Obožavam otkrivati stvari po svijetu, ali imam problem s putovanjima. Zapravo, imam više problema s putovanjima.
Prvi je, logično, financijske prirode Nemam mamu koja bi mi plaćala putovanja na karipske otoke, a nisam uspio dovoljno zarađivati da bih si bez problema priuštio takva putovanja. Tako da ništa od putovanja oko svijeta... Novac uvijek ode na neke druge stvari koje su važnije.
Drugi problem je vezan uz baš samo putovanje. Nemam volje negdje otići na par dana. Ako bih otkrivao neki grad ili državu, trebalo bi mi mjesec ili dva najmanje. Da stignem sve u miru obaviti i razgledati, a ne da imam sat vremena tu, ili dva sata tamo. A još manje imam volje otići na jednodnevno "selfie" putovanje. Kad mi je žena počela raditi kao turistički vodič, zvala me na jednodnevne izlete po bližoj okolici. Ali, kad bih se sjetio da se moram probuditi u 4h ujutro, da se moram spremiti, drndati u autobusu satima da bih bio par sati u Beču npr., opalio nekoliko selfija, vidio par stvari u gradu, i onda se vukao u busu satima nazad... Nije to za mene...
Treći problem s putovanjima je organizacijske prirode. Gdje se smjestiti da je apartman kvalitetan, ne preskup, a na dobroj lokaciji. Ne pada mi na pamet spavati na kauču nekome u stanu, ili si naći nekakav stan s nekim preko interneta, pa kad on ili ona imaju "obaveze", ja moram biti vani negdje. Jedna djevojka mi je ispričala priču o njenoj cimerici koja je dovodila frajere u stan u kojem su bili skupa, pa je ona morala biti van stana po nekoliko sati u određenim satima. Ne, hvala...
Ako idem negdje, volim svoj mir, i volim imati vremena. Ako nemam to, onda radije ne idem. I tako sam svoju znatiželju s vremenom naučio zadovoljiti gledanjem dokumentaraca i videa na YouTubeu. Jedna kolegica blogerica mi je predložila da pišem tekstove o tome, pa je ovaj tekst prvi koji pišem zahvaljujući njenom prijedlogu.
Željeznice, pa još kad su neobične, jako me zanimaju. Kako izgledaju putovanja u njima, što se vidi iz neobične perspektive, a volim vidjeti i što su ljudi napravili u svijetu. Postoje mnogi dokumentarci o vlakovima i putovanjima, ali sam odlučio krenuti u tu priču s YouTube Videima. Neke od ovih "željeznica" i nisu baš željeznice u klasičnom smislu.
Wupperthal, najzeleniji grad u Njemačkoj, smjestio se u dolini rijeke Wupper. S obzirom na činjenicu da je sam grad "uzak i dugačak", morali su smisliti nekakav način gradskog prijevoza da rasterete prometnice. Zbog same rijeke koja prolazi kroz cijeli grad, i zbog okolnog reljefa, trebalo je smisliti nešto jedinstveno. Rješenje problema: Wuppertaler Schwebebahn, viseća željeznica.
Wuppertaler Schwebebahn
Pilatusbahn je planinska željeznica u Švicarskoj, najstrmija na svijetu s najvećim nagibom od 48%. Koliko je to strmo, najbolje govori slika vagona
Pilatusbahn
Za kraj ovog teksta sam ostavio dvije najstrmije uspinjače/željeznice u Europi. I one se nalaze u Švicarskoj.
Gelmerbahn
Gelmerbahn je bila najstrmija uspinjača do 2017. godine, kad je Stoosbahn puštena u promet.
Stoosbahn
Stavio sam ispod svake slike i linkove na YT videe snimane na putovanjima tim željeznicama, pa možda i vi otputujete na par minuta iz fotelje, ili na poslu.
Sretan put,
Mladen Bomoštar
Sve više se divim ljudima koji svoje slobodno vrijeme koriste i za humanitarne aktivnosti. Ponekad je puno lakše uplatiti na račun, nego izdvojiti svoje vrijeme. Na žalost, u takvom svijetu živimo. Koliko god sam mogao, kroz svoj rad na radiju, pratio sam i spominjao ljude koji su činili dobra djela. Volontere pogotovo.
U ovom tekstu bih izdvojio par akcija koje posebno podržavam.
Prvo mjesto imaju ljudi kojima se divim beskrajno. Kad god je moj sin bio u bolnici (ništa ozbiljno, ali je bio u bolnici), srce mi je pucalo gledajući klince koji su tamo. Ne mogu ni zamisliti koliko snage je potrebno da bi otišli djeci u bolnice, i tamo ih nasmijavali, zabavljali, ili čitali im priče. Zbog toga posebno podržavam Crvene nosove klaunove doktore.
Crveni Nosovi Facebook
https://www.crveninosovi.hr/
Jedna moja prijateljica je radila u jednoj od bolnica gdje su klaunovi, i pričala mi je koliko ih djeca obožavaju, i koliko živnu kad oni dođu u bolnice. Divim im se koliko imaju veliko srce, i koliko imaju snage. Nije lako otići u bolnicu klincima, i probati im namamiti osmijeh na lice.
Kad sam objavio kalendar koji smo dobili kao zahvalu za podršku, dosta mojih fejs prijatelja je pokazalo njihove kalendare, i moram priznati da mi je bilo jako drago vidjeti da ima još ljudi koji pomažu Crvenim nosovima. Zaslužili su to...
Ronioci su posebna sorta ljudi. Oduvijek je bilo tako. Isto se može reći i za vatrogasce, planinare, a i za neke druge skupine ljudi. Znate one ljude koji nesebično pomažu drugima. To su oni koji samo odjednom pokažu na fejsu sliku medalje za darivanje krvi više od 100 puta. To su oni ljudi koji obično prvi sjedaju u auto, i idu pomagati, spašavati ljude, gasiti vatru... Siguran sam da i vi znate nekog takvog.
Od djetinjstva sam se bavio ronjenjem, i podmorje obožavam. Sad malo više gledam dokumentarce, ali podmorje me i dalje fascinira. Razumijem tu ljubav prema dubinama, i pratim dosta ronilačkih društava. Gotovo kao pravilo pred sezonu, mnoga društva organiziraju akcije čišćenja podmorja. I onda vidite slike traktorskih guma, bicikala, ili veš mašina.
Ako slučajno znate kako veš mašina završi u moru, molim vas napišite mi. to me pitanje muči cijeli život :)
Treća priča je vezana i uz more, i uz djecu...
Mislim da je najteže što može dogoditi čovjeku, da kao roditelj ostane bez djeteta... Upravo to se, na žalost, dogodilo mom kolegi Domagoju Jakopoviću Ribafishu. Vjerojatno ste ga vidjeli kako kuha, pije, jede, čuli kako priča, čitali što piše, ali sad bih ispričao kako pliva.
Riba je, naime, tešku osobnu tragediju pretvorio u priču koja će možda pomoći mnogima, a možda čak i spasiti neke živote.
U znak sjećanja na njegovog sina pokrenuo je projekt RokOtok, sa svrhom promicanja zdravog života djece,i poticanja komunikacije između djece i roditelja. Želi spojiti sve hrvatske naseljene otoke plivačkim maratonom koji će trajati tri ljeta (ovo ljeto je bilo prvo). Riba planira još puno toga u budućnosti, a detalje možete provjeriti na fejsu udruge:
RokOtok Facebook
Ima još puno ovakvih divnih priča, ali to čuvam za neki budući tekst :)
A bit će mi drago i pročitati u komentarima i neke vaše slične priče, akcije, ili udruge...
"Tko ne čini ništa za druge, ne čini ništa ni za sebe."
Johann Wolfgang von Goethe
Lijepi pozdrav,
Mladen Bomoštar
Nedavno sam išao kupiti tablete za uklanjanje kamenca u veš mašini (nikako se ne mogu naviknuti na naziv perilica rublja). Preporučili su mi jedan novi proizvod kojeg sam htio isprobati, no nisam ga uspio pronaći, pa sam opet uzeo Calgon. I tada mi je sinulo koliko su ljudi koji su se brinuli za marketing tog proizvoda napravili dobar posao s pjesmicom "Perilica dulje živi uz Calgon". Nakon svih godina, meni je i dalje taj pjevani slogan u glavi. Čim sam ga vidio na polici, odmah sam zapjevao u mislima. Naravno, ne na glas
Nisam samo ja začaran tom pjesmicom. Kolega mi je ispričao i da su to klinci pjevali u gimnaziji jednoj djevojci "_ _ _ _ _ica dulje živi uz kondom". Pretpostavljam da je djevojka bila malo slobodnija još u gimnaziji
Na stranu zadirkivanje klinaca, ali nije lako našim brendovima postići takav uspjeh sa svojim sloganima. Pogotovo kad je danas teško napraviti nešto da je uspješno, a da ne podsjeća nekako na nešto drugo. Nedavno sam snimao ponovo jednu reklamu, zbog toga što je kompanija morala smisliti novi slogan. Prvi je bio odličan, ali je, navodno, podsjećao na jedan slogan druge tvrtke. Mene nije, ali su iz predostrožnosti ipak snimili novi. I drugi je odličan, ali moram priznati da mi je prvi ipak bio malo bolji.
Naziv brenda, slogan ili poruku nije lako uvijek ni izdvojiti. Pogotovo na radiju ili TVu. Prije par godina sam snimao reklamu za jednu slovensku tvrtku koja se oglašava kod nas, i njihov direktor je htio da njegov brend naglasim na način koji je meni bio čudan, ali smo snimili i reklama je išla neko vrijeme. Kada smo snimali drugu reklamu s opet istom željom, otkrio mi je da je bitno povezati brend sa zvukom. Važno je da ljudi u trenutku povežu naziv njegove tvrtke, kad ga ugledaju, s nečim što su čuli, a takvo naglašavanje je jedan od načina da se to napravi. I, evo, ja pamtim i o tome pišem par godina kasnije. Znači da je kod mene uspio
Vani ima puno uspješnih primjera, koji su slogane uspjeli ubaciti u urbani rječnik:
Nike je napravio sjajan posao sa "Just do it":
Mislim da nisam čak ni trebao napisati naziv tvrtke. Jeste li znali da je i ovo naručena kampanja:
"I Love NY" je naziv kampanje iz 1977. godine, kad je New York State Department of Commerce angažirao marketinšku agenciju da napravi kampanju za New York.
Navodno ni dijamanti nisu bili vječno vječni:
Ovaj slogan, koji je čak proglašen najuspješnijim sloganom dvadesetog stoljeća, potječe iz 1947. godine kad je krenula promocija nakita s dijamantima.
Danas je jedan od pokazatelja uspjeha i hešteg. Ako uspijete postići da ljudi koriste vaš hešteg uz svoje poruke, svaka čast. Ne znam za marketinške slogane koji su to uspjeli, ali znam za pjesme. Vojko V je napravio to s dvije pjesme čak: "Ne može", i "Kako to"
Vojko V - Kako to
Kandžija je u jednom trenutku postao dio aktualnog urbanog rječnika s nema labavo
Kandžija i Gole žene - Nema Labavo
Ako sam vas sad podsjetio na neki slogan ili reklamu koja vam je "ušla u uho", to je velika pohvala ljudima koji su radili na toj kampanji. Vjerojatno veća pohvala nego što su dobili od šefova
Lijepi pozdrav,
Mladen Bomoštar
< | listopad, 2019 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Opis bloga... Uhhhhhh... Blog o svemu i svačemu :) Nadam se da ćete naći nešto korisno ovdje
https://www.facebook.com/pitamzaprijatelja