18

utorak

kolovoz

2020

Hommage Evi

Dobri su ljudi sreća na ovom svijetu.

Rijetki i dragocjeni.

Živimo u čudnim i otuđenim vremenima.
Jurnjava za stjecanjem materijalnog, pa opet jurnjava da bi sve to održali i sačuvali.Postali smo robovi potrošačkog društva, u kojem nema puno prostora za prave ljudske vrijednosti. Prijatelje i rodbinu, ne samo da rijetko viđamo, sad već rijetko nalazimo vremena i za telefonski razgovor, samo da bi nekog pitali kako je.
Istovremeno, možda samo vrata do nas, živi osamljena starica, za koju bi naj veća sreća na svijetu bila, kad bi joj netko uputio samo lijepu riječ ili ponio tešku torbu stepenicama kojima se jedva penje. To bi bila istinska, a ne instant dobrota.

Moja je baka bila žena-mučenica. Živjela je u teškim vremenima, na početku onog prošlog stoljeća. Udala se ili su ju udali, kad je još bila dijete, za dominantnog i netolerantnog muškarca, tiranina kojem se nitko nije usudio proturječiti. Rodila je sedmero djece, od kojih je dvoje umrlo. Čitav život radila je teške fizičke poslove, žrtvovala se do maksimuma, krala jaja iz gnijezda vlastitih kokoški, koje je ona hranila, kako bi ih kradom od muža despota, prodala da svojoj djeci dade nešto što im treba. Štitila je njih više nego sebe od kućnog nasilnika i teškog života na selu u oskudna i gruba vremena svog življenja.Postavila ih je na noge i svi su na kraju ispali solidni ljudi koji su se u životu borili i puno radili i nisu na ničijoj grbi živjeli.
Djeca su odselila, poženila, poudavala se,ne toliko fizički daleko, koliko drugim vremenima i načinima života odijeljena od roditelja. Djed je umro, laka mu zemlja, nije znao ni mogao biti drukčiji. A Eva je ostala sam. U maloj , trošnoj kućici, sa djecom koja povremeno i na kratko dođu, uglavnom sama. Održavala je gospodarstvo dok je to fizički bila u stanju. Ali kad ju je tijelo počelo izdavati, ostala je sjediti pored prozora zadubljena u vlastitu samoću i misli koje su mogle biti samo turobne. Jer život je nije mazio ni u jednom segmentu.
Takvu je pamtim. S krunicom u ruci pored prozora.
Ono što danas osjećam je njezina dobrota, nešto što se neda očima vidjeti. Pamtim noći prospavane uz nju ispod debele tuhice u sobi majušnih prozora, na kojima se tokom noći stvorilo cvijeće od leda. A meni je bilo toplo.
Pamtim skupljanje sijena, zimske dane provedene na zidiću zidane peći u njenoj kuhinji, pekmez od šljiva u kojem kuhača stoji uspravno i u kojem nije bilo ni trunke šećera, a bio je slađi od meda. Murve u dvorištu, prljave ruke i cika djece. Miris krava u staji. Njene ruke koje doje mlijeko.
Tako pamtim svoju baku.
Kad su je ruke i noge prestale slušati, kad više nije mogla na misu, ostao je samo taj prozor pored kojeg je sjedila sama kao mala ptica koja se polako gasi.Molila je Boga da je uzme k sebi.
A onda je u njezinu župu došao mladi kapelan. Možda zbog mladosti, možda zbog ambicioznosti ili duhovnosti, ja ipak volim vjerovati, zbog čiste i esencijalne dobrote i prave, istinske vjere, počeo je redovito posjećivati Evu. I ne samo nju. Bilo je dosta osamljenih starih i potrebitih ljudi. Nadasve potrebitih tople ljudske riječi. Jer upravo to je kapelan radio. Sjedio je pored bake i molio se s njom. Pitao je kako je. Ponekad joj donio malu čokoladicu ili naranču. Nikad nije žurio. Obilato joj nudio toplinu svoje ljudskosti, tješio je vjerom, suosjećao s njezinom tugom. Odjednom se u njezinom životu pojavila svjetlost. Radovala se je kao malo dijete svakoj njegovoj posjeti, jer on joj je nosio veru i nadu i tako potrebnog joj Boga .
Tako je dočekala da je ON uzme k sebi, istinski radosna, zato što je u blizini imala dobrog čovjeka.
Žao mi je što ne znam kako se je zvao.
Taj nadasve ČOVJEK.
Moja Eva, nadam se da je prozor kroz koji sad gledaš okrenut prema rajskom vrtu!
I da te posjećuje tvoj prijatelj.
I tvoja djeca, koja su sva sad negdje gore i vjerojatno imaju više vremena nego što su imali ovdje.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Zaista, male , lijepe geste dobrih ljudi, začin su života i istinska radost.
Vozač koji je zaustavio auto i propustio psića da prođe.
Prodavačica u vašoj lokalnoj trgovini koja se nasmiješi i mahne svaki put kad prođete pored njenog izloga.
Gospodin koji vam je prepustio mjesto ispred sebe u nekom dugom i dosadnom redu na šalteru.
Sve su to dobri ljudi koji puštaju male zrake svjetlosti u naš život i tjeraju nas da stanemo i razmislimo jesmo li i mi takvi i bi li se trebali mjenjati. Malim ljudskim gestama.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Da bismo se opravdali pred vlastitom savješću, najčešće iz udobnosti svojih fotelja, ugađajući sebi dobrim koncertom, okrećemo brojeve telefonskih automata, gdje ćemo , navodno, sa svojih par darovanih kuna, učiniti dobro djelo.

Nekad bi možda bilo dovoljno samo se okrenuti oko sebe.

I provesti starca preko ulice...



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.