Marketing
Ne nose svi junaci plašteve
Sve više se divim ljudima koji svoje slobodno vrijeme koriste i za humanitarne aktivnosti. Ponekad je puno lakše uplatiti na račun, nego izdvojiti svoje vrijeme. Na žalost, u takvom svijetu živimo. Koliko god sam mogao, kroz svoj rad na radiju, pratio sam i spominjao ljude koji su činili dobra djela. Volontere pogotovo.
U ovom tekstu bih izdvojio par akcija koje posebno podržavam.
Prvo mjesto imaju ljudi kojima se divim beskrajno. Kad god je moj sin bio u bolnici (ništa ozbiljno, ali je bio u bolnici), srce mi je pucalo gledajući klince koji su tamo. Ne mogu ni zamisliti koliko snage je potrebno da bi otišli djeci u bolnice, i tamo ih nasmijavali, zabavljali, ili čitali im priče. Zbog toga posebno podržavam Crvene nosove klaunove doktore.
Crveni Nosovi Facebook
https://www.crveninosovi.hr/
Jedna moja prijateljica je radila u jednoj od bolnica gdje su klaunovi, i pričala mi je koliko ih djeca obožavaju, i koliko živnu kad oni dođu u bolnice. Divim im se koliko imaju veliko srce, i koliko imaju snage. Nije lako otići u bolnicu klincima, i probati im namamiti osmijeh na lice.
Kad sam objavio kalendar koji smo dobili kao zahvalu za podršku, dosta mojih fejs prijatelja je pokazalo njihove kalendare, i moram priznati da mi je bilo jako drago vidjeti da ima još ljudi koji pomažu Crvenim nosovima. Zaslužili su to...
Ronioci su posebna sorta ljudi. Oduvijek je bilo tako. Isto se može reći i za vatrogasce, planinare, a i za neke druge skupine ljudi. Znate one ljude koji nesebično pomažu drugima. To su oni koji samo odjednom pokažu na fejsu sliku medalje za darivanje krvi više od 100 puta. To su oni ljudi koji obično prvi sjedaju u auto, i idu pomagati, spašavati ljude, gasiti vatru... Siguran sam da i vi znate nekog takvog.
Od djetinjstva sam se bavio ronjenjem, i podmorje obožavam. Sad malo više gledam dokumentarce, ali podmorje me i dalje fascinira. Razumijem tu ljubav prema dubinama, i pratim dosta ronilačkih društava. Gotovo kao pravilo pred sezonu, mnoga društva organiziraju akcije čišćenja podmorja. I onda vidite slike traktorskih guma, bicikala, ili veš mašina.
Ako slučajno znate kako veš mašina završi u moru, molim vas napišite mi. to me pitanje muči cijeli život :)
Treća priča je vezana i uz more, i uz djecu...
Mislim da je najteže što može dogoditi čovjeku, da kao roditelj ostane bez djeteta... Upravo to se, na žalost, dogodilo mom kolegi Domagoju Jakopoviću Ribafishu. Vjerojatno ste ga vidjeli kako kuha, pije, jede, čuli kako priča, čitali što piše, ali sad bih ispričao kako pliva.
Riba je, naime, tešku osobnu tragediju pretvorio u priču koja će možda pomoći mnogima, a možda čak i spasiti neke živote.
U znak sjećanja na njegovog sina pokrenuo je projekt RokOtok, sa svrhom promicanja zdravog života djece,i poticanja komunikacije između djece i roditelja. Želi spojiti sve hrvatske naseljene otoke plivačkim maratonom koji će trajati tri ljeta (ovo ljeto je bilo prvo). Riba planira još puno toga u budućnosti, a detalje možete provjeriti na fejsu udruge:
RokOtok Facebook
Ima još puno ovakvih divnih priča, ali to čuvam za neki budući tekst :)
A bit će mi drago i pročitati u komentarima i neke vaše slične priče, akcije, ili udruge...
"Tko ne čini ništa za druge, ne čini ništa ni za sebe."
Johann Wolfgang von Goethe
Lijepi pozdrav,
Mladen Bomoštar
Post je objavljen 15.10.2019. u 00:02 sati.