Bake, djedovi se s njima igraju.
Vani snijeg, bjelina
A u srcu neka blagost i toplina
Dobri ljudi, i oni zli
Ko nekom tajnom niti vezani smo svi
Ovu noć

/Srebrna krila/


Božić nam je pred vratima.

Nadolazećih dana pripremati će se sve kako bi nam Božić zasjao u punom sjaju.
Kupuju se božićna drvca, kupuje se hrana, kupuju se pokloni.
Priželjkujemo bijeli Božić, ali i ove godine prognoze nisu obećavajuće.

Božić je rođendan Isusa Krista, a slavi ga gotovo cijeli svijet.

Sjećam se proslave Božića u mojoj dječjoj dobi.
Ukrašavali smo božićno drvce, postavljali jaslice i pismom molili poklone od malog Isuseka.
Djed Mraz tada još nije bio “IN”.

Danas se veselimo se što ćemo ga proslaviti u našim toplim domovima uz pun stol, i uz naše obitelji.
Međutim, ova će godina biti ponovno nešto drugačija.
Još se nalazimo u pandemiji covida, a uz novi soj virusa, morati ćemo se prilagoditi situaciji.
U mojoj obitelji, prvi puta, za božićni ručak biti ćemo sami suprug i ja, a djeca i unuci štite nas svojim nedolaskom od potencijalne zaraze.
.
Kažu, da će se i polnoćka održati na otvorenom, jer je sigurnije.
Nadajmo se idućem Božiću bez pandemije.

Uz svo božićno blještavilo i veselje ne smijemo zaboraviti one koji topli Božić sa punim stolom mogu samo sanjati.
Ne smijemo zaboraviti naše sugrađane koji nemaju ni doma.
To su beskućnici, kojih po službenim statistikama ima oko 2.000, a po neslužbenim oko 10.000
To su ljudi, koji nerijetko spavaju po klupama, napuštenim skladištima. Spavanje na toplom kolodvoru im je zabranjeno.
Nije teško postati beskućnik.
Treba samo ostati bez radnog mjesta, a imati kredit za stan.
Ne smijemo zaboraviti stradalnike potresa.
Ne smijemo zaboraviti djecu siromašnih i disfunkcionalnih obitelji.
Ne smijemo zaboraviti stare ljude sa niskim penzijama, koji skupljaju plastične boce.
Ne smijemo zaboraviti sve kojima je teško.

Imajmo empatiju za sve, a prema mogućnostima, učinimo nešto.

Kažu da je covid kolektivna planetarna karma, pa za oslobađanje od teške karme koristi činiti dobro.
Dobro je biti dobar





Svima želim
SRETAN BOŽIĆ I SRETNU NADOLAZEĆU GODINU

Oznake: Božić