Riječi

Volim autentične.

One koji znaju s riječima.

Pa žongliraju njima vješto i spretno na radost publike, koja širom otvorenih očiju i napola otvorenih usta, načuljenih ušiju, upija svaku riječ koja poteče i kao glazba milozvučno pomiluje njihovu nutrinu. Izazove toplinu. Navuče osmijeh. Ili potakne na razmišljanje.

Privlače me novinari, blogeri, pisci, pjesnici, govornici... svi koji imaju nešto reči, a napose oni koji to i znaju. Koji oblikuju sadržaj kao što se oblikuje glina, podatno i meko, bez sile. A modelar koji zna, izvuče iz nje pravo malo remek djelo. I ne toliko sadržaj, koliko stil, me zaista obara s nogu i čini da se duboko naklonim autoru.

Pa se samo nadam da me to doticanje, da me ta živa riječ kojoj se radujem i divim, barem malo divoti pisanja podučila.

Volim Rudanicu.
Znam da će me sad napasti svi oni koji je ne vole. Jer tu nema sredine, ili je mrziš ili obožavaš.
Ja volim njen stil i njen stav. Beskompromisno- "Bobu bob, popu pop".
Mislim da je iskrena i vjerodostojna.
Voljela bih znati pisati kako ona piše. Britko i sarkastično.
Samo, imam jedan hendikep. Pre pristojna sam ( ne bih trebala :)) ).

Volim i Andreu Andrassy. Ona je Rudan mlađe generacije. Britka , duhovita, pametna. Mlada žena koja ima mozak i zna ga koristiti.
I tu bi me mogli napasti protivnici. Na što ću uvijek reći- zloba i jal.Jer žena ima sve. Pamet, mladost, ljepotu, uspjeh, stil. A te karakteristike narod teško prašta.

U jednom momentu u život mi se ušuljao Zafon.Na mala vrata. Ostala sam osupnuta i zadivljena bajkovitim stilom pripovijedanja koji mi se uvukao pod kožu, kao mravci koji mile ispod košulje.

Elena Ferrante. Kao potok koji teče i ne možeš otrgnuti pogled od njega. fascinira te, omađija, uvuče te do srži. Riječima stvara čaroliju koja te bezrezervno odvlači na druga mjesta, slika druge svjetove tako živo da se nađeš u njima kao da su tvoji vlastiti.

Ni pjesnici mi nisu mrski. Dapače.
Volim Balaševičeve stihove.
Eee, zna on, zna...

Napisi mi pesmu, molila je
I nisam znao da li cu umeti
Voleo sam ju tako lako
A tako sam tesko to znao da pokazem
A, onda odjednom raspored
madeža na njenim ledjima
Kao tajna mapa pokazao mi je
U koju zvezdu treba da se
zagledam, i - tako
Eto ti pesma, ludo jedna...
(Đ.B. Provincijalka)


Mogla bih do jutra nabrajati čije me riječi dotiču na poseban način. Ima tu puno različitih profila. Ali jedno im je zajedničko. Riječ im je alat i oružje. I njome se služe vješto i fascinantno.
I namjerno nisam birala klasiku.
Ona zauzima neki drugi prostor.

Toliko me zaraze i ponesu lijepe riječi, pametne riječi, moćne riječi, da ponekad pomislim da i sama mogu i znam s njima.
Pa sam si umislila.
Kad porastem bit ću Vedrana Rudan.:))